Ovo pitanje postavlja se ne samo iz potrebe za jasnim odgovorom, već i kao otvoreno pozivanje na odgovornost onih koji tvrde da štite pravni poredak naše zemlje. U posljednje vrijeme, predugo i prečesto, svjedoci smo kako entitet Republika srpska, pod vodstvom Milorada Dodika, otvoreno izaziva suverenitet Bosne i Hercegovine. Od najava secesije, donošenja zakona koji pokušavaju potkopati državne ovlasti, preko planova za uspostavljanje direktne vojne saradnje s Republikom Srbijom, do sistematskog odbacivanja svih presuda Ustavnog suda BiH, vlasti u RS-u jasno pokazuju da ovu državu ne smatraju ni konačnom ni suverenom.

Republika srpska, prema Ustavu, ima određenu autonomiju, ali ta autonomija nikada nije predviđala da se entitet ponaša kao država u državi. Čini se da je RS, vođena Dodikovom separatističkom politikom, krenula u projekt de facto nezavisnosti, i to bez većih posljedica od strane nadležnih pravosudnih i političkih institucija na državnom nivou. Dodik otvoreno krši Zakon o odbrani i državnu suverenost najavama o služenju vojnog roka za mlade RS-a u Srbiji, što je potez koji doslovno razara jedinstveni sigurnosni sistem Bosne i Hercegovine. Ko će stati na kraj ovoj praksi ako pravosudne institucije Bosne i Hercegovine, uz sve ovlasti, ostaju paralizovane u odgovorima na ove opasne političke igre?

Tužilaštvo i Sud BiH su nominalno zaduženi da štite zakone, ali su njihove reakcije često spore i nedovoljno učinkovite. Čak i kada djeluju, njihovi postupci nailaze na institucionalne barijere unutar same države i politički motivisane opstrukcije koje Dodikova administracija sustavno koristi. Pravosudni sistem Bosne i Hercegovine, ako se ne osnaži i ne pokrene odlučno, lako može postati samo nemoćni promatrač legalizacije Dodikovih antiustavnih inicijativa. U ovoj borbi, nadležne institucije kao da su paralizovane, a Ustavni sud sve više postaje samo jedna od institucija koja donosi odluke bez stvarnog utjecaja na terenu.

Ali odgovornost nije samo na domaćim institucijama – akteri međunarodne zajednice, čuvari Dejtonskog sporazuma, također snose veliki dio odgovornosti. Trenutno djelovanje međunarodne zajednice, u najboljem slučaju, možemo nazvati pragmatičnim. U najgorem slučaju, mogli bismo reći da žmirećki posmatraju pokušaj disolucije Bosne i Hercegovine. Taj pragmatični pristup Zapada, postaje određujući. Dok međunarodni akteri izbjegavaju “destabilizaciju” regije, u tišini gledaju kako RS stvara faktičko stanje koje prijeti da bude prihvaćeno kao novi normalitet. Postupci Dodika i drugih aktera koji podrivaju državni suverenitet Bosne i Hercegovine mogli bi, uz dovoljno vremena i tolerancije, postati trajno legitimizirani kao stanje koje više niko ne može ili ne želi preispitati.

Primjeri zakonskih i institucionalnih erozija jasno pokazuju koliko su zakoni u Bosni i Hercegovini postali porozni pred političkim manipulacijama. Zakon o Ustavnom sudu, za koji se Dodik već godinama zalaže da izmijeni uklanjanjem stranih sudija, direktno cilja na slabljenje državne pravne zaštite i podređivanje tog suda entitetskim interesima. Zakon o državnoj imovini, uprkos jasnim presudama da teritorijalno vlasništvo pripada državi, koristi se kao alat za sticanje prava nad zemljištem u RS-u, što vodi ka ozbiljnom riziku od trajne disolucije. Slični su pokušaji podrivanja zakona o nacionalnim spomenicima, gdje RS namjerno izbacuje naziv “Bosna i Hercegovina”, pokazuju kako se potkopava identitet države na najvišim nivoima. I dok RS kontinuirano razgrađuje državu, politički akteri u Federaciji BiH također doprinose haosu. Očigledan primjer je i obrazovni sistem, gdje se zanemarivanjem zakonske nadležnosti dovodi u pitanje rad Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH, što može onemogućiti pristup ključnim obrazovnim resursima i urušiti kulturni identitet cijele zemlje. Slično je i s izdavanjem knjiga, što je sada pravno onemogućeno jer se ključni zakon ne može donijeti zbog političkih blokada. Ovakva neodgovornost političara na svim nivoima, koji dopuštaju da kultura, obrazovanje, imovina i zakonodavni poredak postanu talac njihovih interesa, čini ih jednako odgovornima za stanje koje prijeti urušavanju temelja Bosne i Hercegovine.

Najviše zabrinjava šta nas očekuje ako se ništa ne promijeni. Projekcija budućih događaja jasno pokazuje da bi RS mogla nastaviti s uspostavljanjem sve autonomnijeg pravnog, vojnog i političkog sistema unutar svojih granica, sve dok de facto odvajanje ne postane toliko očigledno da ga više niko neće dovoditi u pitanje. Kada država jednom izgubi kontrolu nad entitetima, a međunarodna zajednica nastavi ignorisati te probleme, proces povratka je gotovo nemoguć. Ovaj opasan presedan može poslužiti kao model i za druge političke aktere u zemlji, posebno kantone s hrvatskom većinom, koji bi mogli krenuti putem vlastitih teritorijalnih i pravnih pretenzija. Bosna i Hercegovina bi se tada mogla suočiti s rizikom fragmentacije koju možda više nikakve institucionalne mjere neće moći zaustaviti.

Trenutno se čini da zakoni, umjesto da budu štit suvereniteta, postaju političke igračke u rukama onih koji ih koriste kao sredstvo za ostvarenje dugoročnih separatističkih ciljeva. Na domaćim institucijama i međunarodnoj zajednici je da odgovore na ove prijetnje – i to odmah, prije nego što Bosna i Hercegovina postane država koja nominalno postoji na papiru, ali u stvarnosti biva raskomadana.

Bosna i Hercegovina danas ima posljednju priliku da uspostavi red i zakon tamo gdje to treba i da odgovori na pitanje ko zaista bdije nad zakonima ove zemlje. Ako odgovor ostane bez konkretnog djelovanja, zakoni ove zemlje će postati tek mrtvo slovo na papiru. I to sve dok RS nastavlja put ka faktičkom odvajanju.