Meho Travljanin iz Sanskog Mosta, koji danas radi za internacionalnu firmu u Berlinu gdje i živi, Bosnu je napustio 1992. godine s majkom i dva brata, jer otac je preselio ranije, 1986. godine.
Meho Travljanin, Njemačka
„Imao sam nepunih osam godina. Sjećam se velikog prisustva vojske u gradu, straha ljudi, okupljanja po mahalama te pucnjave iz okolnih srpskih sela. Najviše se sjećam majčinog straha i odlučnosti da nas trojicu izvede na sigurno“, kazao nam je Meho. Za razliku od mnogih drugih imao je priliku o svom iskustvu razgovarati sa stručnom osobom. „Kao student sam bio prevodilac za psihoterapeutsku grupu namijenjenu muškarcima koji su doživjeli najteže oblike traumatskih iskustava u ratu kao što su logori, progon, probijanje na slobodnu teritoriju, gubitak najbližih itd. Kako bih imao zdravu distancu naspram onog što čujem, morao sam i sam svoja iskustva stručnoj osobi povjeriti i naučiti kako se ophoditi s ličnim, ali i tuđim traumama. Nisam doživio neke strahote u ratu, izuzev bijega i gubitka doma. Moja majka nas je jedne zore uzela, kako je niko ne bi smetnuo, i kroz cijelu BiH i Hrvatsku dovela kod naše tetke u Sloveniju, kako bismo se sklonuli dok ‘kriza’ ne prođe. Taj period života je prekretnica, kada se sve toliko promijenilo i više se nikad pređašnje stanje nije vratilo“, kazao je Meho koji smatra da bi njegov razvoj, da nije bilo rata, bio sigurno drugačiji, ali da Njemačku ne doživljava kao stranu zemlju, bez obzira što ga neko može smatrati strancem. Govori njemački i najljepše trenutke svog života je proveo upravo tu. „Na Bosnu gledam kao na domovinu, kao na svoje lično ishodište i na prostor koji me je formirao i definisao, iako godinama nisam u Bosni. Od sebe očekujem da svojim iskustvima i stečenim znanjem doprinesem boljitku zemlje, svojim zalaganjem u svijetu radim na afirmaciji Bosne te da aktivno lobiram za njene interese. Od Bosne i Bosanaca očekujem ličnu samokritiku i zalaganje za opće dobro i blagostanje u društvu. Prije svega suzbijanje korupcije, koja nas guši i ne da nam naprijed. Ja se lično ne osjećam strancem u Berlinu, ali mi se počesto sugeriše da sam stranac – direktno ili indirektno. Tražeći stan, s mojim prezimenom ga je teže dobiti, što dokazuju mnoge studije, a slično je i sa zaposlenjem. Nismo u Njemačkoj nekako uspjeli ‘postati Nijemac za svakoga’, mi smo ‘Nijemci s migracijskom pozadinom’, što ipak utječe na ljude, u neku ruku bivaju etiketirani, a to niko ne želi. Politička desnica, naravno svojim narativima pokušava pridobiti što više glasača za sebe. U sredinama gdje to uspijevaju, zaista ne bih volio živjeti. Stoga je bitna veza i s Bosnom, kojoj se uvijek možemo vratiti“, kazao je Meho koji bi rado u Bosni živio da su okolnosti drukčije. „Za mene bi to bila opcija, jer imam lijepa sjećanja na Bosnu i ljude, kojih nažalost ima sve manje, ali ćemo se mnogi u penziji sigurno morati vratiti, jer nećemo od penzije u Njemačkoj moći živjeti. Za moju djecu to je već teže. Tu su rođeni i odrastaju, ali im pokušavam ‘pradomovinu’ predstaviti i dočarati na najljepši mogući način, čuvanjem našeg bosanskog jezika i kulture“, zaključio je Meho.
Teško je dijeliti s nekim priču
Za razliku od Mehe Nihad Omerčić iz Gradačca, rođen 1972. godine, imao je mnogo teže iskustvo rata. Živi u Njemačkoj, a krajem 1992. godine je napustio Bosnu nakon što je teško ranjen, odnosno uslijed komplikacije povrede i planirane operacije koja se nije mogla izvršiti zbog stalnog granatiranja i nestanka struje u bolnici Gradina u Tuzli. Upućen je u pratnji brata s humanitarnim konvojem na operaciju u Hrvatsku. Putovanje od Gradačca do Zagreba je trajalo oko četiri dana kroz nepristupačan teren i pod granatiranjem.
„Brat se vraća u Bosnu a ja ostajem na daljnjem liječenju u Zagrebu. Zbog sukoba HVO-a i Armije RBiH 1993. godine bio sam meta proganjanja, maltretiranja, prijetnji i na kraju samog progona iz Hrvatske. Zahvaljujući mojoj familiji daljnje liječenje sam nastavio u Njemačkoj sve do 1996. godine. Tada se vraćam u Bosnu sa trajnim invalitetom od 50% gdje se 1999. godine ženim i ponovo dolazim u Njemačku“, prisjetio se Nihad i kazao da nakon ranjavanja nije imao razgovor s psihologom ili nekom drugom stručnom osobom, već samo s neurologom zbog povrede.
„Samo sjećanje na tok rata i moje ranjavanje vraća mi misli na najteže trenutke ne zbog mog bola i ranjavanja nego zbog gubljenja života svojih najmilijih i nedužnog naroda bošnjačkog. I teško je s nekim dijeliti tu traumu ko nije osjetio glad, žeđ, granatiranje, ranjavanje, progon i gubljenje života saboraca. Iako mi teško pada, ali rado pričam o tome samo iz razloga da se zapamti i ne zaboravi teški genocid koji je sistematski izvođen od strane Srbije i Hrvatske“, kazao nam je Nihad koji kaže da teško ulazi u razgovor o svom iskustvu, ali zainteresiranima rado podijeli priču o svom životnom putu.
„Napuštanje Bosne je imao veliki utjecaj na moj daljnji život. Osjećao sam krivnju, jer nisam bio u stanju dalje pomoći svojoj zemlji. Naravno, tu je mijenjanje okoline i samog načina žiota. Svi moji su bili u Bosni dok sam ja tragičnom sudbinom morao napustiti u najtežim trenucima svoji rodni kraj, familiju, drugove i vapaj Bosne krvave“, kazao je Nihad.
Ne osjeća se stranac u Njemačkoj, ali redovno prati dešavanja u vezi s Bosnom. Kako se osjeća danas kada čita i gleda vijesti o ugrožavanju Bosne, opisao nam je na sljedeći način: „Moj pogled danas na Bosnu ništa nije drugačiji negoli 1992. godine. Razlika je tome što sada nama rata i gubljenja života, ali se vodi tihi rat. Rat koji vodi ka zacrtanom cilju Miloševića i Tuđmana o podjeli Bosne. Koristeći naše nejedinstvo, podjele na stranke i politička gledišta dušman koristi da pridobije vlast i poziciju i da dalje odlučuje o našoj sudbini. Redovno pratim vijesti u i oko Bosne i duboko sam razočaran u našu politiku koja ne vodi računa o ranjenim, porodicama šehida, o nezbrinutim, o podjeli zemlje. Najviše računa vode o sopstvenoj poziciji i bogaćenju na račun naroda. Zaboravljaju na hiljade mladih života koji su izgubljeni za svaki dio Bosne za slobodu i mir koji koriste u vlastite svrhe. A moj narod ćuti i govori: svi ćemo pred Boga stati. Pa dokle tako da šutnjom i pognutih glava odobravamo ovu tortuturu koju i danas nad nama vode.“
Život s traumom logora
Nisad Jakupović je također imao teško iskustvo rata. Trenutno živi u Velikoj Britaniji, a u martu 1992. godine je s bratom Muhamdom uporno tražio mjesto na kojem bi iz Hrvatske, gdje su radili, ušao u Bosnu. Ono ‘nešto’ ih je vuklo u njihove Kevljane kod Prijedora. Željeli su Bajram proslaviti u krugu mnogobrojne familije. Savu su prešli kod Orašja te nastavili put ka Krajini, ne misleći na rat. Nisu ih obeshrabrile mnogobrojne i raznobojne straže skoro na svakoj raskrsnici. Nažalost, nisu bili te sreće pri povratku u Hrvatsku, ustvari nisu ni pokušali izaći, jer je očigledno bilo da neće moći napustiti Kozaračku regiju. Nisu mogli čak ni do sestre u Prijedor. Njihovi životi su se promjenili 24. maja u takav haos da o tome, kako kaže Nisad, ni u najvećim noćnim morama nisu mogli sanjati.
Nisad Jakupović, Velika Britanija
Oko podne se začuo rafal, a onda su počele sa svih strana eksplozije i rojevi metaka. Sklonili su se do obližnje riječice i tu proveli noć, a ujutro se, uz dogovor svih u selu, predali policiji i vojsci SAO Krajina. Uhapšeni su zajedno s kompletnom familijom. Nisad i četvorica braće su odvedeni u logor Omarska, kasnije i na Manjaču, a otac, mati, sestre, snahe, bratići i sestrići u logor Trnopolje. Sedam i po mjeseci logorovanja ostavilo je vječan trag na Nisadov život. Nisad nam je kazao da i nakon 31 godinu od oslobađanja s Manjače ima noćne more, najčešće ispoljene u nemogućnosti da pomogne najmilijima. Iako je blizu njih ne može ni da im priđe, jednostavno „zemlja ispod nogu bježi“ili u sličaju da ih mora obavijestiti o opasnosti gubi glas, uporno želi da ih dozove, ali glasa nema. Bio je dugo na terapijama u londonskoj klinici za posttraumatske bolesti gdje je dobio ogromnu pomoć. Jedan od načina da prevaziđe traume bio je i to što je u kasnim tridesetim započeo studije građevine koje je uspješno okončao 2001. na Kingston univezitetu u Londonu. Iako je već tada imao dvoje djece, suprugu Sabihu, također kćerku bivšeg logoraša, i majku o kojima je trebao brinuti upustio se u redovno studiranje, a subote i nedjelje je koristio da nešto zaradi. Od 2002. radi kao građevinski inženjer na različitim projektima u Engleskoj.
Tradicija(e), kultura(e) i priča(e)
Kako su djeca rasla Nisad je uviđao da integracija u britansko društo neminovno ima elemente asimilacije. Pored tradicionalnih okupljanja s mnogobrojnom porodicom, na što su se morali navići i komšije, u njegovanju tradicije i kulture kod njegove djece Nisadu je pomogla bosanska dopunska škola s vjeronaukom, bosanskim jezikom i historijom. Drugim riječima, to kod Nisadove djece Belme i Muhameda razvija bosanstvo u njima. Uz redovno posjećivanje familije u Bosni, druženja s komšijskom djecom preko ljetnjih raspusta Belma i Muhamed su proširivali svoje znanje o Bosni. No sve to nije samo po sebi dovoljno da se spriječi uticaj kako britanskog društva tako i drugih migrantskih zajednica u Londonu. „Dijeljenje vjere s ostalim muslimanima ponekad je donosilo zbunjivanje u glavama mališana. Nije uvijek bilo lahko objasniti djeci zašto mi učimo Fatihu, a neki drugi ne. Zašto mi imamo mevlude, a drugi to ne rade. Čak i posjećivanje mezarluka didu, Mehmedu su donosila nesporazume s njihovim prijateljima muslimanima iz nekih drugih zajednica. Kako su djeca rasla obaveze su se povećavale, sve manje vremena je bilo kako za posjete Bosni tako i za druženja s ostalom djecom bosanskog porijekla. Bosansku osnovnu školu su završili poodavno. Sva druženja kako u familiji Jakupović tako i s mnogobrojnim prijateljima su završavala pričama o ratu, logoru, politici“, kazao je Nisad koji je istakao da je njegova porodica uključena u rad bosanskih asocijacija, u većinu obilježavanja bosanskih praznika i komemoracija, ali nedosatatak vremena i angažiraniji pristup bosanskom jeziku ostavljaju trag. Nerijetko se događa da roditelji koriste bosanski jezik u razgovorima, dok mlađi odgovaraju na engleskom pri tome ni jedni ni drugi ne primjećuju da su dva jezika u upotrebi. Posebno su važne diskusije o budućim supružnicima: odrasli bi da im djeca nađu Bošnjake, dok djeca smatraju da je dovoljno da supružnici budu muslimani. Kada se ovo uzme u obzir pitanje je koliko nove generacije računaju na Bosnu kao na svoju domovinu i da li tragične priče o bosanskoj prošlosti, kao i teške priče o bosanskoj sadašnjosti kod njih stvara osjećaj Bosne kao nečega što sa sobom donosi stalnu borbu i teškoću. Da li mladima u uređenijim društvima u Evropi treba takav osjećaj?
To je pitanje koje zahtijeva ozbiljniju elaboraciju, kao i adekvatniji pristup odnosu mladih prema pričama o ratu, njihovoj ‘borbi’ između vlastitih tradicijskih i kulturoloških vrijednosti i vrijednosti zemlje u kojoj odrastaju, te njihovom gledanju na sadašnje i prošle detalje iz tragične povijesti Bosne. Naši sagovornici su vezani za džemate, bošnjačke organizacije pa nisu pokazali namjeru da se distanciraju od teških priča o Bosni, ali pitanje je kakav odnos imaju mnogi mladi koji nisu evidentirani u bazama naše dijaspore.
Svijest o nepravdi
Amar Duratović (28) je rođen u Ujedinjenom Kraljevstvu 1995. godine i Bosna za njega znači mnogo. To je dio njegovog identiteta i naslijeđa i nije spreman da ga izgubi ni za šta.
Amar Duratović, Velika Britanija
„Uprkos posjeti Bosni dvije sedmice u godini, reći ću da imam jaku vezu s Bosnom. Želim da zadržim vezu s Bosnom i da to prenesem na sljedeću generaciju. Trudim se da prisustvujem društvenim skupovima koje organizuje naša zajednica. Priznajem da o ratu ne znam onoliko koliko bih trebao i želio. Naravno, roditelji su me naučili velikim temama i događajima iz sukoba, kao što su Srebrenica, Prijedor, opsada Sarajeva, iskustvo moje porodice i iskustvo oca u odbrani domovine... Mislim da bi moji roditelji trebali više da pričaju o sukobu, da ne zaboravimo šta se desilo i da ne izgubimo vezu s državom. Ponekad dodatno čitam na internetu kako bih saznao više, posebno na Wikipediji i razgovaram s prijateljima koji su svjedočili ratu. Mislim da je važno da zajednica bude svjesna historije zemlje i trenutne političke klime, inače ćemo postati previše naivni i možemo izgubiti ono što smatram sve nestabilnijom zemljom zbog ekstremističkih grupa koje guraju svoje ciljeve“, kazao je Amar koji uživa u posjetama Bosni i nosi sa sobom lijepe uspomene.
S druge strane, kod njega izaziva srdžbu nepravda koja se sručila na Bosnu tokom agresije. Kako je odrastao, zbog fokusa na obrazovanju i karijeri počeo je gubiti nadu za bolju budućnost Bosne i ljudi zbog unutrašnjih podjela i lične nepovezanosti s bosanskim narodom. „U mom gradu, Eastbourne, bosanska zajednica nije velika i moji svakodnevni kontakti nisu bili Bošnjaci, osim jednog prijatelja s kojim sam odrastao. U proteklih nekoliko godina moja veza sa Bosnom i zajednicom je ponovo porasla, sada osjećam čežnju da budem više povezan s zemljom i ljudima. Tome su pomogli novi ljudi koje sam upoznao i događaji kojima sam prisustvovao. To mi je dalo novu nadu da zajednica može održati vezu s Bosnom. Odnedavno radim na ličnom projektu i web stranici s ciljem da doprem do Bosanaca u Velikoj Britaniji, što se nadam da ću uskoro otkriti“, zaključio je Amar.
