Napad četrnaestogodišnjaka na policijsku stanicu u Bosanskoj Krupi razotkriva duboke društvene i institucionalne nedostatke u borbi protiv radikalizacije mladih u Bosni i Hercegovini. Ne postoji opravdanje za čin zbog kojeg je ubijen policijski službenik Ozren Maran, a ranjen Avdo Hasanović, no potrebno ga je pokušati objasniti u cilju sprečavanja nekog budućeg slučaja. A ovaj slučaj nas, kao nijedan ranije, suočava s pitanjem naše spremnosti da prepoznamo i preveniramo uzroke radikalizacije mladih. U tom smislu važno je istaknuti da je ekstremna radikalizacija mladih, ovog tipa, u BiH još uvijek, nasreću, rijedak fenomen ali to ne dugujemo ažurnosti i pravilnom radu državnih i drugih institucija nego više tradicionalnoj utemeljenosti bosanskohercegovačkih muslimana kojima je ekstremizam bio stran čak i u vrijeme dok su nad njima vršeni strašni i masovni zločini poput genocida.

Otuda se nameće pitanje shvatamo li koliko je radikalizacija složen proces i koliko su kod omladine dobna i emocionalna ranjivost pogodno tlo za ovaj zlokobni virus. Napad koji je počinio dječak u Bosanskoj Krupi nas suočava s ozbiljnim pitanjima o ulozi roditelja, škola, medija, vjerskih zajednica, ali i društva u cjelini, u izgradnji sigurnog okruženja za mlade. Dostupnost društvenih mreža i sadržaja kao što su TikTok, koji putem algoritama brzo šire ekstremistički sadržaj, samo je jedan, ali golijatski faktor u ovoj složenoj slici koja ima posebnu karakteristiku – svi je vidimo, a nespremni smo da se suprotstavimo.

Prema dostupnim informacijama, dječak, bez kriminalnog dosjea, izvršio je napad iz motivacija koje uključuju ideološke i vjerske zablude. U porukama, koje su se pojavile u javnosti, izrazio je frustraciju prema globalnim temama za koje je vjerovatno imao malo razumijevanja, poput cionizma i podrške za EU. To otvara pitanje: kako dječak sa samo četrnaest godina može razviti ovakve stavove? Je li njegovo radikaliziranje rezultat sistemske društvene zapostavljenosti, dostupnosti ekstremističkih sadržaja ili, možda, zanemarivanja potencijalnih psiholoških problema?

Odgovornost se ne može prebaciti samo na jedan segment društva. Potrebna je sveobuhvatna analiza svih faktora koji su mogli doprinijeti radikalizaciji dječaka, a kako bi se spriječili slični slučajevi u budućnosti. Jer, radikalizacija mladih je rezultat interakcije s različitim sadržajima i utjecajima u svakodnevnom životu. I tu se, uzmimo za primjer slučaj iz Bosanske Krupe, nameće pitanje na koji način je dijete uopće došlo u situaciju da bude izloženo pogubnim sadržajima koji su, kako to tvrde rezultati dosadašnje istrage, motivirali njegovo djelo.

Uz to pitanje, usko je vezana problematika psihološke opservacije djece i ukupne brige o njihovom mentalnom zdravlju. Škole nemaju dovoljno psiholoških resursa, a obrazovanje o kritičkom razmišljanju, posebno u vezi s religijskim i ideološkim temama, tek je u povoju. Roditelji, s druge strane, često nisu svjesni sofisticiranih tehnika manipulacije kojima ekstremističke grupe privlače i vrbuju mlade. Socio-ekonomski izazovi smanjuju roditeljsku prisutnost i ulogu u digitalnom nadzoru djece, dok mladi bez potrebne podrške ostaju prepušteni utjecajima internetskih “učitelja” čiji je cilj indoktrinacija i promicanje radikalnih pogleda. S tim u vezi, valjalo bi istražiti po čijem nalogu i za čije interese zapravo rade ti “učitelji”.

No da bi se sve to razumjelo, od radikalizacije mladih do uloge problematičnih i vaninstitucionalnih internet “učitelja”, naše društvo mora odmaći od prozivanja regularnih i institucionalno utemeljenih vjerskih zajednica koje mogu biti, i jesu, izvor etičkog i moralnog okvira za mlade budući su vođene jasnim i razumljivim porukama o vjeri koje nisu podložne manipulaciji. U suprotnom, kao što se često događa, mladi će umjesto na zvaničnim adresama tražiti i dobijati interpretacije koje su daleko od stvarnog razumijevanja vjerskih vrijednosti. Takve poruke, često izmanipulirane i pojednostavljene, daju im lažni osjećaj pripadnosti i opravdanje za potencijalno nasilje. Djeca poput ovog napadača nemaju duboko ukorijenjeno razumijevanje svoje religije, ali kroz pristup mrežnim sadržajima nailaze na pojednostavljena tumačenja vjere koja ih mogu odvesti na opasan put. I progovoriti tinejdžerima razumljivim, simplificiranim, porukama. Razmišljanja i stavove, koji bi trebali biti predmet diskusije u krugu odraslih osoba, mladi usvajaju kao apsolutne istine, bez ikakvog kritičkog osvrta.

Mediji i političke stranke dodatno narušavaju povjerenje prema državnim institucijama. Umjesto profesionalizma, mediji često koriste priliku da senzacionalistički interpretiraju ovakve događaje, doprinoseći podjelama i stigmatizaciji pojedinih grupa. Naš medijski prostor sve više se prilagođava interesima političkih stranaka čije ukupno štetno djelovanje, pa tako i ono koje se odnosi na društvene podjele, postaje nemjerljivo. U okruženju rastućeg nepovjerenja prema državi, konstatnog isticanja frustracija i besperspektivnosti, mladi mogu, kao odgovor, usvojiti radikalne stavove. Posebno ako tome dodamo i sveprisutnu islamofobiju, pa i onu internaliziranu, izuzetno prisutnu na društvenim mrežama koja ovaj problem produbljuje i na ovaj fenomen radikalizacije dodatno i vrlo ozbiljno utječe.

Psihološko zdravlje mladih, jedno od najvažnijih i najosjetljivijih područja, često ostaje neprepoznato i ignorirano. Mladi suočeni s emocionalnim izazovima često nemaju pristup stručnim osobama zbog stigme koja prati pitanja mentalnog zdravlja. Stoga su tinejdžeri i adolescenti prisiljeni sami tražiti načine kako se nositi s unutrašnjim borbama, zbog čega se povećava vjerovatnost da će privući radikalne ideje. Pristup mentalnom zdravlju mladih u BiH je nužno unaprijediti sveobuhvatnom strategijom koja će uključivati kontinuiranu podršku.

Osim problema koji se tiču ekstremne radikalizacije mladih, slučaj u Bosanskoj Krupi je otvorio i dublja pitanja pravnog i sigurnosnog sistema u BiH. Naprimjer, pitanje je kako i zbog čega se državni aparat odlučio na hapšenja po principu pripadnosti jednom udruženju građana? I kako se to uopće registriraju udruženja građana, što bi podrazumijevalo prolazak kroz određene provjere, koja se poslije prokažu kao radikalna ili, pak, prozivaju radikalnima. A zašto se ova udruženja i njihove djelatnosti smatraju sumnjivima tek nakon što se dogode tragični događaji? Je li država svjesno zanemarila procese koji su doveli do ovakvih rezultata, koristeći udruženja kao političke poluge ili izgovore? Kome to treba? Kako su odjednom postali sporni ili šta je u njihovim djelatnostima sporno – to pitanje otvara i brojna druga, naprimjer o stvarnoj umiješanosti ovih udruženja i usklađenosti njihovih aktivnosti s državnim zakonima. Posebno je problematično ako se osumnjičeni nakon hapšenja puste, a da javnosti nije ponuđen odgovor koja je to djelatnost bila dozvoljena udruženju, a državnom aparatu, nakon slučaja, postala toliko sporna i sumnjiva da se povezuje s terorističkim aktom?

Sigurnosna politika mora biti proaktivna, a ne samo usmjerena na kaznene mjere. Sigurnosne agencije, usmjerene na suzbijanje terorizma, moraju raditi ruku pod ruku s obrazovnim institucijama i vjerskim zajednicama u razvoju preventivnih mjera koje će smanjiti potrebu za represivnim mjerama. U suprotnom, represivna djelovanja, bez šireg razumijevanja konteksta, mogu samo pogoršati situaciju i povećati broj ranjivih pojedinaca koji će u radikalnim idejama tražiti izlaz iz frustracije i osjećaja isključenosti. Preventivni pristupi trebali bi uključivati edukaciju, podršku i osnaživanje svih aktera u društvu.

Konačno, slučaj Bosanske Krupe mora poslužiti kao prekretnica i jasan pokazatelj da je vrijeme za promjenu pristupa. Ako sve institucije – obrazovne, zdravstvene, vjerske i sigurnosne – preuzmu svoj dio odgovornosti i zajednički djeluju, možemo se nadati da će ovakvi incidenti ostati rijetkost. A to bi podrazumijevalo interdisciplinarni pristup čiji bi akteri pored institucija bili i vinovnici javnog mnijenja u BiH.

Djeca i mladi su naša budućnost, a zanemarivanje njihove sigurnosti i integracije u društvo otvara vrata ozbiljnim društvenim devijacijama.