- Poštovani profesore, prije svega da Vas upitam za zdravlje, kako ste i kako provodite dane u mirovini?

Karalić: Dobro sam, el-hamdu lillah. Malo imam problema sa žućom. Imam kamenac u žuću, ponekad malo srce trokira, ali biće dobro, inšallah.

- Kao što vidimo ne sjedite, ne gubite vrijeme, već prevodite. Zatekao sam Vas ovdje u vašoj radnoj sobi.

Karalić: Ja sam nakon završetka rata otišao za vojnog atašea u zemlje Zaljeva, 1997. godine. I ostao sam tamo jednu godinu dana, pošto mi porodica nije mogla izdržati klimu i oni su se odmah nakon tri mjeseca vratili. Tirmiziju sam počeo prevoditi u Emiratima 1998. godine. Već 1999. iz štampe je izašao prvi tom. Radio sam jedan po jedan tom. Sam izdavao. Kontrolisao i ubacivao ispravke, i sve ostalo. Posljednji, sedmi tom, je izašao iz štampe 2009. godine. Znači, deset godina sam radio na Tirmiziji. Poslije toga je Malik Nurović, direktor izdavačke kuće El-Kelimeh iz Novog Pazara, inače moj učenik, i on i njegova supruga, zatražio od mene da izda u kompletu Tirmiziju. Ja sam mu dozvolio i 2010. godine, je izišla Tirmizijina zbirka u kompletu. Naredne, 2012. izašao je prijevod Ebu Davudovog Sunena. Nastavio sam, te potom preveo treću zbirku od Ibn Madže, pa je predao izdavaču, ali nisu je još objavili. Iza toga sam preveo zbirku Muslima, pa onda Buhariju. Ona je izašla 2016. godine u decembru mjesecu. Kompletna Buharijina zbirka sa komentarom. Tad sam na promociji u Sarajevu rekao: Tačno 16. decembra, 2016. godine, ja sam završio posljednju knjigu Nesaijinog Sunena i kompletirao Kutubu-s-sitteh, svih šest hadiskih zbirki su prevedene i prokomentarisane.

Najvjerodostojnije poslije Kur’ana

- Dakle tri su odštampane, a tri su još u štampi?

Karalić: Malik mi kaže da će sad raditi odmah dvije zbirke. Jedni rade na Sunenu Ibn Madže, a on radi na Nesaiji, tako da će Muslimov Sahih biti posljednji. Dakle, punih 19 godina sam radio na tome. U međuvremenu sam izdao knjigu “Hadis i hadiske znanosti” kao autorsko djelo iz teorije hadisa. Uzeli su ga kao udžbenik, jer su ga ocijenili kao nešto što je najbolje kod nas izdato. Dakle, za 19 godina, uradio sam prijevod El-Kutubu-s-sitteh koje sadrže ukupno 32.401 hadis, bez ponovljenih! Jer, u svim zbirkama se ponavljaju, ne računajući dakle ponovljene hadise. To su šest najmeritornijih hadiskih zbirki. Ono si dobro nazvao...

- Kanonskih?

Karalić: Kanonskih! Tačno, to je pravi naziv, dakle, kad kažemo Kur’an i Sunnet. Mi smo prije rata kad kažeš “Kur’an i Sunnet” imali Kur’an preveden i od Sunneta smo imali samo tri, odnosno četiri toma Buharijine zbirke, tri je preveo rahmetli Hasan-ef. Škapur i jedan Hasan-ef. Makić. I ništa više nismo imali od hadisa.

- Bile su neke zbirke, priručne?

Karalić: To ja ne računam. Govorim o originalnim kanonskim zbirkama. Dakle, sa senedima, onako kako su prenesene. Tako, sad možemo da kažemo – imamo Kur’an i Sunnet. Jer to je šest najmeritornijih zbirki koje su jednoglasno prihvatili sunnijski islamski učenjaci, pa i muslimani svijeta kao najpouzdanije, najvjerodostojnije poslije Kur’an-i Kerima, posebno Buhariju i Muslima, a onda slijede i ostale.

- Ovaj projekat rade čitavi instituti, a Vi praktički ovo radite u svojoj radnoj sobi!

Karalić: Siđem ujutro u 7 sati svaki dan k’o na posao. I ovdje počnem raditi, i radim do podne. Podne klanjam, ručam i onda odmorim i poslije ikindije radim dok se ne umorim. I tako devetnaest godina. To je zaista veliki trud. Evo vidiš, u mene su ovi prsti ukočeni. Još, kucam samo sa dva. Da kucam sa svima bili bi svi. Zaista, da kažem, ja sam počašćen. Prvo ovo nije moje. To je milost Božija. Da je meni neko pričao, ne da ću prevesti Kutubu-s-sitteh, već samo jednu zbirku, ja bih bio presretan. Kad sam preveo prvi tom Tirmizijine zbirke pa odnio našem prijatelju rahmetli hadži Fuadu Šehbajraktareviću, jer je on otkupljivao od svih nas i na taj način svima nama pomagao, i kažem ja njemu: “Molim Allaha da mi da života dok završim Tirmizijinu zbirku hadisa!” Jer, meni se učinilo - Bog zna kad ću ja to! Kad on mi veli: “Povuci riječ! Daće tebi Allah, povuci ti riječ. Sad ćeš ti nju završiti!” Kad sam uradio posljednji tom, meni sad naumpade ona moja dova i njegove riječi. A, Boga mi, meni se još živi. A ja odmah kompjuter: “Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim!” Novi fajl, počnem dalje, kao da kažem: “Ja Rabbi! Još želim raditi.”

- Recite mi šta Vam je najteže bilo u ovom radu, posebno jer se ovdje radi o klasičnom jeziku?

Karalić: Očekivao sam zaista da ću imati problema. Niko od nas nema savršen jezik da može kazati da nema problema. Naravno, prva je najteža bila iz razloga što sam ja prevodio, pa lično unosio obje recenzije. Nisam imao koga, pa onda lektura, pa ja unesem. Pa redaktor, pa ja unesem. To mi je bilo najteže i oduzimalo mi je mnogo vremena. I druga poteškoća je što sam bio nevješt u kompjuteru. I danas znam ono što meni treba. Sjećam se jednom, dođe mi mali unuk i nešto kliknu i nesta mi čitav tom kojeg sam godinu dana radio. Ja ga ne znam naći! I traži! I zovnem Omera Hodžića iz BM Radija. Jedino što je preostalo bilo je da skine hard disk i proba spasiti podatke. Spasio je većinu, ali 40 stranica sam morao ponovo raditi, što je u odnosu na 350, hvala Bogu! Kroz ovih šest zbirki nisam imao nijednog problema da bi se morao konsultirati s nekim, recimo, da kažem, evo ovo ne mogu shvatiti itd. Allah je dao, ja se čitav život bavim hadisom. Od 1976. kad sam upisao Fakultet hadisa do dana današnjeg i živim i spavam sa hadisom.

Odlazak na studij

- Naša javnost ne zna da ste Vi prvi svršenik Islamskog fakulteta u Medini sa naših prostora. Nedavno ste mi pričali kako ste samostalno otišli na hadž i odlučili da ostanete studirati. Volio bih da to podijelite sa našim čitaocima.

Karalić: To je bilo 1974. godine. Kao i svaki svršenik Gazi Husrev-begove medrese i ja sam želio da idem i studiram u islamskom svijetu. I dolazilo je po nekoliko stipendija preko Rijaseta IZ i one su dodijeljivane. Međutim, ja nisam imao nikog svog osim Boga jedinog. Kadgod odem, kažu - ti ćeš u slijedećoj turi. Pa odoše u Libiju, pa ti si slijedeća tura. Pa odoše u Kairo, opet nema! A meni želja da studiram velika! Subhanallah! Odem ja kod rahmetli Nijaza Šukrića, sačekam ga da završi čas, predstavim se i kažem: “Profesore, ja imam veliku želju da studiram. Nemam, ne mogu da dobijem stipendiju. Ja sam odlučio da idem sam, samo da mi kažete šta treba da uradim, kakva mi dokumentacija treba, nisam nikad izlazio van Jugoslavije, šta moram od dokumenata imati da bih mogao ići.” A čovjek stade:  “Kako ćeš?” “Sam,” rekoh, “ja odoh i ne vraćam se dok ne upišem.” “Vidim da si zaista odlučan. Ja i Nakičević Omer smo dobili od Rabite pet stipendija, evo tebi ćemo dati,” kaže mi on. Ja sav sretan. Bio sam imam tu na Grmu kod Zenice. I ja sam, misleći da će to odmah biti, napustio službu. Čekam ja tako, jedan, dva, tri mjeseca... Ništa! Pola godine, ništa! Klanjam ja istiharu da vidim hoću li čekati. Sjećam se dobro sanjam ja nekakvu zgradu penjem se, a odozgo ide Islam Kadić, moj školski drug iz medrese koji je studirao u Libiji. Kaže: “Mahmute, nemoj čekati, nema ti za ovu godinu ništa!” Ja sam to ozbiljno shvatio i odmah otišao tražiti posao. Tada se tražio posao samostalno, ideš od džemata do džemata i pogađaš se sa džematlijama.

- I kako ste otišli? S nekim Jordancem ste otišli do Jordana, a onda se prebacili autobusom?

Karalić: U Cazinu sam bio ramazan i sjećam se 1.800 maraka sam zaradio i s tim parama sam i dalje čekao, ali nije bilo ništa od Rabitine stipendije. Moj amidža me zove. Bio je jedan student medicine iz Jordana i kaže: “Evo Musa ide u Jordan, ako misliš ići kreni sada odmah. Napusti to i idi s njim!” Ja napustim džemat i sa Musom do Jordana. Iz Jordana se uputim na hadž. S tim Jordancem i još trojicom otišao sam iz Jordana s onim taksistima po pet sjedala što voze za hadž.

- I došli u Mekku i obavili hadž?

Karalić: Došao sam ja prvo u Medinu i otišao na Univerzitet da s njima vidim oko upisa, ali ne možemo se sporazumjeti. Ne mogu ja razumjeti ni Jordanca, ni njih! Kad, pomoli se čovjek na vrata: “Đe si Bosanac?!” Mene k’o da sunce ugrija. Ja sam već dva-tri mjeseca u putu, nisam čuo našeg jezika. Ko si ti? Abdulaziz Idrizi, ala rahmetile, umro je. On je Makedonac, sa kompletnom porodicom hidžru učinio u Medinu i tu se zaposlio kao bolničar. Kažem ja njemu da su meni rekli da sam dobio stipendiju od Rabite.

- Ispričajte nam kako ste tražili kuću Bin Baza, da vam potpiše stipendiju?

Karalić: Ja sam svaki dan, 25 dana išao u Rabitu. Oni kažu: “Moraš nazad.” Ja u Rabitu, oni moraš nazad! I ne znam koji je dan bio po redu... Dovode oni meni prevodioce, Arapa koji mi riječ po riječ objašnjava, al’ ništa. I nejse, meni je došlo da plačem u Haremu. Ne znam ni jezika. Nije bilo tada rječnika, ništa, osim one Gramatike arapskog jezika. I pokušat ću ja, sjećam se, u Haremu, napisat jednu rečenicu. Sjednem i napišem, kao htio sam da kažem: “Bio sam na Univerzitetu u Medini i rekli su mi da mi date potvrdu da sam vaš stipendista da će me oni primit na fakultet. I ovaj je mene razumio. “Halas!” – kaže. Sad ja čekam šta je “Halas!” Ne znam. Nađe on mašinu i otkuca papir i kaže: “Bin Baz!” Kao, nosi Bin Bazu! “Gdje je Bin Baz?” I ja krenem ulicom: “Bejtu Bin Baz? Bejtu Bin Baz?” – pitajući gdje je kuća Bin Baza. Nejse, nađem na kraju. I ja s tim papirom u Rabitu, kad oni meni: “Idi u Medinu. Ruh!” Tad sam shvatio da sam primljen. I na brzinu uhvatim zadnji avion da preko naših hadžija javim porodici, jer ne zna niko gdje sam i šta sam. Zateknem na aerodromu jednog hadžiju baš iz Zenice i kažem da javi mojima da ostajem.

O ubijanju nevinih i terorizmu

- Kako gledate na izučavanje Hadisa danas u našim obrazovnim institucijama?

Karalić: Pa danas je dobro, jer, ova knjiga recimo, ona bi na Medinskom univerzitetu bila za izučavanje. Ništa bolje oni nisu imali. Ali, kad smo mi učili. Vi ste bili u medresi i znate da smo imali samo Handžića “Uvod hadisku i tefsirsku nauku”, knjigu u kojoj je bila teorija, pola hadis pola tefsir. Sad je dobro. Sad imamo kompetentne profesore i na fakultetima i u medresama. Ja mislim da naše izučavanje Hadisa nije ispod nivoa u bilo kojoj arapskoj zemlji!

- Danas se Hadisom mnogo operira i njime se bave osobe koje nisu znanjem dostojne ovoj specifičnoj islamskoj disciplini? Kako gledate na sve češću pojavu samozvanih autoriteta, samoproglašenih šejhova, daija itd. Oni vrlo intenzivno koriste upravo hadise?

Karalić: Ja sam na jednom predavanju prošle godine ovdje u Zenici njih pozvao na dijalog. I to ne iz hadisa, nego iz tevhida koji oni propagiraju. Tad sam na tom predavanju rekao: “Ja sam prvi vehabija na Balkanu, a u Bosni i Hercegovini sto posto!” Jer sam ja prvi završio srednju školu po njihovom i fakultet. Tako da ja ne dam nikome pardona da bolje poznaje od mene učenje o tevhidu koje oni ovdje nazivaju selefijski – po djelima Ibn Tejmijje, Ibnu-l-Kajjima El-Dževzije i Muhammeda bin Abdu-l-Vehhaba, pa tu je i Tahavi... Ja sam to u detalje studirao. Tada sam izjavio: “Mi smo u Bosni i Hercegovini u fikhu hanefijskog mezheba, a u akaidu maturidijskog.” Uh, na to su oni: “Nema tih mezheba, nema ovo, ono.” A oni mezheba Ibn Abdu-l-Vehhaba i Ibn Tejmijje. “Ne,” kažu, “mi slijedimo Sunnet!” Ma, pričajte vi priče kome hoćete. Ja slijedeće predavanje kazujem mišljenje Muhammeda ibn Abdu-l-Vehhaba o širku i šta tačno on kaže o vrstama širka itd. Kažem: “Ovo je rekao Muhammed ibn Abdu-l-Vehhab, ovo nisu hadisi. Nema nijednog hadisa, ovo je mišljenje Muhammeda bin Abdul Vehhaba.” I u njihovom mezhebu, što je po meni ispravno i slažem se s tim: “I hadis slab je bolji nego mišljenje običnih ljudi.” Jer, postoji neka mogućnost da je Poslanik rekao i da je sav hadis preko slabih ravija prešao, ali postoji nekakva mogućnost da je to Poslanik izgovorio.” Kad bilo ko od uleme kaže svoje mišljenje to nije Poslanik! Ja se s tim slažem. Eh, tako oni operišu i u ovome da’vetu. Najviše što sam ja njima zamjerio i što im zamjerim, ja nemam ništa protiv tih ljudi, što samo uzimaju hadise koji njima odgovaraju, a ne poštuju ni najpouzdanije hadise. Pa sam ja njih pozivao: “Nećete iz Sunena Ebu Davudova, nećete iz Tirmizije... Evo vam hadisi iz Buharije i Muslima! Zašto ne poštujete? O ubijanju nevinih žrtava, o terorizmu! Zašto ne poštujete: Ko ubije jednog muslimana...” Ne možemo tako islam tumačiti. Islam se tumači bilo ti pravo, bilo krivo, onako kako jeste.

- A ne selektivno?

Karalić: Ako si usvojio da su Kutubu-s-sitteh meritorni, onda si dužan da postupiš po njima. I da ima, a ima u nekim zbirkama slabih hadisa, tu je idžma’, treći izvor islama, konsenzus! I ako nešto ulema konsenzusom postigne - a Poslanik, a.s., kaže: “Moji se sljedbenici ne mogu složiti na neistini.” -  evo, sve ću prihvatiti, i ja ću prihvatiti sa vama. Hajdemo se dogovoriti oko jedne stvari da postavimo kriterije i slijedimo kriterije. I ti meni slobodno kaži šta ja ne poštujem, a ja ću tebi. Ja sam njima nabrajao ovaj hadis, pa onaj hadis: “Zašto to ne uzmete? Zašto ne poštujete najveći rang hadisa?”  Nije mi poznato, osim nekoliko njih, ko je šta završio, ni kako je završio. Kad sam ja studirao ja sam za četiri godine fakulteta morao znati hiljadu hadisa napamet. S naukom se ne može trgovati. Postoje argumenti, zna se šta je nauka. Ne možeš uzimati argumente uvažavajući mišljenje svog šejha, a odbacujući hadis.

Opasnost tekfira

- Bili ste emir 7. Muslimanske viteške brigade i među prvima ste se, možda, susreli oči u oči sa tim problemom tekfira, a evo, vidimo danas u što se to pretvorilo. Koliko je ta ideologija opasna za muslimane ovdje u Evropi?

Karalić: Nije ona opasna samo za naše muslimane. Ona je opasna za sve muslimane svijeta i za sve ljude svijeta. Jer, ako neko ohalali krv, ako neko smatra da je halal ubiti muslimana, to je suprotno i Kur’anu i Sunnetu! Jer, Kur’an kaže: “Esteizubillah, Onaj ko ubije nekoga ko nije ubio nikoga i koji ne širi fesad na Zemlji, ima grijeh kao da je pobio sve ljude svijeta!” Može se osuditi na smrt, pogubiti odmazdom onaj ko ubije nekog na bigajri-hakk i ko ubije nevina čovjeka koji ne čini nikakav nered na Zemlji. Ovaj ajet se ne odnosi samo na muslimane, nego na čovjeka. Sve ovo po svijetu, ovi teroristički napadi u Španiji, stradaju nevini ljudi, djeca po školama. Ko to može dozvoliti, on znači gazi ovaj kur’anski ajet! Apriori ga gazi!

- A kad gazi Kur’an, šta onda očekivati?

Karalić: Da. Šta čovjek onda da očekuje? A što se tiče vjernika muslimana: “Ko ubije vjernika hotimično imaće kaznu Džehennem u kojem će vječito ostati.” Ovo je Kur’an. Ima jedan veoma interesantan hadis, samo ću jedan detalj iz tog hadisa navesti. Buharija, Muslim, Ebu Davud i Nesai ga prenose. Alija, r.a., je Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., iz Jemena poslao neobrađeno zlato i Poslanik je podijelio to zlato četvorici ljudi iz Nedžda koji su tek primili islam, tako da su se malo naljutili Ensarije i Muhadžiri, kao “zašto njima Poslaniče, a ne nama.” Kaže: “Da ih učvrstim u vjeri. Tek su primili islam.” A onda je naišao jedan čovjek, u nekim drugim predajama stoji da je to Zu-l-Huvejrisa et-Temimi iz plemena Benu Temim i rekao: “Muhammede! Boj se Boga i budi pravedan, ti si nepravedan!” Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Ko je onda pravedan, ako sam ja nepravedan? Allah je meni povjerio emanet, vijesti koje šalje s Nebesa, Allah mi povjerio da ih prenosim i objašnjavam ljudima, a vi mi ne vjerujete.” Ove riječi je izgovorio taj čovjek Zu-l-Huvejrise i otišao. Tada Halid ibn Velid staje pored Poslanika i kaže: “Božiji Poslaniče, dozvoli mi da mu odrubim glavu.” Kaže Poslanik: “Ne Halide, možda obavlja namaz!” Ali, kaže: “Božiji Poslaniče, koliko ima klanjača koji jedno misle, drugo pričaju, treće rade.” Kaže: “Ja nisam zadužen da zadirem u ljudska srca i da otkrivam ono što je u njihovoj nutrini.” Kad je ovaj čovjek otišao Poslanik kaže: “Od roda ovog čovjeka, tj.  Zu-l-Huvejrisa, od njegova potomstva će se javljati ljudi koji će biti najgora stvorenja na ovoj Zemlji i, zaista, ako ja dočekam da se oni jave, ja ću se boriti protiv njih i uništavati ih kao što je uništen narod Ad i Semud. Ima još dalje. Kaže: “Oni će učiti Knjigu, ubijaće muslimane, a ostavljati mušrike. I napustiće islam isto kao što strijela napusti luk i neće se u njega više moći povratiti kao što se strijela ne može povratiti u luk.”

Šta to znači?

Karalić: Jedan grijeh na Dunjaluku ima koga Allah neće oprostiti nikom, a to je ko hotimično ubije vjernika! Nema tevbe za taj grijeh. Zato se kaže: “Izlaziće i neće se moći vratiti.” I sad ja postavljam pitanje: “Ako znaš, a pozivate se na hadise, i pozivate se na tumačenje, dakle, znaš da taj grijeh Allah neće oprostiti bez odmazde, a pobiste toliko ljudi po svijetu pod plaštom vjere, koje vjere?” Dajte mi jedan, argument! Uvjerite me jednim argumentom: Koje vjere!? To što ti nekoga proglašavaš kafirom. Niko ne može proglasiti nekoga kafirom. Tirmizija bilježi hadis kada kaže Poslanik, s.a.v.s., “Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dotle dok ne posvjedoče da je samo Allah Bog i da je Muhammed njegov rob i poslanik, i ako se budu okretali prema našoj kibli i klanjali naš namaz i klali naš kurban, zabranjeno mi je ih ubijati.” Kolju li ši’ije kurban? Imaju li drugu kiblu? Svjedoče li da nema boga osim Allaha? Na osnovu čega proglašavaš nekoga kafirom?