O tome kako žive žrtve silovanja iz agresije na BiH, kako se državne institucije i društvo odnose prema žrtvama i koliko je ova tema uopšte prisutna u javnosti razgovarali smo s predsjednicom Udruženja žrtava rata Foča 92-95. Midhetom Kaloper

Silovanje je i grijeh i zločin na koji nismo imali odgovor. A žrtve progona i silovanja trebale su pomoć. Ne tako rijetko, to su bile žene, koje su još dugo nakon rata tragale za muškim članovima svojih uništenih porodica, za svojom djecom ili za njihovim mrtvim tijelima. Za bošnjački narod, trajno preobražen nemjerljivim gnusnim zločinima počinjenim nad njima, odnos prema silovanim ženama bio je ispit savjesti

Treće noći u autobus su počeli ulaziti srpski vojnici i izvoditi djevojke na silovanje, pa tako i mene. Silovali su nas u šumi. Čuli su se jauci, plač i krici, a povremeno i pucnji, jer su neke djevojke ubijali.
(„Brčko, Genocid i svjedočenja", 1998.)

...i kad su nas popeli na kamione, ja sam sjedila do nane Z., a naša komšinica stajala je uz vojsku i dovikivala ‘kad se ovako otjera, to se više ne vraća’...
(svjedokinja, M.Č.)

Već na samom početku agresije na Bosnu i Hercegovinu, strašne informacije su stizale iz područja u kojima su Srbi ‘zauzeli’ teritoriju i pokrenuli proces koji će kasnije dovesti do etnički ‘čistih prostora’ – očišćenih od onih koji nisu Srbi, najvećim dijelom Bošnjaka. Poznata je matrica na kojoj su se događaji u tim godinama odvijali. U većini gradova ona se ponavljala - ubistva, silovanja, koncentracioni logori, masovne grobnice, progon, pljačke i rušenja. Iz cijelog procesa ostajala je ‘spaljena zemlja’ u koju, za one koji nisu Srbi, više povratka nema.
S obzirom na razmjere zločina u toku agresije procjenjuje se da je na području Bosne i Hercegovine silovano oko 50.000 žena. Iako su tokom agresije žrtve silovanja bile pripadnice svih naroda, najveći broj silovanih žena bile su Bošnjakinje, i najveći broj ovih ratnih zločina počinili su Srbi. Zbog načina kako su organizirana i sistematski sprovođena, bilo je jasno da su silovanja dio genocida nad Bošnjacima. U suđenjima za ratne zločine nakon agresije, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju prepoznao je «sistematsko silovanje» i «seksualno ropstvo» kao zločin protiv čovječnosti. Tribunal je tako, 2001. godine izrekao presudu trojici muškaraca za silovanja u Foči (Kunarac, Kovač i Vuković), u kojoj je prvi put u historiji međunarodnog humanitarnog prava seksualno ropstvo označeno kao zločin protiv čovječnosti, a ova presuda bila je prvi slučaj ikada da neko bude osuđen za korištenje silovanja kao oružja i sredstvo terorisanja u ratu.
Činjenica da su mnoge Bošnjakinje silovane u toku agresije bila je potresna za cijeli bošnjački narod. Ideolozi zla, javno poniženje koje se ogledalo u grupnom i pojedinačnom silovanju žena, pa i djevojčica, u prisustvu roditelja, djece, komšija vidjeli su kao oruđe kojim je trebalo jedan narod usmjeriti ka beznađu, slomiti mu volju za otporom u toku agresije i volju za povratkom u mjesta na kojima su zločini počinjeni.

Silovanje je i grijeh i zločin na koji nismo imali odgovor. A žrtve progona i silovanja trebale su pomoć. Ne tako rijetko, to su bile žene, koje su još dugo nakon rata tragale za muškim članovima svojih uništenih porodica, za svojom djecom ili za njihovim mrtvim tijelima. Za bošnjački narod, trajno preobražen nemjerljivim gnusnim zločinima počinjenim nad njima, odnos prema silovanim ženama bio je ispit savjesti, tim prije što smo nakon rata sebe, u kolektivnoj svijesti, razumijevali, kao žrtvu.
Nadanje onih koji su činili zločine nad Bošnjacima i Bošnjakinjama, da će zbog prirode i siline zločina, nakon svega biti nagrađeni, skoro da se moglo ostvariti. Međutim, i prije presuda pred MKSJ u našem narodu prepoznate su te nakane, a žrtve, skoro da se može kazati, odlagajući proces zacjeljivanja ličnih trauma i patnje, aktivno su se uključile u procese potrage za pravdom. Očekivanja da će zbog naravi rodnih odnosa u našem društvu, koncepta stida, te običnog ljudskog odgovora na traume, šutnjom i zaboravom, uz utisnuti strah od terora nad njima učiniti ih nijemima, one same su osujetile.
Tako se može kazati da su se žene, skoro intuitivno, u našem bošnjačkom korpusu prve oduprijele namjerama da kao narod, odustanemo od potrage za pravdom, iako im okolnosti, društveni konstrukti, pa ni temeljne institucije našeg naroda nisu bile od velike pomoći. S pravom se može kazati da je otpor tih hrabrih žena, i nakon strašnih zločina i gubitaka, često bio, ona snaga i ujedinjujući faktor u bošnjačkom narodu, bez obzira na druge različitosti unutar grupe, koji je osigurao da zločini budu upamćeni, a neki od njih i kažnjeni. Zahvaljujući njihovom otporu i njihovim svjedočenjima, potraga za istinom i pravdom nije odložena za neke fiktivne ‘historijske’ uvide iz budućnosti.
Svjedokinja M.Č. s početka ovog teksta, doživjela je da se, uprkos proživljenim strahotama, njena komšinica Z. vrati u mjesto progona i da ona, koja je tada bila skoro djevojčica, zasnuje i gradi svoju porodicu. Mnoge od žrtava silovanja nisu. I nema njihove krivnje, niti odgovornosti u tome. Zato potraga za pravdom još nije završena, a i kako bi bila, kada u ovoj zemlji još uvijek pravdu traže hiljade ljudi i gdje se još uvijek ‘spotičemo o nesahranjene kosti svojih najbližih’?
Šta su zločinci činili u Bosni i Hercegovini, uglavnom je već poznato. A, šta smo mi učinili za žrtve – ubijene, silovane, prognane - i da li je to sve što smo mogli?

Između 20 i 50 hiljada žena silovano tokom agresije na BiH