PREPOROD: Uvaženi dr. Hrnčiću, ranije ste više puta govorili da krivični zakoni u Bosni i Hercegovini jasno prepoznaju djela nasilja u porodici, iako se u javnosti slabije artikuliše ta činjenica. Koji su razlozi nepoznavanja i rijetkog referisanja na te zakone?
HRNČIĆ: Kada je u pitanju javno mnijenje, ono se dobrim dijelom kreira na osnovu dostupnih informacija u medijima i društvenim mrežama, a u medijima se opet najčešće ističu i obrađuju teški slučajevi nasilja, slučajevi u kojima su zakazali sistemi djelovanja i zaštite, a ponekad i društvo u cjelini koje je u nekim slučajevima okrenulo leđa članovima i članicama svoje zajednice.
S druge strane, ishodi većine riješenih slučajeva najčešće ne nalaze svoje mjesto u medijskom prostoru i tako se podsvjesno stiče dojam da ništa ne funkcioniše, da se žrtvama i svjedocima ne isplati prijaviti nasilje, a da počinioci neće biti kažnjeni. Upravo bi se kroz medije ova druga strana priče trebala prezentirati, pa i u slučajevima kada sistem zakaže, jasno naglasiti da je u tom slučaju sistem djelovanja i zaštite zakazao, te prezentovati način kako je sve trebalo biti drugačije urađeno i navesti primjere adekvatnog postupanja i adekvatnih kazni, te na taj način preventivno djelovati na buduće činjenje nasilja u porodici.
Adekvatan pravni okvir postoji
U Bosni i Hercegovini su doneseni i posebni zakoni o zaštiti od nasilja u porodici kojima se osigurava zaštita žrtava nasilja u porodici. Postoji pravni okvir kojim se može pružiti zaštita žrtvi nasilja, a počiniocu nasilja izreći odgovarajuća sankcija i to je poruka koja bi trebala biti u prvom planu
Nasilje u porodici je krivično djelo. Kod prijave nasilja u porodici policija izlazi na lice mjesta, provodi operative radnje, sačinjava zapisnik o počinjenom krivičnom djelu, tužilaštvo podiže optužnicu, a sud izriče neku od sankcija osobi koja je počinila nasilje u porodici. Ovakvih prijava u Bosni i Hercegovini godišnje ima oko 3.500, nekih 2/3 nalaze svoj put do optužnice, a oko 1/3 bude presuđeno, od toga oko 2/3 su uslovne kazne zatvora, a ostalo zatvorske i novčane kazne. Također, neovisno o krivičnom postupku koji vodi do sankcije počinioca nasilja, u Bosni i Hercegovini su doneseni i posebni zakoni o zaštiti od nasilja u porodici kojima se osigurava zaštita žrtava nasilja u porodici. Prilikom prijave slučaja nasilja, prema ovom zakonu policija najčešće u saradnji s centrom za socijalni rad u roku od 12 sati predlaže, a nadležni sud u roku od 12 sati izriče jednu ili više zaštitnih mjera. Na ovaj način, žrtvi nasilja se u roku od 24 sata pruža potrebna zaštita. Naime, policija ima mogućnost da izvrši privremeno lišenje slobode počinioca nasilja, a sud da izrekne zaštitnu mjeru zabrane prilaska, udaljenja iz stambenog prostora, približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja, zaštitnu mjeru obaveznog psihosocijalnog tretmana ili liječenja bolesti ovisnosti počinioca nasilja, ovisno o procjeni pojedinačnog slučaja. Također, u nekih deset posto težih slučajeva, u saradnji s nevladinim organizacijama koje imaju mogućnost smještaja u sigurnu kuću, žrtve nasilja imaju mogućnost i ove vrste zaštite.
Imajući u vidu navedeno, jasno je da postoji pravni okvir kojim se može pružiti zaštita žrtvi nasilja, a počiniocu nasilja izreći odgovarajuća sankcija i to je poruka koja bi trebala biti u prvom planu.
PREPOROD: Gdje nastaju problemi u primjeni spomenutih zakona za djela nasilja u porodici?
HRNČIĆ: Za razliku od drugih krivičnih djela, nasilje u porodici je specifično i po tome jer se za razliku od drugih krivičnih djela žrtva i počinilac nasilja poznaju, dijele zajedničku prošlost, porodicu, a najčešće i nakon prijave slučaja nasilja nastavljaju da žive zajedno. Upravo s ovom situacijom sami članovi porodice teško izlaze na kraj, jer je mjesto sigurnosti, sreće, ljubavi postalo upravo suprotno od toga. Ovdje bih naglasio upravo ovu riječ “postalo”, jer mi teško izlazimo na kraj s promjenama, teško sebi priznajemo i prihvatamo da vidimo da se nešto promijenilo. Tako i provodioci zakona u pojedinim slučajevima ne daju dovoljno značaja ovom krivičnom djelu, pa i sami izlaze iz svog djelokruga rada, analiziraju i daju sebi za pravo da umjesto provođenja procedure predviđene zakonom, u pojedinim slučajevima pokušavaju da smire situaciju koristeći izjave poput “prije je bilo sve u redu i opet će biti”.
Nedostatak resursa za primjenu svih propisanih oblika zaštite
Također, nasilje u porodici je kompleksno i rješavanje problema zahtijeva multidisciplinaran pristup, uključenost različitih aktera, policije, tužilaštva, suda, socijalne zaštite, zdravstva, obrazovanja, sigurnih kuća, ali i nekih drugih servisa koji omogućavaju sticanje ekonomske neovisnosti i slično. Adekvatan pristup ovom problemu zahtijeva i stručne edukacije kojima se omogućuje poznavanje svih navednih oblasti. Postoje specijalizirani programi stručne obuke za svaku od navedenih oblasti, ali i program multisektorskih edukacija. Ovakve edukacije se provode, ali je potreban značajno veći obuhvat ovim edukacijama kako bi svaki profesionalac koji radi na poslovima nasilja u porodici imao potrebna znanja i vještine za postupanje u ovim specifičnim slučajevima.
Osim toga, u Bosni i Hercegovini imamo nedovoljno resursa za primjenu svih propisanih oblika zaštite. Tako imamo nedovoljno kapaciteta za provođenje psihosocijalnog tretmana, liječenja bolesti ovisnosti počinitelja nasilja, smještaja žrtava nasilja u sigurnu kuću, psihosocijalne podrške i besplatne pravne pomoći za žrtve nasilja i slično. Evaluacija primjene zaštitnih mjera je pokazala da nema recidiva ukoliko se provedu sljedeće radnje: policija izvrši privremeno lišenje slobode počinioca nasilja, sud izrekne zaštitnu mjeru zabrane uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja i zaštitnu mjeru obaveznog psihosocijalnog tretmana počinioca nasilja. Na ovaj način, dugoročno bi se preveniralo ponovno činjenje nasilja u porodici, a upravo istovremeno provođenje ovih radnji je otežano zbog nedovoljnih kapaciteta upravo za provedbu psihosocijlanog tretmana.
Hrnčić: „Evaluacija primjene zaštitnih mjera je pokazala da nema recidiva ukoliko se provedu sljedeće radnje: policija izvrši privremeno lišenje slobode počinioca nasilja, sud izrekne zaštitnu mjeru zabrane uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja i zaštitnu mjeru obaveznog psihosocijalnog tretmana počinioca nasilja“.
Specifična dinamika nasilja u porodici
PREPOROD: Pojava i intenziviranje nasilja u porodici uslovljeni su nizom faktora ponašanja pojedinaca. Koji su najčešći i koji zahtijevaju posebno tretiranje?
HRNČIĆ: Uzroke nasilja najčešće možemo naći u naučenim i prenosivim obrascima ponašanja koji se vežu i za određene faktore rizika za nasilno ponašanje, kao što su neravnopravnost, bolesti ovisnosti o alkoholu, drogama, igrama na sreću, svjedočenju nasilju tokom djetinjstva, ekonomskoj ovisnosti, činjenju drugih prekršaja i krivičnih djela i slično, a društvo se može mijenjati samo kroz promjene individualnih obrazaca ponašanja.
Nasilje u porodici ima svoju specifičnu dinamiku. U prvoj fazi „rastućih tenzija“ dešavaju se manji incidenti, žrtve najčešće uspijevaju smiriti situaciju ispunjavajući uslove koje postavlja počinilac nasilja i udovoljavajući počiniocu nasilja. Ovo je i jedan od razloga zašto je ova faza dugotrajna, jer sama žrtva uspijeva ublažiti nasilne ispade upravo kroz potpuno ispunjavanje nerazumnih zahtjeva, koji s druge strane omogućavaju potpunu kontrolu žrtve od strane nasilnog partnera. U određenom momentu dolazi do eskalacije i ciklus nasilja ulazi u drugu fazu „akutnog nasilnog čina“ u kojoj dolazi do pražnjenja tenzija koje su se akumulirale u prvoj fazi. Ova faza traje kratko, ali ostavlja kako fizičke, tako i psihičke posljedice na žrtvu. U ovoj fazi žrtva ne može ni na koji način uticati na smanjenje nasilja, jer, bilo da se usprotivi ili da ostane suzdržana nasilan čin će se desiti. Kako god da žrtva postupi, to neće uticati na počinioca nasilja. Treća faza „medenog mjeseca“ slijedi odmah nakon nasilnog čina. U ovoj fazi nasilnik se izvinjava, postaje ljubazan, izjavljuje ljubav i čini sve da dobije pažnju partnerice. Na ovaj način, nasilnik nudi lažnu nadu žrtvi da će se popraviti i da će se njihova veza poboljšati, a za nasilje pokušava da nađe objašnjenja ili u situaciji na poslu ili u nekim drugim razlozima. Upravo je faza „medenog mjeseca“ jedan od razloga zašto žrtve ne traže pomoć, jer su ubijeđene da će se situacija popraviti. Tokom ove faze, nasilnik koristi roditelje žrtve, prijatelje i druge osobe s kojima je žrtva bliska kako bi ubijedili žrtvu za ostanak u vezi. Također, nasilnik obećava da će ići na savjetovanja, liječenje od bolesti ovisnosti, te ubjeđuje žrtvu da je ona jedina osoba koja mu može pomoći, prijeti samoubistvom i na taj način prebacuje odgovornost na žrtvu. Međutim, faza „medenog mjeseca“ ubrzo prelazi u fazu „rastućih tenzija“ i cjelokupni ciklus nasilja se opet iznova ponavlja.
Iz ovoga je vidljivo zašto je potrebno potražiti stručnu pomoć kako bi se ovaj ciklus nasilja prekinuo, naučili novi obrasci ponašanja i na kraju očuvala porodica, fizičko i mentalno zdravlje članova porodice, a samim tim i razvijala kvalitetnija društvena zajednica.
Narativ koji se nekako nametnuo je upravo da žrtva nema nikakvu zaštitu, da nema sistema i da će se počinioci izvući što je itekako pogrešna poruka. Također, izvještavanje o dijelovima života počinioca nasilja, pa i porodičnim detaljima nakon smrti itekako može imati uticaja na druge počinioce koji u svojim glavama razrađuju modalitete da njihovi intimni životi dobiju svoj medijski značaj.
Odgovornost medija
PREPOROD: Kako biste ocijenili poziciju i ulogu medija o izvještvanju o nasilju, naprimjer, kada je riječ o slučaju iz Gradačca? Kolika je opasnost da se proizvede "efekat kopiranja" zločina upravo zahvaljujući neprofesionalnom izvještavanju, a s druge strane, šta mediji mogu učiniti da se žrtve i društvo ohrabre u prevenciji nasilja?
HRNČIĆ: Ovakve situacije su se nažalost već dešavale, te kao i za većinu drugih katastrofalnih situacija, određeni vremenski period imamo veliko interesovanje, pokrenu se aktivnosti, koje nekad nužno i nemaju veze s određenim događajem i ubrzo ta zainteresovanost splahne, često zbog nekog drugog tragičnog događaja.
Mediji naravno obrađuju različite društvene teme, a sam sadržaj i način prikazivanja određene teme dijelom ovisi od senzibilnosti medijskih profesionalaca, a dijelom od osoba koje se bave određenom temom, u ovom slučaju osoba koje rade na poslovima prevencije i postupanja u slučajevima nasilja u porodici.
Narativ koji se nekako nametnuo je upravo da žrtva nema nikakvu zaštitu, da nema sistema i da će se počinioci izvući što je itekako pogrešna poruka. Također, izvještavanje o dijelovima života počinioca nasilja, pa i porodičnim detaljima nakon smrti itekako može imati uticaja na druge počinioce koji u svojim glavama razrađuju modalitete da njihovi intimni životi dobiju svoj medijski značaj.
Upravo se kroz medije moglo ukazati na propuste koji su doveli do ovog tragičnog ishoda, ali isto tako naglasiti da postoji sistem djelovanja, da je nasilje u porodici krivično djelo, da postoji obaveza prijavljivanja nasilja u porodici, te da su predviđene sankcije za osobe koje ne prijave nasilje u porodici.
Kada je u pitanju prenos uživo, to je već jedan drugi društveni problem potrebe prikazivanja onoga što radimo i potrebe gledanja određenih sadržaja pri čemu i jedni i drugi kao da u tom trenutku postaju otuđeni od realnosti.
Stanje društvene svijest o nasilju
PREPOROD: Nakon tragedija kritikuje se i sam odnos društva prema pojavama nasilja u porodici. Kako, kao članovi društva, uže gledano, kao komšije, rodbina i prijatelji, možemo prevenirati različite oblike nasilja u drugim porodicama? Koliko to zavisi od naših pojedinačnih mogućnosti, odnosno, možete li pojasniti određeni mogući proces djelovanja pojedinaca? Naposljetku, šta kažu zakoni o prijavljivanju nasilja?
HRNČIĆ: Nasilje je prisutno u svim zemljama svijeta, bez obzira na njihovu demokratsku tradiciju, ekonomsku snagu, stepen obrazovanosti ili kulturu. Ono što razlikuje pojedine zemlje je svjesnost ljudi o nasilju, kao i reakcija društva, odnosno sistema ukoliko se nasilje desi. Stanje društvene svijesti možemo posmatrati kroz tri faze društvenog razvoja. Društvo u kojem zvanično nema nasilja, nasilje kao takvo se ne prepoznaje kao nešto pogrešno, sastavni je dio svakodnevnice, same žrtve, ali i počinioci gledaju na nasilje kao dio kulturnog naslijeđa. Obično je potreban neki ozbiljniji incident, odnosno individua ili grupa osoba koja će pokrenuti određene procese kako bi se ušlo u drugu fazu društvenog razvoja u kojoj se nasilje prepoznaje kao pogrešno, sve je veći broj individua koje ukazuju na nasilje kao neprihvatljiv oblik ponašanja, a društvo dobija osjećaj da je nasilja sve više, a u stvari ono se kao takvo samo počelo prepoznavati, te se počinju razvijati sistemi djelovanja i zaštite od ovog oblika neprihvatljivog ponašanja. U trećoj fazi postoji nulta tolerancija na nasilje, istinski je nasilja manje, a nenasilni oblici ponašanja sastavni su dio kulturološkog naslijeđa, a u slučaju da se ono desi dolazi do pravovremene reakcije i adekvatnog kažnjavanja.
U Bosni i Hercegovini se nalazimo u ovoj drugoj fazi, a kako bismo došli u treću fazu nulte tolerancije na nasilje potrebno je intenzivno raditi na promjeni individualnih obrazaca ponašanja, jer društvo možemo mijenjati samo promjenom ličnih navika i stavova. Način na koji odrastamo uveliko utiče na cjelokupnu društvenu zajednicu. Na individualnom nivou počinju promjene, a promjene individualnih obrazaca ponašanja su najteže. Prije svega, potrebno je raditi na promjeni načina komunikacije, raditi na otklanjanju faktora rizika za nasilje, posvetiti se porodici, a ne stvarima koje nas udaljavaju od porodice, kao što je alkohol, igre na sreću, provoditi vrijeme zajedno, a ne u imaginarnim društvenim mrežama i na kraju potražiti pomoć ili savjet. Besplatnim pozivom SOS broj telefona 1265 svako može dobiti savjete i informacije u slučaju nasilja ili u slučaju svjedočenja nasilju u porodici.
Radio sam i scenarije za kampanju #boljevako „Jačajmo međupartnerske odnose i komunikaciju sa djecom! Budimo primjer drugima! Promijenimo društvo, promjenom sebe!“. O okviru kratkih videospotova su obrađeni upravo faktori rizika za nasilje u porodici i kroz kratke priče je prikazano šta radimo pogrešno i na koji način možemo drugačije provoditi vrijeme s porodicom. Moguće je usvojiti i pozitivne oblike komunikacije ukoliko postoji spremnost za promjenama.
Istraživanje je pokazalo da su dvije trećine ispitanica (66,41%) doživjele neki oblik nasilja u periodu od 12 mjeseci prije trudnoće, tokom trudnoće i 12 mjeseci nakon trudnoće. Nasilje u porodici ili nasilje u partnerskim vezama je oblik nasilja koji se najčešće spominje u svakodnevnici, međutim, istraživanje je pokazalo da je nasilje u okviru zdravstvenog sistema najzastupljenije kod žena s iskustvom trudnoće (59,5%), dok je 21,04% ispitanica nasilje doživjelo u okviru radnog mjesta.
Trudnoća - faktor rizika za pojavu nasilja nad ženama
PREPOROD: Vi ste se kroz svoj akademski rad posebno bavili temom nasilja nad trudnicama, što, svakako, otvara niz drugih problema s kojima se suočavaju žene u našem društvu? Zbog čega se ta tema nameće kao jedna od važnijih u kontekstu govora o nasilju u porodici / nasilju nad ženama?
HRNČIĆ: Pošto nasilje nesrazmjerno pogađa žene, a žene su te koje rađaju djecu, pojedina istraživanja prepoznaju trudnoću kao faktor rizika za pojavu nasilnih obrazaca ponašanja. Žene su pod višestrukim rizikom da budu žrtve nasilja. S jedne strane žene su pod rizikom da budu žrtve nasilja u porodici, dok, s druge strane, otežan pronalazak posla, rizik od gubitka radnog mjesta, te neodgovarajući uslovi rada predstavljaju posljedice neusklađenosti porodičnog i privatnog života. Također, odnos zdravstvenih ustanova prema trudnicama, tokom perioda trajanja trudnoće i samog poroda, njihove objektivizacije i odnosa od strane medicinskog osoblja predstavljaju dodatni izazov koji traži adekvatan društveni odgovor. Kako bi se pronašao odgovor, proveo sam istraživanje kojim je utvrđena rasprostranjenost, kao i karakteristike nasilja nad trudnicama u Bosni i Hercegovini. S tim u vezi, kreirana je jedinstvena matrica koja omogućuje prikaz i poređenje četiri vrste nasilja kroz tri oblasti koje su predmet posmatranja, naime fizičko, psihičko, seksualno i ekonomsko nasilje, kroz intimne partnerske veze, nasilje u okviru zdravstvenog sistema i nasilje u okviru radnih odnosa, kroz tri vremenske dimenzije, 12 mjeseci prije, tokom i 12 mjeseci nakon trudnoće. Istraživanje je pokazalo da su dvije trećine ispitanica (66,41%) doživjele neki oblik nasilja u periodu od 12 mjeseci prije trudnoće, tokom trudnoće i 12 mjeseci nakon trudnoće. Nasilje u porodici ili nasilje u partnerskim vezama je oblik nasilja koji se najčešće spominje u svakodnevnici, međutim, istraživanje je pokazalo da je nasilje u okviru zdravstvenog sistema najzastupljenije kod žena s iskustvom trudnoće (59,5%), dok je 21,04% ispitanica nasilje doživjelo u okviru radnog mjesta. Nasilje u partnerskim odnosima je doživjelo 16,02% ispitanica. U okviru radnih odnosa najznačajnije je zastupljeno psihičko i ekonomsko nasilje tokom trudnoće koje se najčešće ogleda kroz strah od gubitka posla, strah od nemogućnosti ponovnog zaposlenja i slično. Sam porod se doživljava kao period koji prati najveća količina doživljenog nasilja koje se ogleda kroz ubrzanje poroda, šivanje bez anestezije, kasno šivanje, bahato ponašanje i druge oblike nasilnih odnosa prema trudnici koji nisu nužni i mogli bi se prevenirati. U okviru ovog istraživanja uveden je pojam „odgađanje trudnoće“, a koji predstavlja želju osobe da ostane drugom stanju, ali ne pravi taj korak. S tim u vezi, 26,7% ispitanica je odgađalo trudnoću, a najveći uticaj na odgađanje trudnoće ima radni status, strah od nemogućnosti napredovanja na poslu ili gubitka posla. Trudnoća predstavlja faktor rizika za pojavu nasilja nad ženama u Bosni i Hercegovini, uključujući lično i institucionalno okruženje trudnice, teškoće za usklađivanje privatnog i poslovnog života, a što je povezano i s vladajućim obrascima kulture rađanja. Zašto su ovdje posebno važni vladajući obrasci kulture rađanja? Naime, većina događaja koji se doživljavaju kao nasilni u potpunosti bi se mogli prevenirati ukoliko bi se od strane društva doživljavali kao takvi. Nije dopustiva izjava: „Ma nek je s djetetom sve ok“? ili „Bol je neizdrživa, ali kad uzmem bebu u ruke sve prođe“, kada je u današnje vrijeme moguće osigurati da i s majkom sve bude ok, bez dugoročnih posljedica, ili da se nepotrebni dodatni bolovi preveniraju.
Postoji veliko interesovanje za ovu temu, te sam već imao priliku uz podršku TPO fondacije, na poziv univerziteta u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji da govorim o ovoj temi u okviru gostujućih predavanja.
Ovaj rad je rezultat potrebe da se jednoj cijeloj društvenoj grupi da glas kako bi se vidjela druga realnost, kako bi se razbudilo društvo i učinili potrebi koraci da se više ništa ne očekuje, nego da se osiguraju potrebni uslovi i podari potrebno poštovanje našim majkama, ženama i kćerkama.
