Kur’an artikulira etički koncept davanja kroz suosjećanje, socijalnu pravdu, darovanje, dijeljenje i jačanje veza u zajednici. Ova etika ima za cilj ne samo zaliječivanje društvenih bolesti, već i odražavanje moralnih i duhovnih vrijednosti koje se pripisuju korištenju bogatstva, resursa i truda za dobrobit pojedinaca i zajednice. U svijetu koji bestidno promoviše koncept brige o sebi (self-care) – a koji se najčešće svodi na jačanje postojećih i stvaranje novih konzumerističkih navika – moderna istraživanja potvrđuju osnove islamskog učenja o odnosu spram drugih i vjekovne islamske tradicije davanja.

Snaga davanja: Kako pomažemo drugima, a obogaćujemo sebe

Pružanje pomoći unesrećenima i onima koji lično prolaze kroz težak period je moralna obaveza i jedna od glavnih ljudskih vrijednosti. Ona je esencijalni dio naše ljudskosti. Kako bi opisali ponašanja koja služe dobrobiti drugih, ali i samih zajednica, socijalni znanstvenici su skovali sintagmu prosocijalno ponašanje. Ova sintagma obuhvata socijalna ponašanja kojima je u osnovi dobročinstvo – pomaganje drugima u zadovoljenju njihovih potreba ili otklanjanju teškoća. Nadalje, prosocijalno ponašanje se može, u najširem smislu, definirati i kao voljno, namjerno ponašanje koje ima pozitivne posljedice za druge ljude te uključuje velikodušnost, ljubaznost, materijalno pomaganje i moralnu podršku, empatiju i altruizam, a podržava funkcioniranje širokog spektra odnosa, uključujući dijade, grupe i društva općenito. Prosocijalna ponašanja se često dijele u tri kategorije: 1. proaktivne prosocijalne akcije koje proizlaze iz osobnog interesa, vezane su za status i povećavaju popularnost osobe unutar određene skupine; 2. reaktivne prosocijalne akcije koje se izvode kao odgovor na situaciju i 3. altruistične prosocijalne akcije koje su namijenjene pomaganju drugima bez traženja ičega zauzvrat. Jedna od najuzvišenijih vrijednosti je altruizam koji se definira kao istinska, bezinteresna naklonost prema drugima, a može uključivati i gubitak za altruistu. Brojna istraživanja pokazuju da je altruizam često u pozitivnoj korelaciji sa subjektivnim blagostanjem koje uključuje i visoko zadovoljstvo životom i doživljavanje više ugodnih, a manje neugodih emocija u svakodnevnom životu.

Velikodušnost kao tajna dugovječnosti i sretnijeg života

Nekoliko studija je, tokom posljednjeg desetljeća, pokazalo da trošenje vlastitih resursa na druge potiče osjećaj sreće. Razlog tome je što velikodušno ponašanje – bilo da se radi o doniranju novca u dobrotvorne svrhe ili volontiranju – stvara snažniju interakciju između dijelova mozga povezanih s obradom društvenih informacija i osjećajem zadovoljstva. U jednoj studiji koju su vodili istraživači s Univerziteta u Cirihu u Švicarskoj, 50 ljudi je dato po 100 dolara – polovinu njih su uputili da ih potroše na sebe, a drugu polovinu da potroše na nekoga drugoga u sljedeće četiri sedmice. Zatim su na ispitanicima proveli funkcionalnu magnetsku rezonancu (fMRI) kako bi izmjerili aktivnost u mozgu povezanu s velikodušnošću i zadovoljstvom tokom društvenog dijeljenja. Otkrili su da su oni koji su trošili novac na druge ljude imali velikodušnije i pravednije interakcije s drugima te su izvijestili o višoj razini sreće nakon završetka eksperimenta. Istraživači su se bavili i koristima volonterskog rada, a njihove studije su pokazale da volontiranje jača zdravlje. Jedna od tih studija je pokazala da starije osobe koje volontiraju imaju 44 posto manju vjerovatnost da će umrijeti tokom petogodišnjeg razdoblja od onih koje to ne čine. Čini se da je volontiranje samo po sebi korisno. Neka istraživanja su ispitivala mogu li se njegove dobrobiti objasniti drugim faktorima, poput mogućnosti da su ljudi koji volontiraju prirodno sretniji ili zdraviji. Rezultati su pokazali da volontiranje povećava dobrobit, bez obzira na početnu vrijednost. Zanimljivo, primanje pomoći nije bilo povezano sa smanjenim rizikom od smrti. Istraživači sugeriraju da je razlog zašto davanje može poboljšati fizičko zdravlje i dugovječnost to što pomaže u smanjenju stresa povezanog s nizom zdravstvenih problema. U studiji iz 2006. su ljudi, koji su drugima pružali društvenu podršku, imali niži krvni pritisak od sudionika koji to nisu činili, što ukazuje na izravnu fiziološku korist za one koji daju drugima. Kada ljudi daju, ne pomažu samo neposrednom primatelju pomoći. Oni također potiču sekundarni učinak velikodušnosti kroz zajednicu. Studija provedena na Kalifornijskom univerzitetu u San Diegu i na Harvardu, pokazuje da kada se jedna osoba velikodušno ponaša, to potiče promatrače da se kasnije, prema različitim ljudima, ponašaju velikodušno. Zapravo, istraživači su otkrili da se altruizam može širiti u tri pravca. Rezultat je da svaka osoba u mreži može utjecati na desetke ili čak stotine ljudi, od kojih neke ne poznaju.

Iako znanost najčešće prepoznaje dobrobiti davanja na individualnom nivou, odnosno kako davanje koristi onome koji daje, islamsko učenje poziva vjernika da uvijek preispituje svoju namjeru (nijet) kada je u pitanju prosocijalno ponašanje jer prepoznaje da se radi o slojevitom fenomenu. Stoga krepost vjernika leži u dobrotvornom davanju i samodisciplini koja od njega zahtjeva stalno moralno i duhovno preispitivanje. U tome leži i još jedna vrsta davanja – davanje najbolje verzije zajednici, kako sadašnjoj tako i budućoj, jer se efekti toga mogu osjetiti kroz generacije.