PREPOROD: O kojim brojkama govorimo kada je riječ o silovanju u toku agresije na BiH i koliki procenat se odnosi na silovane Bošnjakinje?
KALOPER: O bilo kakvoj statistici kada su u pitanje osobe koje su silovane tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu je nezahvalno govoriti iz razloga što tu brojku odnosno broj niko i nikada neće zasigurno utvrditi. No, većina nas, udruženja koja predstavljamo ovu populaciju, koristi se cifrom da je u periodu od 1992. do 1995. godine silovano između 20 i 50 hiljada žena, djevojčica i muškaraca. A, kada je u pitanju procenat tu se zasigurno može reći da je od toga 90% žena, djevojčica i muškaraca bošnjačke nacionalnosti. Za ovu tvrdnju može se uzeti i broj donesenih presuda, koje se odnose na zločin silovanja nad Bošnjakinjama. Građani Bosne i Hercegovine o ovoj temi trebaju da govore bez imalo stigme, s puno empatije prema osobama koje su preživjele seksualno nasilje tokom agresije na BiH. Naš najveći problem i jeste što pojedine zajednice vrlo često izbjegavaju ovu temu. Ako mi preživjeli i preživjele imamo snage da nakon 31 godine govorimo i govorile smo o ovome, građani nam trebaju biti podrška. Možda ne više zbog nas nego zbog budućih generacija, svoje djece, unučadi. Ja vrlo često imam običaj reći da su mediji naši ambasadori. Oni bi o ovoj temi, upravo iz razloga stigme, trebali više da pišu, organizuju emisije s emenentnim ličnostima iz vlasti da rame uz rame s nama govore, ali s druge strane imate i medije koji ne žele da prenose naše priče, našu borbu ni kad govorimo o medijima u Federaciji. Hvala Bogu, u ovom pogledu njih je malo. S druge strane, znamo da je o ovoj temi vrlo teško naći sagovornika, jer su preživjele umorne od priče, a rezultati su loši. No, mi se ne predajemo i idemo dalje u našoj borbi.
Muškarce pohapsili, žene silovali
PREPOROD: Možemo li na primjeru Višegrada ili Foče pokazati razmjere i monstruoznost ovog zločina?
KALOPER: Nažalost, Foča i Višegrad su primjer razmjere zločina i monstruoznosti zločina koji je počinjen nad Bošnjacima u Istočnoj Bosni, ali i drugim djelovima Bosne i Hercegovine. Foča je mjesto najvećeg broja slučajeva silovanja žena i djevojčica, pored ubijanja civila, formiranja logora itd. U Višegradu su bile ‘žive lomače’, ali i veliki broj silovanja.
Nažalost, kada samo pogledate filim „Foča crna kutija zla“vidjet ćete koji je zločin počinjen od strane komšija Srba 1942. godine pa onda sami sebi postavljate pitanje zar je moguće da smo im ponovno slijepo vjerovali i gradili neko brastvo i jedinstvo. Sve činjenice ukazuju da su komšije u Foči nad svojim komšijama počinili nezapamćeni zločin tokom agresije na BiH, a potpomognuti tadašnjom JNA i vojnim formacijama iz Srbije i Crne Gore. Tamo gdje su zločini počinjeni od strane tadašnje JNA i vojnih formacija iz Srbije i Crne Gore, morao je neko reći da tu žive Bošnjaci muslimani i koga treba prvo likvidirati. Samo u Foči je tokom 1992. godine ogromnom brzinom formirano 20 logora za muškarce, a potom i za žene. Prvi cilj je bio pohapsiti muškarce, a onda im s porodicama odnosno suprugama, sestrama, majkama, kćerkama raditi što oni žele i satirati čast porodice. U Foči su najpoznatiji logori KPD Foča, Sportska dvorana „Partizan“, Buk Bijela – Barake, Karamanova kuća, Motel Miljevina, zgrada Lepe Brene, magacini na Livadama, Brioni, hotel Zelengora i mnogi drugi. Moglo bi se reći da je svaka druga bošnjačka, muslimanska kuća u Foči bila mučilište za žene. Vrlo često razmišljamo o primjeru načelnika Vareša i Rudog gdje oni kao čelni ljudi lokalne zajednice odaju počast svojim ubijenim komšija, a s druge strane imate Foču i druge gradove, toliko presuda za počinjeni zločin, da umjesto priznavanja činjenica iz presuda oni se natječu ko će više negirati taj zločin. Sve dok je tako naša bolja budućnost je neizvjesna.
Gdje su udruženja za ženska prava
PREPOROD: Na koji način funkconira Vaše udruženje?
KALOPER: Udruženje žrtava rata Foča 92-95. je mlado udruženje. Osnovano je 2018. godine. Iako smo mlado udruženje postigli smo puno rezultata. Na prvom mjestu jeste obilježavanje značajnih datuma u Foči tri puta godišnje: Međunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja nad ženama u ratu, Dan sjećanja na sve fočanske šehide i nevino ubijene i Međunarodni dan nestalih osoba, a suorganizatori smo i obilježavanja Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Tu je i saradnja s istražnim organima radi bržeg pokretanja procesuiranja ratnih zločinaca kao i drugih pitanja o kojima zbog određenih aktivnosti na terenu ne smijemo govoriti, ali kad dođe vrijeme za to mi ćemo to i objelodaniti. Riječ je o pronalasku posmrtnih ostataka naših najmilijih. U saradnji s gospodinom Avdom Husenovićem snima se dokumentarni film „Foča crna kutija zla“. Pored svih aktivnosti koje provodimo na prostoru Foče, Udruženje je otvorilo i radionicu „Hrabra i Ponosna“u Sarajevu koja okuplja preživjele ratnih tortura koje mogu kroz radnu terapiju, druženja da lakše preživljavaju svoje traume.
PREPOROD: Na koji način bi nevladine ustanove pa i vjerske zajednice mogle i trebale govoriti o ovoj temi, te šta konkretno mogu učiniti?
KALOPER: Nevladine ustanove i vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini o ovoj temi trebaju mnogo više govoriti, a ne samo kada su važni datumi. Nama je njihova podrška itekako potrebna, kako instucionalno tako i vjerski. Mnoge od nas su patrijarhalno odgajane pa vrlo često postoji i stid od toga da govore o tome. Stoga je uloga vjerskih zajednica veoma bitna, a s druge strane institucionalna koja će se brinuti o pravima ove populacije. Generalno, podrška društva u Bosni i Hercegovini nam je jako bitna. Mi, hrabre, ponosne i odvažne žene koje smo najveći teret agresije na Bosnu i Hercegovinu iznijele na svojim plećima i s tim živimo već 31 godinu polahko postajemo umorne od svega. Svi su nam govorili da prekinemo šutnju, to su i mnoge od nas uradile, a sada je vrijeme da institucije i vjerske zajednice prekinu šutnju i govore o nama. U Bosni i Hercegovini imate bezbroj organizacija koje se bave ženskim pravima uključujći i pružanje određene pomoći. Nažalost, neke su ispunile svoju misiju, a neke su samo gledale i gledaju svoj ekonomski profit, što je sramno i žalosno. Mi, preživjele, najbolje ocijenimo to kada obilježavamo važne datume u Foči ili generalo, ovdje slobodno mogu reći, i u drugim gradovima. Lijepo je sjediti u hotelima Sarajeva, Tuzle, Zenice, Mostara itd. i organizirati seminare i konferencije. Ne osporavam to, ali treba s nama doći na mjesto zločina i tu nam biti podrška. Rame uz rame. Svaka riječ upućena s mjesta zločina ima višestruku težinu. Mnogi istraživači i istraživačice trebaju da magistriraju o ovoj temi. O ovim temama se uvijek treba pričati i pisati, a istraživači mogu mnogo toga uraditi i napisati.
Djeca rođena nakon silovanja
PREPOROD: Da li su državne institucije adekvatno odgovorile na potrebe ovih žena, počevši od zdravstvenih pregleda, savjetovanja i konkretno koliko je složen put žena u stjecanju određenih prava?
KALOPER: Naši putevi ka ostvarivanju prava su vrlo teški, krenuvši od ostvarivanja prioriteta prilikom zdravstvenih pregleda, savjetovanja, adekvatnog pristupa preživjelim torture, osoba koje su preživjele seksualno nasilje tokom agresije na BiH. Ovdje govorim o generalnom pristupu, a ne individualnom koji se ponekad i dešavao. Nažalost, i pravo na stambeno zbrinjavanje bilo je propisano postojećim zakonom, ali ono se nikada nije primjenjivalo iako većina nas živi kao podstanar. Živimo u nadi da će se ova situacija popraviti i da će institucije početi prepoznavati naša prava koja su nam novim zakonom o civilnim žrtvama rata zagarantovana.
PREPOROD: Da li postoji ikakva podrška djeci koja s rođena nakon ratnog silovanja?
KALOPER: Bosna i Hercegovina do sada nije ispunila svoje obaveze. I danas se djeca rođena zbog rata često gledaju kroz prizmu „vojne strategije silovanja“, što je zločin protiv čovječnosti, kao djecu druge etničke grupe, djecu neprijatelja. Otvoreno mogu da kažem da ovakve predrasude nisu ugodne, oduzimaju osjećaj sigurnosti s obzirom da je Bosna i Hercegovina ponovo žrtva etničkih tenzija koje su već jednom dovele do rata i zbog kojeg su ova djeca rođena. Svjesni smo kompleksnosti sistema, ali svjesni smo i uloženih napora, postignutih rezultata. Međutim, svjesni smo i zaborava i zanemarivanja. Pokazali smo svoju spremnost da dijelimo svoja iskustva, spremnost na interdisciplinarnu saradnju bez koje ne možemo adekvatno riješiti probleme ove kategorije. Prije nekoliko dana usvojen je nacrt Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata u FBiH, kroz koji treba da budu definisana i prava djece koja su rođena iz čina silovanja. Pored priznavanja statusa civilne žrtve rata, potrebno je i definisati njihova prava koja do sada nisu imala, a to su: zdravstvena zaštita, obrazovne politike, stambene politike, socijalne politike, programi zapošljavanja su minimum koji im moraju biti obezbijeđeni.
PREPOROD: Kakve su kazne izrečene osuđenima za zločin silovanja?
KALOPER: S obzirom da je prošla 31 godina od početka zločina nad ženama u ratu i da su neki počinioci zločina osuđivani 2000. godine pa čak i ranije, a nisu dobili adekvatan broj godina za počinjeni zločin već su na slobodi, to mnoge svjedokinje ili svjedoke dodatno zabrinjava i stvara im ponovnu dozu straha te postavljaju sami sebi pitanja koliko su sigurni u ovakvom sistemu i ko će ih zaštititi. Jednom zločinac - uvjek zločinac. U posljednje vrijeme možete čuti od nekih presuđenih zločinaca da bi ponovili sve kao devedesetih godina. Silovanje je najjeftinije oružje koje ostavlja najveće posljedice, a pojedini počinioci dobivaju mizerne kazne od četiri godine za silovanje i poslije procesa vrlo brzo izlaze iz zatvora.
PREPOROD: Jedno vrijeme važna knjiga svjedočanstva bila je Molila sam da me ubiju. Danas je ovu knjigu vrlo teško pronaći. Šta je s naučnim i drugim djelima koja bi trebala sačuvati svjedočanstva na ovaj zločin?
KALOPER: Da, knjiga „Molila sam ih da me ubiju“napisana je na osnovu izjava preživjelih žena seksualnog nasilja i jako mi je žao što te knjige nema nigdje više. To je nešto što je autentično napisano. Nažalost, možda će ovo zvučati loše, ali mnoge činjenice govore o tome da su pojedinci naša svjedočenja iskoristili za ličnu promociju ili neke doktorske disertacije. Ponajmanje su heroine u fokusu. Kad kažem heroine to su žene koje su preživjele seksualno zlostavljanje. Mi vrlo često ne govorimo da bismo zaštitile sebe nego da bismo zaštitile našu djecu i sve buduće generacije i govorimo da bi adekvatno bilo zapisano s jasnim porukama da se zlo nikad i nikom ne dogodi i ne ponovi.
U muzeju mora biti mjesta za svjedočenja o ovom zločinu
PREPOROD: Uskoro će RTV BIR snimati svjedočanstva žrtava. Nekada su poslije agresije na BiH to radile druge televizijske kuće. Imate li ovu arhivu i gdje bi ona trebala biti čuvana?
KALOPER: RTV BIR je počeo sa snimanjem svjedočanstava preživjelih. Udruženje žrtava rata je dalo i dat će svoj doprinos tome, jer želimo da naše priče budu na jednom mjestu. Koristimo ovu priliku da pozovemo sve heroine da daju svoj doprinos i da naše priče budu zapisane i sačuvane na jednom mjestu. Istina je da smo dosta puta nekim televizijskim kućama davali izjave, ali mi ne znamo šta je bilo s njima i gdje se nalaze. Mi nemamo arhiv svjedočenja. Svaki arhiv, a posebno ove priče koje mi pričamo trebaju da imaju posebno mjesto. Udruženje je prije zvaničnog potpisivanja ugovora za otkup nekadašnjeg logora „KON TIKI“ Vogošća održalo sastanak s direktorom JU Fond Memorijala KS, na čiji smo prijedlog dogovorili da će jedan dio budućeg muzeja pa čak i sprat biti posvećen, zavisno od prikupljene arhive, silovanim ženama tokom agresije na BiH. Ono što bi bilo dobro i na čemu mi radimo jeste zagovaranje izgradnje parka i spomen-obilježja ženama žrtvama rata. Organizuju se izložbe o ovoj temi, ali nažalost svaka izložba je kratkog daha. Za ovakve priče i ovakav neviđeni zločin koji se desio u BiH, odnosno koji je počinjen nad Bošnjakinjama, treba imati izložbe u kontinuitetu, a ne povremeno. Nažalost, mi smo narod koji treba stalno opominjati da ne bi pali u zamku zaborava.
Kada se sjetim našeg prvog obilježavanja Međunarodnog dana borbe protiv seksualnog nasilja nad ženama u ratu sa Ženama u crnom iz Srbije i kada uporedim nedavno obilježavanje istog dana, velika, ogromna, je to razlika, što pokazuje da smo svojom borbom probudili svijest građana, institucija kako domaćih tako i međunarodnih, iako još uvijek nedovoljno. Naravno, ne možemo a da ne spomenemo one koji su nam dali vjetar u leđa da svake godine imamo sve bolje i bolje obilježavanje kao što su Rijaset IZ u BiH, tadašnja potpredsjednica FBiH Melika Mahmutbegović, premijerka BPK Aida Obuća, Vlada KS, Ministri iz vlade FBiH, te pojedine općine u Federaciji. Kao što se moglo vidjeti i ove godine je podrška mnogo bolja. Kao prvo, mnoge organizacije iz cijele BiH su se organizovale i došle pa smo imali organizacije iz Doboj-Istoka, Maglaja, Kalesije, Vareša, Tuzle, Zenice itd. Drugo, važno nam je bilo prisustvo akreditiranih predstavnika ambasada u BiH: SAD-a, Velike Britanije, Ukrajine, Irana, predstavnika međunarodne zajednice i organizacija: EU, OHR-a, UN-a, OSCE-a, predstavnika institucija BiH, šefa kabineta Denisa Bećirevića itd., ali nažalost moram da kažem da je tog dana najmanje bilo Fočanki i Fočaka. Žalosno.
Ono što mi kao Udruženje želimo jeste da Međunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja u ratu treba preći u institucionalno obilježavanje, jer ovaj dan se obilježava u cilju podizanja svijesti o potrebi da se stane ukraj seksualnom nasilju kao oružju rata, te kako bi se iskazao pijetet žrtvama seksualnog nasilja i zahvalnost svima koji su posvetili život sprečavanju ove vrste nasilja.
