50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

Majke Srebrenice - žene jače od svijeta

Autor: Ajša Hafizović-Hadžimešić Juli 18, 2022 0

I dani i mjeseci i godine se nizale, a one nisu posustajale, izborile se za rezoluciju o Srebrenici u Evropskom parlamentu, tužile UN, tužile Nizozemsku pred njenim sudovima i u Strasbourgu i nastavljaju da tuže i svjedoče i pred našim i pred međunarodnim sudovima.


„Međunarodna zajednica je zakazala, nije pružila adekvatnu zaštitu. Kao dio te zajednice, vlada Nizozemske dijeli odgovornost za taj neuspjeh. Zbog toga, nudimo vam svoje najdublje izvinjenje“, bile su riječi koje je ministrica odbrane Kajsa Ollongren u ime svoje zemlje uputila porodicama žrtava genocida na komemoraciji u Potočarima.

Mi koji smo bili s Majkama Srebrenice i Žepe dan prije toga, znali smo da je tome prethodio sastanak ministrice Ollongren s predsjednicom ovog udruženja, Munirom Subašić, koja ju je „izgrdila“zato što nije iskoristila priliku i u obraćanju na međunarodnoj konferenciji Heroine Srebrenice postala nizozemski Willy Brandt. Sutradan na komemoraciji, ona i sve žrtve genocida su dobile javno izvinjenje.

A koliko je takvih situacija i drugih poduhvata majki Srebrenice bilo - to više ni one ne mogu nabrojati bez pomoći arhive - arhive vrijedne jednog većeg muzeja.

Bilo je tako i kada su vikale na sav glas ispred međunarodnih i lokalnih institucija i tražile istinu o sudbini svojih sinova, kada su glasno prozivale sve institucije koje su ignorisale njihove zahtjeve. Pravile su proteste i izričito tražile odgovore na pitanje Gdje su?

I dok su ih neki nazivali svakojakim pogrdnim imenima, tadašnji američki senator Bob Dole je došao i pitao zašto protestuju. Kazale su: Želimo da se pronađu naši sinovi, muževi, braća – da ih dostojno ukopamo.

Svojim upornim zahtjevima doprinijele su uspostavi Međunarodne komisije za nestale osobe koja je upravo na razmrskanim kostima njihove djece prvi put primijenila DNK analizu i vratila im imena čineći da tako budu neoboriv, naučni dokaz pred Tribunalom UN-a o počinjenom genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici.

I kad su rekle da hoće da se identifikovane kosti njihovih sinova kopaju na mjestu gdje ih je vojska bosanskih Srba bespovratno istrgnula iz majčinog zagrljaja - kojim ih nisu mogle zaštititi, opet su ih gledali s podozrenjem ne vjerujući da će u tome, s obzirom na političku klimu, uspjeti. A one, ne mareći za skepsu drugih, sprovele anketu nad 12.500 članova porodica nestalih prema kojoj se 83% ispitanika izjasnilo da u Potočarima žele mezaristan za svoje sinove - mezaristan u kome se danas međunarodni zvaničnici klanjaju žrtvama genocida, svjedočeći da je genocid počinjen u Srebrenici.

A kad je došlo vrijeme da se osmisle obilježja koja će stajati nad mezarima njihove djece, Jacques-Paul Klein, zamjenik tadašnjeg visokog predstavnika generalnog sekretara UN-a u BiH je predložio: Stavit ćemo neki internacionalni izgled, bronzane ploče po travi s imenima. A one odgovorile: Ne može tako. Mi Bošnjaci muslimani imamo svoja obilježja, mi ćemo tražiti da to Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini odredi. I mezaristan u Potočarima dobije prepoznatljive bijele šehidske nišane koji danas najjače svjedoče o genocidu u Srebrenici.

I kad su rekle da će pozvati bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona da zvanično otvori Memorijalni centar, neki su ih opet gledali iskosa, sa skepsom - a Clinton došao i u obraćanju na kolektivnoj dženazi te 2003. godine više puta ponovio da je u Srebrenici počinjen genocid, jer je Haški tribunal to tako nazvao u prvostepenoj presudi u predmetu Krstić. Bila je to prva presuda u kojoj je utvrđen genocid u Srebrenici.

Ključna, neprocjenjivo vrijedna uloga majki, bila je u podršci radu Tužilaštva Haškog tribunala, kakva je npr. u sprjećavanju skraćivanja optužnica u predmetu Karadžiću i Mladiću, na čemu su sudije insistirale.

Podsjetimo i na početak dugo čekanog suđenja u predmetu Karadžić. Kada je konačno, nakon 15 mjeseci od hapšenja ovog ratnog zločinca, suđenje zakazano i kad su majke u galeriji sudnice s nestrpljenjem čekale da ga vide na optuženičkoj klupi, on se nije pojavio. Kukavički, tražio je još vremena za pripremu odbrane. Majke su tada ustale i rekle da više neće čekati. Zaprijetile su da će spavati na travnjaku ispred Tribunala dok suđenje ne krene i snagom glasa žrtve dobile pažnju javnosti i onih koji donose odluke. Sutradan, 27. oktobra 2009., Tužilaštvo je počelo s iznošenjem dokaza. Ti dokazi su Karadžića odveli na doživotnu robiju.

Majke su bile stalna inspiracija i motivacija za Tužilaštvo u Hagu, kako je to lijepo istakla viša savjetnica Žalbenog vijeća Međunarodnog rezidualnog mehanizama za krivične sudove Laurel Baig na konferenciji u Potočarima. (Samo radi podsjećanja, presuđeni ratni zločinac Ratko Mladić je tužiteljicu Baig u sudnici tokom njenog izvođenja dokaza nazvao „hladna žena krvavih riječi“).

Glavni tužitelj Mehanizma Serge Brammertz, u čijem mandatu su uhapšeni i presuđeni i prvi predsjednik RS-a i glavnokomandujući Vojske RS-a, jednom rečenicom je opisao tu izuzetnu ulogu Majki. „Vi nas podsjećate svakog dana naših profesionalnih života, zašto je to što mi radimo važno“, kazao im je tokom nedavnog susreta u Hagu.

I puno toga što su majke radile treba čuvati od zaborava. Treba pamtiti i kad je Munira Subašić 2013. godine došla u New York i prisustvovala tematskoj raspravi posvećenoj ulozi Haškog tribunala u pomirenju, a koja je održana u Generalnoj skupštini UN-a na inicijativu njenog tadašnjeg predsjedavajućeg Vuka Jeremića s ciljem negiranja genocida u Srebrenici. Svojim prisustvom je poništila cilj ovog skupa, iako je došla bez prava glasa da se obrati skupu. U trenutku kada je počelo negiranje genocida, podigla je transparent na kome je pisalo Republika srpska genocidna tvorevina i pažnju prisutnih potpuno usmjerila na sebe. Bila je izbačena iz sale zbog toga, ali zasjedanje koje je organizovao Jeremić je propalo, a majka Munira je održala konferenciju za štampu koju su za nju priredili ambasadori Lihtenštajna i Jordana pri UN-u.

I dani i mjeseci i godine su se nizali, a one nisu posustajale, izborile su se za rezoluciju o Srebrenici u Evropskom parlamentu, tužile UN, tužile Nizozemsku pred njenim sudovima i u Strasbourgu i nastavljaju da tuže i svjedoče i pred našim i pred međunarodnim sudovima.

I ta njihova borba na međunarodnom nivou posebno izaziva pažnju u svijetu. Kako su mogle raditi zajedno toliko godina a da nikada nisu odustale od pravde na međunarodnoj razini, bilo je pitanje koje je postavila savjetnica generalnog sekretara UN-a Alice Nderitu u obraćanju na međunarodnoj konferenciji Heroine Srebrenice, dodajući da se to pitaju mnogi. Savjetnicu Nderitu majke su prvi put srele protekle godine u Potočarima i predale joj opsežan izvještaj o nizu kršenja ljudskih prava u RS-u i prijetnjama novim genocidom. Predale njoj i poslale na niz drugih adresa međunarodnih institucija isti taj izvještaj. I ne samo njega. A specijalna savjetnica na konferenciji u Potočarima odgovorila na to najavom objavljivanja dokumenta o borbi protiv holokausta i genocida koji njen ured priprema.

Ovog četrnaestog jula, majka Munira je u sjedištu Misije UN-a u Sarajevu po pozivu specijalne savjetnice UN-a Nderitu putem videolinka bila uvodničar međunarodne konferencije o ulozi žene u prevenciji zločina u zajednicama. Učesnice su je pitale: „Koja je Vaša tajna? Šta Vas pokreće? Kako ste uspjeli voditi jedno tako veliko udruženje žena toliko godina i dobiti presude o genocidu na međunarodnoj razini?“

„Ljubav prema djetetu. Vrelina želje da ga nađemo, da ga dostojno ukopamo, da zločinci budu kažnjeni i da zaštitimo buduće generacije da im se ne ponovi Srebrenica – sve s vjerom u susret s našim sinovima u Vječnosti – to nas je vodilo“, bio je odgovor majke Munire.

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine