Barlova i Zulfićeva priča je već protkana uspjehom i nadahnućem, a tek se, ustvari, treba ispisati.

Barlov je rođen s TAR sindromom pri čemu se udovi nisu dovoljno razvili, dok je Zulfić rođen bez gornjih ekstremiteta i s deformitetom lijevog stopala. Obojica su se iz vode otisnuli u sami vrh sporta. Pa i Zulfić koji je u ranoj dobi stekao fobiju od vode. Prevladao je, i danas je uz Barlova redovni učesnik regionalnih, evropskih i svjetskih takmičenja. Barlova nije pustio samog ni u Pariz na Paraolimpijske igre. To su maniri koji nadilaze sve njihove rekorde, medalje svih boja, koje postaje sve teže pobrojati, i šampionske podije svih vrsta.

Barlov i Zulfić su bili posebno oduševljeni filmom o njima, autora Anela Džankovića, premijerno prikazanog u BKC-u u Sarajevu, 3. decembra, koji ide i na svoj festivalski put

Njihova priča je dokumentovana i filmom Leptiri bez krila, čija premijera je upriličena 3. decembra 2024. godine, u Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu. Autor je Anel Džanković, u produkciji BHRT-a. Samu premijeru su nadišle emocije, splet radosti i suza, ponosa i nade među više od hiljadu prisutnih, njihovih roditelja, prijatelja, učitelja, trenera i drugih koji su doživjeli i pronijeli priču o njima.

Činjenica o njihovoj prihvaćenosti nikada neće umanjiti istinu da su se oni izborili za nju, niti umanjiti sve nedostatke koje sistem i društvo ignorišu ili postavljaju nisko na ljestvici prioriteta. Barlov i Zulfić nas imaju čemu naučiti. Prihvatanjem njihovog nauka i poruke možda ćemo razumjeti ideje istinske pobjede.

Istinska inkluzivnost

Film je prenio ključne momente i aktere u njihovom životu kroz razgovor s roditeljima, učiteljima te, posebno, s trenerom u Plivačkom klubu SPID Amelom Kapom. Između ostalog, film prikazuje i put Barlova na Paraolimpijske igre u Parizu 2024. godine, gdje je Barlov osvojio srebro u kategoriji 50 metara prsno. Nije nedostajalo ni humora, ni suza, kao ni priznanja poput riječi trenera Kape da je s dvojicom Ismaila, ustvari, doživio ostvarenje svoga sna. Isti je to trener koji je gledajući kako nema ko da radi s atipičnom djecom u razvoju dao, zapravo sebe, svoje znanje i vrijeme, posvećenost najboljih učitelja i članova društva.

Dvojica Ismaila su najbolji drugovi. Komuniciraju i vole se na nivoima dječaka, živahnih tinejdžera i sportista, upornih i profesionalnih. Baš takvi su već postali uzor svakome. S druge strane, ponos koji se osjeti u riječima njihovih roditelja te iskaz o njihovom pregnuću preslika je najljepše roditeljske brige i pažnje. Na istom tragu, film očitava spremnost najbližih oko Barlova i Zulfića, bilo da su učitelji, kolege ili prijatelji, da pokažu šta je to istinsko zagovaranje inkluzivnosti. Uvijek su tu za njih, čineći im svakodnevnicu i lakšom i veselijom i ljepšom. Baš onakvom kakva se poželi u svakoj zajednici. Zbog toga, priča o Barlovu i Zulfiću nadilazi svaki njihov uspjeh i nebrojene medalje s manjih ili većih takmičenja. Bez obzira što je riječ o vanrednim uspjesima olimpijskog vicešampiona i evropskog rekordera oni i dalje ostaju dječaci, sada i heroji naše svakodnevnice.

Barlov: „Mi ovo istinski volimo i želimo – i mi ćemo uspjeti.“

Trudite se, pokušavajte, ne odustajte

S dvojicom Ismaila smo se sreli u prostorijama Olimpijskog bazena u Sarajevu nakon još jednog od njihovih jednoiposatnih treninga, koji se održavaju tri puta sedmično, a na koja Zulfić dolazi iz Zenice. Tu su, radini, vrijedni i uporni, bez obzira na sve ranije i nedavne uspjehe. Barlova je u međuvremenu žiri za najboljeg sportistu BiH proglasio najboljim u paraolimpijskom sportu, dok je bio i u konkurenciji za najboljeg sportistu, a Zulfiću je dodijeljena nagrada za sportski uzor. Ne posustaju, istim i snažnijim ritmom nastavljaju trenirati. Već su ispunili nedavno norme za Svjetsko prvenstvo.

„Na svakom takmičenju dobijem motivaciju za nastavak treniranja da bih na sljedećem takmičenju ostvario još bolji rezultat. Roditelji, drugari, treneri – svi su mi velika podrška“, kaže nam Barlov.

Zulfiću je nekada bilo teško, pa i mrsko dolaziti iz Zenice u Sarajevo.

„Sada kada sam se navikao na to, baš mi je zabavno“– dodaje on.

„Nisam do sada došao u situaciju da mi trening bude dosadan. Uvijek rado dolazim, uvijek bude zabavno, posebno kada idemo na neko novo takmičenje, u neku novu državu“,

ističe Barlov. Dodaje da su im treneri kao drugovi, „ali, kada treniramo onda baš radimo“.

Prokomentarisali su i dokumentarni film. Najljepši dio im je susret u Parizu kojem se Barlov nije nadao.

„Poseban osjećaj mi je bio i kada smo izašli na binu poslije filma i dobili veliki aplauz. Baš su nam svi velika podrška“, riječi su Barlova.

„Baš smo ponosni na taj film. To je prvi put da je neko na taj način, uradivši film, prepoznao naš trud i rad“, dodaje Zulfić.

Dojam koji smo stekli o podršci koju njih dvojica imaju u svakodnevnom životu potvrdili su i nama.

„Nikada se nisam osjećao isključeno iz društva. Uvijek su nas svi podržavali i nikada nisam bio na neki način diskriminisan. Uvijek sam se osjećao kao sva ostala djeca“, veli Barlov.

Zulfić kaže da je nekada i slušao komentare na svoj izgled, ali sada je sve drugačije.

„Nakon što sam osvojio medalju u Italiji, svi su se počeli sa mnom družiti, i drago mi je što imam takve prijatelje i što me podržavaju“, kaže on.

„Sve se može kad se hoće. Mi ovo istinski volimo i želimo – i mi ćemo uspjeti. Samo je potrebno truditi se i raditi, jer svaki trud i rad se isplati“, poruka je Barlova svima.

„Nemojte odmah odustajati. Prije svega, pokušajte. Ako vam to ne ide, pokušajte s drugim sportom“, dodaje Zulfić.

Zulfić: „Nemojte odmah odustajati. Prije svega, pokušajte. Ako vam to ne ide, pokušajte s drugim sportom.“

Pomažu i drugima

Također, svjesni su da postaju primjer svima u zemlji. Ipak, i njih takve sljeduju sve školske obaveze baš kao i potreba za slobodnim vremenom.

„Najavim u školi kada idem na takmičenje, a oni mi kažu: Sretno, Ismaile, donesi nam medalju!“, veli nam Zulfić s osmijehom.

Barlov je sretan zbog susretljivosti drugara oko školskih obaveza kada propusti određeno gradivo. Pri tome, Matematiku mu je teže stizati, iako na kraju uspijeva. Informatika mu je, pak, najdraži predmet. Zulfiću je, pak, najdraži Tjelesni odgoj, najteži Matematika, mada, kako kaže, tu je nastavnica da mu pomogne.

Radom s njima trener Amel Kapo je, prema vlastitom priznanju, doživio ostvarenje svoga sna (Foto: FB Plivački klub SPID)

O njima se piše i govori, postali su viđeniji.

I Barlov i Zulfić vide to kao prepoznavanje njihovog rada, što je za njih velika radost.

Naravno, to su tinejdžeri koji se druže, igraju videoigre, uživaju tinejdžerske radosti. Za Barlova su, naprimjer, automobili posebna ljubav.

„Kada bismo se svi bavili sportom, bilo bi nam mnogo bolje“, kaže Barlov.

Već sada su i oni ti koji daju savjete i uče druge. I tremu koju su nekad imali pred nastupe, danas, ohrabreni, nemaju više.

„Uvijek mi je drago kada nekome pomognem i objasnim mu nešto. Posebno kada motivišem nekoga da dođe na plivanje. Naprimjer, moj najbolji drug iz škole Ishak je počeo tako što sam ga ja motivisao“, veli on.

„Sada mi drugari govore: Kada naprave bazen u Zenici, hoćeš li me naučiti plivati? Hoćemo li ići zajedno na plivanje? Baš mi je drago kada neko hoće da nauči“, kaže Zulfić.

Barlov je redovan i vrijedan i u mektebu džemata Sokolović Kolonija, njegov muallim i džematski imam su ponosni na njega (dodjela priznanja najboljim i najredovnijim polaznicima 2023. godine)

Mektepska djeca

Pored uobičajenog razgovora, nije nam promakla ni informacija o redovnosti Barlova u mektebu džemata Sokolović Kolonija na Ilidži. Razgovarali smo i s njegovim muallimom Ali-ef. Drkićem, koji nam je potvrdio da je Barlov uvijek pristupao mektepskoj nastavi ozbiljno i odgovorno te bio nagrađivan za redovnost i pokazano znanje.

„Osjećam veliku radost i ponos zbog njegovih uspjeha na svim poljima: školskom, mektepskom i sportskom. Uvijek ga je odlikovala upornost i predanost u izvršavanju svih mektepskih obaveza. Treninzi i takmičenja ga nisu omela i odvratila od mekteba i džamije. Kada god bi mogao došao bi u mekteb i bio uzoran učenik, kako po znanju tako i po ponašanju. Svaka njegova medalja, kako ona na Evropskom prvenstvu te na Paraolimpijskim igrama tako i svaka druga koju je osvojio, prenijele su ogromnu energiju i motivaciju među Ismailove drugare u mektebu. Njegovi uspjesi podstiču druge mekteblije da vjeruju u sebe, da rade na sebi i da se trude, jer će njihov trud kad-tad biti prepoznat i vrednovan. Ismail je primjer da se trud, disciplina i vjera u Boga i vjera u samog sebe uvijek isplate“, kazao nam je njegov muallim Drkić.

„U mektebu mi je, stvarno, super i uvijek veoma rado odem“, kaže nam Barlov. A Zulfić pohađa mekteb u svome mjestu Gradišće, Medžlis Zenica.

Prvaci naših puteva

Ovo postaje priča Bosne i Hercegovine. I nije nužno da to bude trag zasluženih pohvala, medalja i priznanja, već inicijalna kapisla za propitivanje društvenog i političkog angažmana u osiguravanja najsretnijeg mogućeg puta za djecu ove zemlje, atipičnu i tipičnu u razvoju.

Osim što je priča dvojice Ismaila i zasebna priča o tome kako inkluzivnost funkcioniše, to je i priča kako bi inkluzivna zajednica i društvo trebali funkcionisati na više nivoa. Zato se njih dvojica tiču svih nas. Barlov i Zulfić su slika i borbe i ideala, zalog protiv krnjavosti naših najdubljih previda, grešaka i pesimizma u našoj svakodnevnici i kroz naš sistem. Njihov uspjeh, sportski i svaki drugi, sjedinjuje nas s najljepšim u nama, budi najzdravije ambicije i kao takav je mala revolucija u životima svih koji prepoznaju vrijednost njihove priče. A s druge strane, oni najbliži njima, njihove prve ruke pomoći i ohrabrenja: roditelji, prijatelji, učitelji i treneri, postaju glasnici realnosti i vizija o tome kako se korača naprijed uprkos svemu. Ako to zahtijeva i prokazivanje nedostataka sistema – neka bude. Ako je to i svojevrsno ukazivanje na sve manjkavosti promocije i ulaganja u sport u našoj zemlji - neka bude. Ako je to prepoznavanje svih prednosti sistema i dobrih praksi – tim bolje. Na taj način se svrstavaju u onaj dio društva u koji gledamo kao korektiv ili aktiviste koji se ne mogu platiti, čiji angažman se ne da sagledavati tim parametrima. Zato nam je priča o dvojici Ismaila važna – da nas prožima kao ljude i građane, ohrabrene, obazrive, neposustale i predane viziji.

Barlova i Zulfića čeka Svjetsko prvenstvo u Singapuru, a prije toga mnoštvo rada i odricanja. Naše je da ih ispraćamo i dočekujemo, na bilo koji i s bilo kojeg kraja svijeta, jer su oni svjetlo i nada, prvaci naših puteva.