ističe naš ugledni muhaddis profesor Mahmut ef. Karalić, koji je nedavno završio prijevod El-Kutubu-s-sitteh – svih Šest vjerodostojnih hadiskih zbirki. Nakon 37 godina, ovo je njegov drugi intervju za Preporod. Prvi intervju Karalić je za naš list dao nakon povratka sa studija 1980. godine.

- Poštovani profesore, prije svega da Vas upitam za zdravlje, kako ste i kako provodite dane u mirovini?

Karalić: Dobro sam, el-hamdu lillah. Malo imam problema sa žućom. Imam kamenac u žuću, ponekad malo srce trokira, ali biće dobro, inšallah.

- Kao što vidimo ne sjedite, ne gubite vrijeme, već prevodite. Zatekao sam Vas ovdje u vašoj radnoj sobi.

Karalić: Ja sam nakon završetka rata otišao za vojnog atašea u zemlje Zaljeva, 1997. godine. I ostao sam tamo jednu godinu dana, pošto mi porodica nije mogla izdržati klimu i oni su se odmah nakon tri mjeseca vratili. Tirmiziju sam počeo prevoditi u Emiratima 1998. godine. Već 1999. iz štampe je izašao prvi tom. Radio sam jedan po jedan tom. Sam izdavao. Kontrolisao i ubacivao ispravke, i sve ostalo. Posljednji, sedmi tom, je izašao iz štampe 2009. godine. Znači, deset godina sam radio na Tirmiziji. Poslije toga je Malik Nurović, direktor izdavačke kuće El-Kelimeh iz Novog Pazara, inače moj učenik, i on i njegova supruga, zatražio od mene da izda u kompletu Tirmiziju. Ja sam mu dozvolio i 2010. godine, je izišla Tirmizijina zbirka u kompletu. Naredne, 2012. izašao je prijevod Ebu Davudovog Sunena. Nastavio sam, te potom preveo treću zbirku od Ibn Madže, pa je predao izdavaču, ali nisu je još objavili. Iza toga sam preveo zbirku Muslima, pa onda Buhariju. Ona je izašla 2016. godine u decembru mjesecu. Kompletna Buharijina zbirka sa komentarom. Tad sam na promociji u Sarajevu rekao: Tačno 16. decembra, 2016. godine, ja sam završio posljednju knjigu Nesaijinog Sunena i kompletirao Kutubu-s-sitteh, svih šest hadiskih zbirki su prevedene i prokomentarisane.

Najvjerodostojnije poslije Kur’ana

- Dakle tri su odštampane, a tri su još u štampi?

Karalić: Malik mi kaže da će sad raditi odmah dvije zbirke. Jedni rade na Sunenu Ibn Madže, a on radi na Nesaiji, tako da će Muslimov Sahih biti posljednji. Dakle, punih 19 godina sam radio na tome. U međuvremenu sam izdao knjigu “Hadis i hadiske znanosti” kao autorsko djelo iz teorije hadisa. Uzeli su ga kao udžbenik, jer su ga ocijenili kao nešto što je najbolje kod nas izdato. Dakle, za 19 godina, uradio sam prijevod El-Kutubu-s-sitteh koje sadrže ukupno 32.401 hadis, bez ponovljenih! Jer, u svim zbirkama se ponavljaju, ne računajući dakle ponovljene hadise. To su šest najmeritornijih hadiskih zbirki. Ono si dobro nazvao...

- Kanonskih?

Karalić: Kanonskih! Tačno, to je pravi naziv, dakle, kad kažemo Kur’an i Sunnet. Mi smo prije rata kad kažeš “Kur’an i Sunnet” imali Kur’an preveden i od Sunneta smo imali samo tri, odnosno četiri toma Buharijine zbirke, tri je preveo rahmetli Hasan-ef. Škapur i jedan Hasan-ef. Makić. I ništa više nismo imali od hadisa.

- Bile su neke zbirke, priručne?

Karalić: To ja ne računam. Govorim o originalnim kanonskim zbirkama. Dakle, sa senedima, onako kako su prenesene. Tako, sad možemo da kažemo – imamo Kur’an i Sunnet. Jer to je šest najmeritornijih zbirki koje su jednoglasno prihvatili sunnijski islamski učenjaci, pa i muslimani svijeta kao najpouzdanije, najvjerodostojnije poslije Kur’an-i Kerima, posebno Buhariju i Muslima, a onda slijede i ostale.

- Ovaj projekat rade čitavi instituti, a Vi praktički ovo radite u svojoj radnoj sobi!

Karalić: Siđem ujutro u 7 sati svaki dan k’o na posao. I ovdje počnem raditi, i radim do podne. Podne klanjam, ručam i onda odmorim i poslije ikindije radim dok se ne umorim. I tako devetnaest godina. To je zaista veliki trud. Evo vidiš, u mene su ovi prsti ukočeni. Još, kucam samo sa dva. Da kucam sa svima bili bi svi. Zaista, da kažem, ja sam počašćen. Prvo ovo nije moje. To je milost Božija. Da je meni neko pričao, ne da ću prevesti Kutubu-s-sitteh, već samo jednu zbirku, ja bih bio presretan. Kad sam preveo prvi tom Tirmizijine zbirke pa odnio našem prijatelju rahmetli hadži Fuadu Šehbajraktareviću, jer je on otkupljivao od svih nas i na taj način svima nama pomagao, i kažem ja njemu: “Molim Allaha da mi da života dok završim Tirmizijinu zbirku hadisa!” Jer, meni se učinilo - Bog zna kad ću ja to! Kad on mi veli: “Povuci riječ! Daće tebi Allah, povuci ti riječ. Sad ćeš ti nju završiti!” Kad sam uradio posljednji tom, meni sad naumpade ona moja dova i njegove riječi. A, Boga mi, meni se još živi. A ja odmah kompjuter: “Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim!” Novi fajl, počnem dalje, kao da kažem: “Ja Rabbi! Još želim raditi.”

- Recite mi šta Vam je najteže bilo u ovom radu, posebno jer se ovdje radi o klasičnom jeziku?

Karalić: Očekivao sam zaista da ću imati problema. Niko od nas nema savršen jezik da može kazati da nema problema. Naravno, prva je najteža bila iz razloga što sam ja prevodio, pa lično unosio obje recenzije. Nisam imao koga, pa onda lektura, pa ja unesem. Pa redaktor, pa ja unesem. To mi je bilo najteže i oduzimalo mi je mnogo vremena. I druga poteškoća je što sam bio nevješt u kompjuteru. I danas znam ono što meni treba. Sjećam se jednom, dođe mi mali unuk i nešto kliknu i nesta mi čitav tom kojeg sam godinu dana radio. Ja ga ne znam naći! I traži! I zovnem Omera Hodžića iz BM Radija. Jedino što je preostalo bilo je da skine hard disk i proba spasiti podatke. Spasio je većinu, ali 40 stranica sam morao ponovo raditi, što je u odnosu na 350, hvala Bogu! Kroz ovih šest zbirki nisam imao nijednog problema da bi se morao konsultirati s nekim, recimo, da kažem, evo ovo ne mogu shvatiti itd. Allah je dao, ja se čitav život bavim hadisom. Od 1976. kad sam upisao Fakultet hadisa do dana današnjeg i živim i spavam sa hadisom.

Odlazak na studij

- Naša javnost ne zna da ste Vi prvi svršenik Islamskog fakulteta u Medini sa naših prostora. Nedavno ste mi pričali kako ste samostalno otišli na hadž i odlučili da ostanete studirati. Volio bih da to podijelite sa našim čitaocima.

Karalić: To je bilo 1974. godine. Kao i svaki svršenik Gazi Husrev-begove medrese i ja sam želio da idem i studiram u islamskom svijetu. I dolazilo je po nekoliko stipendija preko Rijaseta IZ i one su dodijeljivane. Međutim, ja nisam imao nikog svog osim Boga jedinog. Kadgod odem, kažu - ti ćeš u slijedećoj turi. Pa odoše u Libiju, pa ti si slijedeća tura. Pa odoše u Kairo, opet nema! A meni želja da studiram velika! Subhanallah! Odem ja kod rahmetli Nijaza Šukrića, sačekam ga da završi čas, predstavim se i kažem: “Profesore, ja imam veliku želju da studiram. Nemam, ne mogu da dobijem stipendiju. Ja sam odlučio da idem sam, samo da mi kažete šta treba da uradim, kakva mi dokumentacija treba, nisam nikad izlazio van Jugoslavije, šta moram od dokumenata imati da bih mogao ići.” A čovjek stade:  “Kako ćeš?” “Sam,” rekoh, “ja odoh i ne vraćam se dok ne upišem.” “Vidim da si zaista odlučan. Ja i Nakičević Omer smo dobili od Rabite pet stipendija, evo tebi ćemo dati,” kaže mi on. Ja sav sretan. Bio sam imam tu na Grmu kod Zenice. I ja sam, misleći da će to odmah biti, napustio službu. Čekam ja tako, jedan, dva, tri mjeseca... Ništa! Pola godine, ništa! Klanjam ja istiharu da vidim hoću li čekati. Sjećam se dobro sanjam ja nekakvu zgradu penjem se, a odozgo ide Islam Kadić, moj školski drug iz medrese koji je studirao u Libiji. Kaže: “Mahmute, nemoj čekati, nema ti za ovu godinu ništa!” Ja sam to ozbiljno shvatio i odmah otišao tražiti posao. Tada se tražio posao samostalno, ideš od džemata do džemata i pogađaš se sa džematlijama.

Tad sam na tom predavanju rekao: “Ja sam prvi vehabija na Balkanu, a u Bosni i Hercegovini sto posto!” Jer sam ja prvi završio srednju školu po njihovom i fakultet. Tako da ja ne dam nikome pardona da bolje poznaje od mene učenje o tevhidu koje oni ovdje nazivaju selefijski – po djelima Ibn Tejmijje, Ibnu-l-Kajjima El-Dževzije i Muhammeda bin Abdu-l-Vehhaba, pa tu je i Tahavi... 

- I kako ste otišli? S nekim Jordancem ste otišli do Jordana, a onda se prebacili autobusom?

Karalić: U Cazinu sam bio ramazan i sjećam se 1.800 maraka sam zaradio i s tim parama sam i dalje čekao, ali nije bilo ništa od Rabitine stipendije. Moj amidža me zove. Bio je jedan student medicine iz Jordana i kaže: “Evo Musa ide u Jordan, ako misliš ići kreni sada odmah. Napusti to i idi s njim!” Ja napustim džemat i sa Musom do Jordana. Iz Jordana se uputim na hadž. S tim Jordancem i još trojicom otišao sam iz Jordana s onim taksistima po pet sjedala što voze za hadž.

- I došli u Mekku i obavili hadž?

Karalić: Došao sam ja prvo u Medinu i otišao na Univerzitet da s njima vidim oko upisa, ali ne možemo se sporazumjeti. Ne mogu ja razumjeti ni Jordanca, ni njih! Kad, pomoli se čovjek na vrata: “Đe si Bosanac?!” Mene k’o da sunce ugrija. Ja sam već dva-tri mjeseca u putu, nisam čuo našeg jezika. Ko si ti? Abdulaziz Idrizi, ala rahmetile, umro je. On je Makedonac, sa kompletnom porodicom hidžru učinio u Medinu i tu se zaposlio kao bolničar. Kažem ja njemu da su meni rekli da sam dobio stipendiju od Rabite.

- Ispričajte nam kako ste tražili kuću Bin Baza, da vam potpiše stipendiju?

Karalić: Ja sam svaki dan, 25 dana išao u Rabitu. Oni kažu: “Moraš nazad.” Ja u Rabitu, oni moraš nazad! I ne znam koji je dan bio po redu... Dovode oni meni prevodioce, Arapa koji mi riječ po riječ objašnjava, al’ ništa. I nejse, meni je došlo da plačem u Haremu. Ne znam ni jezika. Nije bilo tada rječnika, ništa, osim one Gramatike arapskog jezika. I pokušat ću ja, sjećam se, u Haremu, napisat jednu rečenicu. Sjednem i napišem, kao htio sam da kažem: “Bio sam na Univerzitetu u Medini i rekli su mi da mi date potvrdu da sam vaš stipendista da će me oni primit na fakultet. I ovaj je mene razumio. “Halas!” – kaže. Sad ja čekam šta je “Halas!” Ne znam. Nađe on mašinu i otkuca papir i kaže: “Bin Baz!” Kao, nosi Bin Bazu! “Gdje je Bin Baz?” I ja krenem ulicom: “Bejtu Bin Baz? Bejtu Bin Baz?” – pitajući gdje je kuća Bin Baza. Nejse, nađem na kraju. I ja s tim papirom u Rabitu, kad oni meni: “Idi u Medinu. Ruh!” Tad sam shvatio da sam primljen. I na brzinu uhvatim zadnji avion da preko naših hadžija javim porodici, jer ne zna niko gdje sam i šta sam. Zateknem na aerodromu jednog hadžiju baš iz Zenice i kažem da javi mojima da ostajem. 

O ubijanju nevinih i terorizmu

- Kako gledate na izučavanje Hadisa danas u našim obrazovnim institucijama?

Karalić: Pa danas je dobro, jer, ova knjiga recimo, ona bi na Medinskom univerzitetu bila za izučavanje. Ništa bolje oni nisu imali. Ali, kad smo mi učili. Vi ste bili u medresi i znate da smo imali samo Handžića “Uvod hadisku i tefsirsku nauku”, knjigu u kojoj je bila teorija, pola hadis pola tefsir. Sad je dobro. Sad imamo kompetentne profesore i na fakultetima i u medresama. Ja mislim da naše izučavanje Hadisa nije ispod nivoa u bilo kojoj arapskoj zemlji!

- Danas se Hadisom mnogo operira i njime se bave osobe koje nisu znanjem dostojne ovoj specifičnoj islamskoj disciplini? Kako gledate na sve češću pojavu samozvanih autoriteta, samoproglašenih šejhova, daija itd. Oni vrlo intenzivno koriste upravo hadise?

Karalić: Ja sam na jednom predavanju prošle godine ovdje u Zenici njih pozvao na dijalog. I to ne iz hadisa, nego iz tevhida koji oni propagiraju. Tad sam na tom predavanju rekao: “Ja sam prvi vehabija na Balkanu, a u Bosni i Hercegovini sto posto!” Jer sam ja prvi završio srednju školu po njihovom i fakultet. Tako da ja ne dam nikome pardona da bolje poznaje od mene učenje o tevhidu koje oni ovdje nazivaju selefijski – po djelima Ibn Tejmijje, Ibnu-l-Kajjima El-Dževzije i Muhammeda bin Abdu-l-Vehhaba, pa tu je i Tahavi... Ja sam to u detalje studirao. Tada sam izjavio: “Mi smo u Bosni i Hercegovini u fikhu hanefijskog mezheba, a u akaidu maturidijskog.” Uh, na to su oni: “Nema tih mezheba, nema ovo, ono.” A oni mezheba Ibn Abdu-l-Vehhaba i Ibn Tejmijje. “Ne,” kažu, “mi slijedimo Sunnet!” Ma, pričajte vi priče kome hoćete. Ja slijedeće predavanje kazujem mišljenje Muhammeda ibn Abdu-l-Vehhaba o širku i šta tačno on kaže o vrstama širka itd. Kažem: “Ovo je rekao Muhammed ibn Abdu-l-Vehhab, ovo nisu hadisi. Nema nijednog hadisa, ovo je mišljenje Muhammeda bin Abdul Vehhaba.” I u njihovom mezhebu, što je po meni ispravno i slažem se s tim: “I hadis slab je bolji nego mišljenje običnih ljudi.” Jer, postoji neka mogućnost da je Poslanik rekao i da je sav hadis preko slabih ravija prešao, ali postoji nekakva mogućnost da je to Poslanik izgovorio.” Kad bilo ko od uleme kaže svoje mišljenje to nije Poslanik! Ja se s tim slažem. Eh, tako oni operišu i u ovome da’vetu. Najviše što sam ja njima zamjerio i što im zamjerim, ja nemam ništa protiv tih ljudi, što samo uzimaju hadise koji njima odgovaraju, a ne poštuju ni najpouzdanije hadise. Pa sam ja njih pozivao: “Nećete iz Sunena Ebu Davudova, nećete iz Tirmizije... Evo vam hadisi iz Buharije i Muslima! Zašto ne poštujete? O ubijanju nevinih žrtava, o terorizmu! Zašto ne poštujete: Ko ubije jednog muslimana...” Ne možemo tako islam tumačiti. Islam se tumači bilo ti pravo, bilo krivo, onako kako jeste.

- A ne selektivno?

Karalić: Ako si usvojio da su Kutubu-s-sitteh meritorni, onda si dužan da postupiš po njima. I da ima, a ima u nekim zbirkama slabih hadisa, tu je idžma’, treći izvor islama, konsenzus! I ako nešto ulema konsenzusom postigne - a Poslanik, a.s., kaže: “Moji se sljedbenici ne mogu složiti na neistini.” -  evo, sve ću prihvatiti, i ja ću prihvatiti sa vama. Hajdemo se dogovoriti oko jedne stvari da postavimo kriterije i slijedimo kriterije. I ti meni slobodno kaži šta ja ne poštujem, a ja ću tebi. Ja sam njima nabrajao ovaj hadis, pa onaj hadis: “Zašto to ne uzmete? Zašto ne poštujete najveći rang hadisa?”  Nije mi poznato, osim nekoliko njih, ko je šta završio, ni kako je završio. Kad sam ja studirao ja sam za četiri godine fakulteta morao znati hiljadu hadisa napamet. S naukom se ne može trgovati. Postoje argumenti, zna se šta je nauka. Ne možeš uzimati argumente uvažavajući mišljenje svog šejha, a odbacujući hadis.

Opasnost tekfira

- Bili ste emir 7. Muslimanske viteške brigade i među prvima ste se, možda, susreli oči u oči sa tim problemom tekfira, a evo, vidimo danas u što se to pretvorilo. Koliko je ta ideologija opasna za muslimane ovdje u Evropi?

Karalić: Nije ona opasna samo za naše muslimane. Ona je opasna za sve muslimane svijeta i za sve ljude svijeta. Jer, ako neko ohalali krv, ako neko smatra da je halal ubiti muslimana, to je suprotno i Kur’anu i Sunnetu! Jer, Kur’an kaže: “Esteizubillah, Onaj ko ubije nekoga ko nije ubio nikoga i koji ne širi fesad na Zemlji, ima grijeh kao da je pobio sve ljude svijeta!” Može se osuditi na smrt, pogubiti odmazdom onaj ko ubije nekog na bigajri-hakk i ko ubije nevina čovjeka koji ne čini nikakav nered na Zemlji. Ovaj ajet se ne odnosi samo na muslimane, nego na čovjeka. Sve ovo po svijetu, ovi teroristički napadi u Španiji, stradaju nevini ljudi, djeca po školama. Ko to može dozvoliti, on znači gazi ovaj kur’anski ajet! Apriori ga gazi!

- A kad gazi Kur’an, šta onda očekivati?

Karalić: Da. Šta čovjek onda da očekuje? A što se tiče vjernika muslimana: “Ko ubije vjernika hotimično imaće kaznu Džehennem u kojem će vječito ostati.” Ovo je Kur’an. Ima jedan veoma interesantan hadis, samo ću jedan detalj iz tog hadisa navesti. Buharija, Muslim, Ebu Davud i Nesai ga prenose. Alija, r.a., je Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., iz Jemena poslao neobrađeno zlato i Poslanik je podijelio to zlato četvorici ljudi iz Nedžda koji su tek primili islam, tako da su se malo naljutili Ensarije i Muhadžiri, kao “zašto njima Poslaniče, a ne nama.” Kaže: “Da ih učvrstim u vjeri. Tek su primili islam.” A onda je naišao jedan čovjek, u nekim drugim predajama stoji da je to Zu-l-Huvejrisa et-Temimi iz plemena Benu Temim i rekao: “Muhammede! Boj se Boga i budi pravedan, ti si nepravedan!” Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Ko je onda pravedan, ako sam ja nepravedan? Allah je meni povjerio emanet, vijesti koje šalje s Nebesa, Allah mi povjerio da ih prenosim i objašnjavam ljudima, a vi mi ne vjerujete.” Ove riječi je izgovorio taj čovjek Zu-l-Huvejrise i otišao. Tada Halid ibn Velid staje pored Poslanika i kaže: “Božiji Poslaniče, dozvoli mi da mu odrubim glavu.” Kaže Poslanik: “Ne Halide, možda obavlja namaz!” Ali, kaže: “Božiji Poslaniče, koliko ima klanjača koji jedno misle, drugo pričaju, treće rade.” Kaže: “Ja nisam zadužen da zadirem u ljudska srca i da otkrivam ono što je u njihovoj nutrini.” Kad je ovaj čovjek otišao Poslanik kaže: “Od roda ovog čovjeka, tj.  Zu-l-Huvejrisa, od njegova potomstva će se javljati ljudi koji će biti najgora stvorenja na ovoj Zemlji i, zaista, ako ja dočekam da se oni jave, ja ću se boriti protiv njih i uništavati ih kao što je uništen narod Ad i Semud. Ima još dalje. Kaže: “Oni će učiti Knjigu, ubijaće muslimane, a ostavljati mušrike. I napustiće islam isto kao što strijela napusti luk i neće se u njega više moći povratiti kao što se strijela ne može povratiti u luk.”

Oni kompletan jedan narod, ši’ije, nazivaju kafirima: “Kafire treba pobiti!” Pa na osnovu čega, bolan? Što ne poštujete hadis iz Buharije gdje kaže Poslanik: “Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dotle dok ne posvjedoče da je samo Allah Bog, a ja Njegov Poslanik. 

Šta to znači?

Karalić: Jedan grijeh na Dunjaluku ima koga Allah neće oprostiti nikom, a to je ko hotimično ubije vjernika! Nema tevbe za taj grijeh. Zato se kaže: “Izlaziće i neće se moći vratiti.” I sad ja postavljam pitanje: “Ako znaš, a pozivate se na hadise, i pozivate se na tumačenje, dakle, znaš da taj grijeh Allah neće oprostiti bez odmazde, a pobiste toliko ljudi po svijetu pod plaštom vjere, koje vjere?” Dajte mi jedan, argument! Uvjerite me jednim argumentom: Koje vjere!? To što ti nekoga proglašavaš kafirom. Niko ne može proglasiti nekoga kafirom. Tirmizija bilježi hadis kada kaže Poslanik, s.a.v.s., “Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dotle dok ne posvjedoče da je samo Allah Bog i da je Muhammed njegov rob i poslanik, i ako se budu okretali prema našoj kibli i klanjali naš namaz i klali naš kurban, zabranjeno mi je ih ubijati.” Kolju li ši’ije kurban? Imaju li drugu kiblu? Svjedoče li da nema boga osim Allaha? Na osnovu čega proglašavaš nekoga kafirom?

Jasan stav Islamske zajednice

Veoma je prisutan taj sektaški narativ?

Karalić: Dovoljno je da klanja namaz, ne smiješ ga ubiti. Oni kompletan jedan narod, ši’ije, nazivaju kafirima: “Kafire treba pobiti!” Pa na osnovu čega, bolan? Što ne poštujete hadis iz Buharije gdje kaže Poslanik: “Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dotle dok ne posvjedoče da je samo Allah Bog, a ja Njegov Poslanik. Kad to izgovore, zabranjeno mi je njih ubijati, njihova krv i njihovi imeci, a oni će račun polagati Allahu.” Šta to znači? Je li posvjedočio La ilahe illellah? Ko ima pravo da ga ubije? Niko! Nema niko pravo! Što ne poštujete taj hadis iz Buharije? Zašto je Poslanik naglasio “hisabuhum alellah”? Kažu: “Oni to licemjerno!” Pa ako bude licemjerno, oni će Allahu račun polagati. Nećemo mi ulaziti je li licemjerje ili istinito! Ili hadis kad je Poslanik, s.a.v.s. poslao Usamu bin Harisa na čelu jedne vojne da se bore protiv nekih, pa su se borili i njihov vođa kad je došao škripac izgovorio je “La ilahe illellah, Muhammedun resulullah” i Usama ga pogubi. I ta vijest stigne Poslaniku, s.a.v.s. i on ga pozove na odgovornost. Kaže: “Usama, je li istina da si ubio čovjeka nakon što je izgovorio La ilahe illellah?” “Jest”, kaže, “Allahov Poslaniče, ali on je pobio toliko i toliko muslimana, on je to od straha preda mnom izgovorio!” “Jesi li ti otvorio njegovu dušu da vidiš s kakvom je to namjerom izgovorio?” – upita ga Poslanik. “Usama, šta ćeš na Sudnjem danu kad taj čovjek dođe sa La ilahe illellah!” “Ama, Božiji Poslaniče...” Samo je nastavio: “Šta ćeš ti Usama kad taj čovjek dođe sa La ilahe illellah? Šta ćeš Usama? Šta ćeš Usama raditi?” – to je ponavljao.

- Dolaskom rata i tih nekih ljudi dolaze i nova tumačenja islama, sekte se pojavljuju, ne samo vehabijske, već i ši’ije koji imaju svoje promotore, koji odudaraju od naše matrice. Kako odgovoriti na ovo? Jeste li zadovoljni ovim što ulema radi?

Karalić: Nisam. Negdje, mislim 1993. godine, mi smo imali ovdje jedan sastanak svih iz Zenice, i vojnih i civilnih faktora. Problem je bio šta sa njima, sa Arapima. Ja sam tada kazao: “Molim vas, ako su došli da nam pomognu, dobrodošli, ali ih razbacajte po jedinicama, dvojicu u jednu, trojicu u drugu. Nemojte da se grupišu!” Ako se hoćeš boriti, bori se, ako nećeš, živ bio, Allah emanet!  Ja sam tada preglasan. Prihvatilo se mišljenje: “Oni su naša braća.” A ja sam rekao: “Neka su, eto vam braća.” Da bi mi i dan-danas kad me sretnu govorili da sam jedini tada bio upravu. Pa zato što ja sam tamo to vidio, ja znam dušu toga. Znam otkud ovo. Nije ovo tumačenje uvijek bilo ovakvo, ni u ono doba. Ovo se kasnije pojavilo. I zato sam to predlagao. Mora se imati jasan stav Islamske zajednice!

- Ovo su dani hadža. Kakav je bio hadž kad ste vi otišli, kakav je danas?

Karalić: Tad je hadž bio u duhu Kur’ana: “Ko od vas bude u mogućnosti da obavi hadž, neka ga obavi!” Ili što kaže Poslanik, a.s., “Ko bude imao sredstva i jahalicu da može otići do Mekke i vratiti se dužan je obaviti hadž.” Dva su uvjeta da bi neko bio obavezan obaviti hadž: da imaš sredstva svoja, pošteno halal zarađena i da imaš prijevozno sredstvo. Svi ljudi koji su išli iz Bosne tada išli su sa svojim sredstvima. Nedavno mene jedan od rukovodioca, da ga ne imenujem, pita: “Profesore, bi li ti išao na hadž, da te mi pošaljemo, kao vodiča?” Rekoh: “Ne bih!” “Što?” Znaš li koliki je napor hadž? I da ja rizikujem toliki napor, a ne znam hoće li Allah pisati hadž onom ko je pare dao ili meni. Danas ljudi idu na besplatne hadževe. Nisu to besplatni, to su propagandni hadževi. Ja ne bih tako na hadž otišao i ne bih nikom preporučio da ide. Sve su to pitanja koja vise u zraku. Ako jedan obični čovjek ovdje koji vodi neku stranu školu kao nagradu 25 ljudi pošalje na umru... Odakle pare? Da li iko u državi postavlja pitanje, ili u Islamskoj zajednici, odakle pare? Ko finansira te umre, ko finansira te tolike hadževe?

- Ove godine je preko Islamske zajednice otišlo skoro 1.800 hadžija i primijetna je bolja organizacija. Mislio sam da pitam sadržajno, kakvi su onda bili uvjeti, a kakvi sada?

Karalić:  U Mekki su danas svi uslovi bolji, lakše je otići, ali je tamo boravak naporniji, jer je puno više hadžija. Velike su stiske i gužve i iz tog razloga danas je teže i organizirati i sprovesti hadž nego onda.

- Bez obzira na ideološka i politička trvenja, treba biti korektan i pogledati milijarde koje su uložene da to koliko-toliko bude sigurnije, mora se nekada i kapa skinuti, koliko su para potrošili, modernizirali recimo na džemretima?

Karalić: Nema sumnje, nema sumnje! Oni ulažu dosta i radi se o velikim parama koje se vraćaju. Ali, ulažu, pokušavaju, ali ono što ne ulažu, na drugu stranu šalju i ko jeste za hadža i ko nije. Uredu ako imaš zaista nekog ko zaslužuje svojim kvalitetom, ali ograniči brate. Ja idem sedam puta, hoću dobrovoljno, ako ti je velika gužva ne daj meni svake godine da idem. Daj prednost ljudima koji treba da se oduže, jer meni je to nafila.

Kako je Poslanik bajramovao

- Sada ste penzioner i džematlija, niste angažirani u Islamskoj zajednici. Šta biste pohvalili, a šta kritikovali? Ipak je, ne znam hoćete li se složiti, više i džamija i medresa?

Karalić: Nemam ja puno kritikovati u Islamskoj zajednici. Zaista, Islamska zajednica danas radi u ovim uslovima kakvi su, dobro, bolje nego ranije, što jest jest. Ono što bih ja kritikovao jeste ta neodlučnost. Mora se energičnije djelovati u onome što predstavlja opasnost. Mora tu Islamska zajednica beskompromisno nastupiti. Izvini, ali ne može se pehlivaniti. Jasan stav, iz dana u dan ponavljati, nema anarhije! Jer ako vi dozvolite da svako radi kako hoće bez kontrole... Ni u jednoj državi na svijetu ne može čovjek biti neprijavljen na porez, a primati platu! I za sve ove koji vode humanitarne i nevladine organizacije, treba postaviti pitanje: “Jesu li prijavljeni?” Oni nisu zaposleni, a primaju, rade. Mora to biti pod kontrolom. Islamska zajednica to mora pod kontrolu staviti. Nema tu diskusije. To je jedino što bih ja zamjerio. I još jedna stvar. Ono što bih posebno zamjerio i prošlom reisu-l-ulemi i ovom reisu-l-ulemi. Zabarikadiraju se brate, učahure se u jednom krugu ljudi i ne slušaju sugestije sa strane. Predlagao sam, da sam na njegovom mjestu, u svakom gradu bih imao neutralnih ljudi, džematlija, pet-šest s kojima bih se konsultirao na tom terenu, tražio mišljenje, a ne samo oficijelnih.

A šta biste pohvalili? Puno ste kritikovali!

Karalić: Pohvalio bih organizaciju. Zaista je Islamska zajednica danas organiziranija. Puno je džamija urađeno novih, puno je džemata. Puno se više i sihronizovanije djeluje, radi. Eto pokušavaju i da objedine sve akcije Islamske zajednice pod kapom Rijaseta. Jest da je odgovornost na njima ogromna. Jer, ja im ne bih bio u koži nipošto! Hoćete sad centralizovan zekat? Evo vam! Ali, ne podijelite li ga kako Kur’an kaže, teško vama! Nije to jednostavno, jer imaju tu hakkovi bijede, sirotinje. Ima raznih hakkova. Ako hoćeš centralizovano, onda moraš po onim kriterijima podijeliti.

- Vi ste profesor hadisa, a ovo je bajramski broj, pa evo da iskoristimo ovo i da vas upitamo kako je Poslanik provodio Bajram?

Karalić: Muhammed, s.a.v.s, je preporučio muslimanima da se u danima Bajrama  okupaju, naparfemišu i obuku najbolju odjeću koju imaju. Da ujutro rano ustanu i izgovarajući tekbire odu na musallu ili u džamiju. Da na musalli ili u džamiji klanjaju bajram namaz i saslušaju hutbu. Alejhisselam je sve Bajrame za života klanjao na musalli, samo je jedan klanjao u džamiji zbog kiše. Pošto su Bajrami praznici dozvoljeno je u danima Bajrama i zapjevati i proveseliti se i zabaviti se u granicama dopuštenog. Aiša kaže: “Abesinci bi na Bajram u prisustvu Allahova Poslanika, s.a.v.s, izvodili neke plesove iz njihovog kraja, a ja bih se propinjala na prste da ih iznad Poslanikova ramena gledam kako igraju.” (Buhari i Muslim). Aiša kaže: “Na dan Bajrama nam je došao Ebu Bekr, a u našoj kući dvije djevojke pjevaju o sukobu između plemena Evs i Hazredž koji se zbio u predislamsko doba. Kad to ču, Ebu Bekr reče: Zar u kući Allahova Poslanika, s.a.v.s, ti sotonski glasovi? Pusti ih Ebu Bekre neka pjevaju, reče Vjerovjesnik. Svaki narod ima svoje praznike, a danas je naš praznik,.” (Buhari i Muslim) Muhammed, s.a.v.s, je zahtijevao od sljedbenika islama da se na dan Bajrama obilaze i posjećuju međusobno. Da obilaze komšije, rodbinu i prijatelje i da se za vrijeme Bajrama što više međusobno druže. Priča Ebu Hurejre da je Vjerovjesnik, s.a, rekao: “Jedan je čovjek otišao da obiđe prijatelja. Uzvišeni Allah mu posla meleka u liku čovjeka koji ga upita: Kuda ćeš? Idem da zijaretim prijatelja u gradu. Je li to imaš neki posao ili potrebu kod njega? Nemam, odgovori čovjek, nego ga volim u ime Allaha, a melek mu reče:  Ja sam Allahov izaslanik tebi da ti prenesem da i tebe Allah voli onako kako ti, u ime Njega, voliš tvog prijatelja.” (Buhari). Pored navedenog Allahov Poslanik, s.a.v.s, podsticao je sljedbenike islama da u danima Bajrama što više dijele milostinju siromašnim. Džabir bin Abdullah kaže: “Vjerovjesnik, s.a.v.s, bi Bajram klanjao prije hutbe, a onda bi održao hutbu. A kad bi završio s bajram namazom otišao bi među žene i njima održao govor u kome bi ih podstakao na dijeljenje milostinje. Bilal bi prostro odjeću i žene bi bacale dobrovoljni prilog na nju. To bi poslije Vjerovjesnik, s.a.v.s, podijelio siromašnima.”

- Bajram je dan žrtve i međusobnog zbližavanja. Kako gledate na opće odnose u našem društvu?

Karalić: Nisam zadovoljan s onim što politika radi, apsolutno. Bojim se da Bošnjaci ne izgube što su u ratu stekli. Ne može se ovako voditi politika na štetu nas, ko god te ucjeni, popustiš. Ne može, mora se jednom staviti do znanja i to, inače ćemo izgubiti. Ne može se kalkulisati, ako je nekom važna stolica, položaj, koliko će imati ministara u odnosu na Bosnu koja je krvlju zalivena. Boga mi se varamo, taj će odgovarati pred Bogom i pred ljudima. To je jedno, a druga stvar, ono s čim nisam zadovoljan u Islamskoj zajednici, nisam zadovoljan da se Islamska zajednica stavlja na stranu jedne stranke, ma koja to bila. Islamska zajednica bi morala biti apolitična i iznad, te korektor svim strankama. Može biti veoma opasno. Padne stranka, padne sve. Vidite, ode nam omladina. Nema posla, zapošljavaju se ljudi preko reda, zapošljavaju se samo stranački ljudi... Ono što me posebno boli je to što svi narodi imaju svoj nacionalni program, jedino mi Bošnjaci nemamo. Moralo se napraviti pet tačaka, ne mora više. Dakle, pet tačaka, ma ko došao na vlast ispod ovog se ne može!