Prema posljednjim informacijama Sjednica Generalne skupštine Ujedinjenih nacija na kojoj bi se trebalo glasati o Rezoluciji o Srebrenici bit će održana 23. maja, ove godine, nakon što je rasprava o ovom pitanju već dva puta odgođena. Upravo na ovaj datum prije tačno 32 godine Bosna i Hercegovina je primljena u punopravno članstvo Ujedinjenih nacija. To je bila prva velika međunarodna diplomatska pobjeda naše zemlje koja je neposredno nakon proglašenja nezavisnosti i međunarodnog priznanja od ključnih zemalja Zapada i Istoka bila izložena bjesomučnoj srpsko-crnogorskoj agresiji i razaranju. Danas, nakon više od tri decenije na međunarodnoj diplomatskoj sceni vodi se sličan diplomatski rat za priznanje zločina genocida a protiv njegovog sistematskog negiranja u Ujedinjenim nacijama od istih sila koje su učestvovale u njegovoj pripremi i počinjenju. Donosimo odlomak koji govori o ovom događaju iz nove knjige našeg urednika i novinara Dr. Mirnesa Kovača „Kraljevi i predsjednici: Saudijsko-američka diplomacija i spašavanje Bosne i Hercegovine“ koja upravo ovih dana izlazi iz štampe u izdanju Dobre knjige i Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.
„Prijem Republike Bosne i Hercegovine u punopravno članstvo Ujedinjenih nacija najvažniji je događaj koji se desio nakon sprovođenja referenduma i proglašenja nezavisnosti. To je zasigurno jedan od najvažnijih datuma u modernoj historiji naše zemlje“, jer, kako je to u razgovoru za ovo istraživanje istakao izravni sudionik ovog događaja, tadašnji ministar vanjskih poslova RBiH, Haris Silajdžić „pitanje je da li bi Bosna i Hercegovina, koja je već bila napadnuta, kasnije bila priznata kao država ili teritorija?“ Ovu konstataciju Silajdžić je iznio pojašnjavajući ključnu ulogu koju je u ovom procesu, pored zapadnih zemalja predvođenih Sjedinjenim Američkim Državama i državama Evropske zajednice, imala Kraljevina Saudijska Arabija, odnosno tadašnji šef saudijske diplomatije princ Saud Al-Faisal[i]
Prijem Bosne i Hercegovine u Ujedinjene nacije: Rezolucija Generalne skupštine UN-a kojom se Bosna i Hercegovina prima u punopravno članstvo
Velikosrpka kampanja blokiranja priznanja Bosne i Hercegovine u UN-u
Ova Silajdžićeva zapitanost ima opravdanje, jer se, prema riječima drugog sudionika tog događaja, Muhameda Sacirbeya, tadašnjeg ambasadora RBiH pri Ujedinjenim nacijama, uoči prijema Bosne i Hercegovine u Ujedinjene nacije od strane režima Slobodana Miloševića vodila kampanja da se aplikacija Bosne i Hercegovine blokira i spriječi njen prijem, odnosno, da se to pitanje svede na nivo pregovaranja s Karadžićem i odmetnutim srpskim rukovodstvom na Palama.[ii] Naime, Sacirbey će svoj prvi izravni susret s ministrom vanjskih poslova Silajdžićem imati upravo nekih 5-6 dana pred održavanje Generalne skupštine Ujedinjenih nacija u New Yorku koja je održana 22. maja 1992. godine. Kako nam je posvjedočio, postojao je proceduralni problem, jer je aplikacija stigla telefaxom iz tada već opkoljenog Sarajeva i bilo je potrebno priložiti originalni zahtjev. To su riješili tako što je priložena nova aplikacija koju je potpisao ministar vanjskih poslova Silajdžić. Sacirbey svjedoči:
„Susreo sam se ministrom vanjskih poslova Harisom Silajdžićem nekih 5-6 dana prije zasjedanja Generalne skupštine UN-a, kada je bilo očito da su postojale inicijative da se ta aplikacija blokira. Prvo zbog formalnosti, jer je poslana faxom iz Sarajeva, a pretpostavke su bile i da je postojalo lobiranje od strane nekih srbijanskih krugova da se o prijemu Bosne i Hercegovine u UN pregovara s Karadžićem.“[iii]
Prema svjedočenju Sacirbeya kod tadašnjeg predsjedavajućeg Generalne skuštine UN-a, saudijskog diplomate Samira Shihabija, postojala je određena doza nerazumijevanja i nevoljkosti da se Bosna i Hercegovina uvrsti zajedno sa Slovenijom i Hrvatskom u proceduru, upravo zbog ovih proceduralnih komplikacija, a ona je otklonjena intervencijom šefa saudijske diplomatije princa Sauda Al-Faisala.[iv] Kada su formalnosti oko aplikacije ispunjene, Komitet za prijem Vijeća sigurnosti je 20. maja 1992. godine dao preporuku Vijeću sigurnosti UN-a koje je Rezolucijom 755 preporučio Generalnoj skupštini UN-a za prijem Republike Bosne i Hercegovine u Ujedinjene nacije, a ova rezolucija je shodno pravilniku usvojena bez glasanja na 3079. sastanku Vijeća.[v] Nakon ovoga je slijedio čin prijema u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija, kada je Bosna i Hercegovina zajedno sa Slovenijom i Hrvatskom i zvanično postala punopravna članica usvajanjem aklamacijom rezolucije 46/237 na 46. sesiji, 86. plenarne sjednice Generalne skupštine, 22. maja 1992. godine.[vi]
Saudijski diplomata Samir Shihabi
Ono što je posebno zanimljivo, a vezano je za našu temu, jeste činjenica da je 46. sesijom Generalne skupštine Ujedinjenih nacija od septembra 1991. do septembra 1992. godine predsjedavao saudijski diplomata Samir Shihabi (1925-2010), naturalizirani Saudijac palestinskih korijena, te da je cijelu sjednicu prijema Slovenije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske vodio na arapskom jeziku, jednom od šest službenih jezika Ujedinjenih nacija. Ambasador Shihabi je prilikom proglašenja prijema trima novim članicama iskazao punu podršku UN-a u teškim okolnostima kroz koje su prolazile, te dodao:
"Želim upozoriti one koji su upleteni u kršenja Povelje UN-a na ozbiljne posljedice koje proističu iz nastavka tih narušavanja. Podstičem sve strane da potpuno sarađuju s generalnim sekretarom, s UN-om i s drugim međunarodnim mirovnim naporima da se osiguraju trenutni prekid neprijateljstava, napuste sve okupirane teritorije i postigne pravedno i trajno rješenje, koji će omogućiti čvrste temelje za sigurnost i doprinijeti miru u svijetu."[vii]
Predsjednik Skupštine UN-a Shihabi je potom dao riječ ambasadorima zemalja predsjedavajućih pojedinačnih grupacija zemalja unutar Ujedinjenih nacija koji su se obratili porukama dobrodošlice novim članicama organizacije. Od deset ambasadora sedmorica su govorila na engleskom, a trojica na arapskom jeziku, a obratili su se: ambasador Libije Ali Ahmed Elhouderi u ime grupe afričkih zemalja, ambasador Omana Mohammed Al-Sameen u ime grupe azijskih zemalja, ambasador Rumunije Valeriu Florean u ime grupe istočnoevropskih zemalja, ambasador Raymon Taylor u ime grupe latinoameričkih i karibskih zemalja, ambasador Njemačke Detlev Graf Zu Rantzau u ime grupe zapadnoevropskih i drugih država, američki ambasador Edward J. Perkins u ime zemlje domaćina Ujedinjenih nacija, ambasador Turske Mustafa Aksin u ime grupe članica Organizacije islamske konferencije, ambasador Portugala Fernando Jose Reino u ime država članica Evropske zajednice, ambasador Poljske Robert Mroziewicz u ime Čehoslovačke, Mađarske i Poljske, ambasador Ujedinjenih Arapskih Emirata Mohammed Samhan u ime grupe arapskih država.[viii]
Osuda agresije na Bosnu i Hercegovinu
Važno je naglasiti da je u svim obraćanjima za govornicom Generalne skupštine UN-a iskazana podrška suverenitetu i teritorijalnom integritetu novonastalih država, a u duhu Povelje UN-a, predstavnici pojedinačnih grupacija članica UN-a su, svi redom, osudili agresiju na Bosnu i Hercegovinu i ukazali na neprihvatljivost ponašanja tzv. „Savezne Republike Jugoslavije“, odnosno Srbije i Crne Gore. Također, na 46. sesiji Generalne skupštine UN-a jasno se može vidjeti da su stavovi Kraljevine Saudijske Arabije, koji su artikulirani kroz obraćanje turskog ambasadora Aksina u ime grupe OIC-a i emiratskog ambasadora Samhana, u ime grupe arapskih država, u potpunoj saglasnosti sa stavovima američke administracije koje je iznio ambasador Perkins, čiji govor je bio fokusiran na Bosnu i Hercegovinu i kojeg su prisutni nekoliko puta prekidali aplauzima podrške. Zbog historijskog revizionizma ovdje ćemo citirati govor ambasadora Perkinsa, jer ukazuje na važnu dimenziju međunarodnog priznanja novih država, koji je naglasio kako su zahtjevi za njihove nezavisnosti rezultat volje većine njihovih naroda koji su demokratski i slobodno izabrali svoje vlasti:
"Međunarodna zajednica je jasno iskazala svoj stav da beogradske vlasti nose prevladavajuću odgovornost za užasne događaje koji su se desili. Mnoge zemlje, uključujući Sjedinjene Američke Države, su se udružile da poduzmu mjere u ophođenju s tim režimom. Promjene koje su se desile u Jugoslaviji su fundamentalno izmijenile prethodne strukture. Ako Srbija i Crna Gora žele da sjede u UN-u, od njih se treba zahtijevati da apliciraju za članstvo i ispoštuju sve standarde kao i sve druge zemlje aplikanti. Posebno, gosp. predsjedavajući, one moraju dokazati članovima UN-a, da je tzv. Savezna Republika Jugoslavija miroljubiva država. Iz ove tragedije su nastale tri nove evropske države koje su danas primljene u UN: Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Slovenija. Svaka je nastala kroz vatreno krštenje. Bosna i Hrvatska se i dalje suočavaju s izazovom odbrane svog suvereniteta i granica od pokušaja da se politički nesporazumi riješe silom. Slovenija je sada u miru, ali nije imuna na posljedice produženog sukoba. Unatoč ovim teškim okolnostima, sve tri nacije su se pridružile svjetskoj zajednici kao nezavisne države, s pokazanom podrškom većine njihovih naroda i s demokratski i slobodno izabranim vlastima od strane njihovih građana. Za BiH je izazov preživljavanja neposredan, za sve tri ove države, međutim, mnogi važni izazovi se nalaze ispred. Najvažniji među njima su da se drže ideala i principa Povelje UN i drugih važnih međunarodnih obaveza, posebno u oblasti ljudskih prava. Želimo dobro trima novim članicama UN-a dok rade na izgradnji slobodnih i tolerantnih društava."[ix]
Diplomatska borba za priznanje od strane ostalih država svijeta
Nakon američkog ambasadora Perkinsa, u ime 46. zemalja Organizacije islamske konferencije, dobrodošlicu novim članicama uputio je turski ambasador Askin, čiji govor je ostao na liniji njegovog američkog kolege, dakle, s fokusom na Bosni i Hercegovini:
„Ova prilika, koja bi trebala biti prilika za radost i slavlje, narušena je tragičnim događajima koji su pratili izražavanje samoopredjeljenja naroda ovih novih država. Zemlje Islamske grupe posebno su zabrinute zbog nasilja koje se sprovodi prema Bosni i Hercegovini i užasnih ljudski patnji koje ono uzrokuje. Bilježimo i pozdravljamo svečano obećanje dato od strane ove tri države da će poštovati Povelju UN-a i rješavati sve sporove mirnim putem bez pribjegavanja sili. Uvjereni smo da ovo obećanje kombinirano s obavezama svih država da poštuju suverenitet i teritorijalni integritet novih članica, zajedno s punim poštovanjem ljudskih i manjinskih prava, su esencijalni elementi za ponovnu uspostavu mira i stabilnosti u regiji. Tražimo od svih strana da ulože napore da što prije okončaju nasilje i počnu proces pomirenja i liječenja. Uloga UN-a u ovom procesu je od ključne važnosti i naša organizacija ne smije podbaciti u izvršavanju svoje odgovornosti održanja novog svjetskog poretka. Čestitamo novim članicama i nadamo se bliskoj saradnji s njima da ispunimo svrhe i principe Povelje UN-a.“[x]
Delegacija Bosne i Hercegovine, Slovenije i Hrvatske u Ujedinjenim nacijama (Izvor: UN, www.un.org )
I emiratski ambasador Samhan je fokus obraćanja posvetio Bosni i Hercegovini. Iznio je očekivanja arapskih država, posebno aktivniju ulogu Vijeća sigurnosti u rješavanju tragedije koja je nanesena „prijateljskom narodu Bosne i Hercegovine“:
„Ova kršenja su u potpunoj suprotnosti s plemenitim ciljevima utkanim u Povelju UN-a. Potpuno smo uvjereni da će međunarodna zajednica, imajući u vidu nove međunarodne promjene koje podržavamo, djelovati da se dođe do miroljubivog rješenja i očuvanja suvereniteta Republike Bosne i Hercegovine.“[xi]
Potom su uslijedila obraćanja predsjednika Republike Slovenije Milana Kučana, zatim ministra vanjskih poslova BiH Harisa Silajdžića, te na kraju predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana. Ova diplomatska pobjeda Bosne i Hercegovine je bila važan korak u njenoj samostalnosti i međunarodnom priznanju, posebno imajući u vidu činjenicu da su veliki dijelovi zemlje već tada bili okupirani, te da je izbjegnuta blokada ovog procesa. Bosna i Hercegovina je u trenutku prijema u Ujedinjene nacije bila priznata od 48 zemalja svijeta, te će pored nastavka borbe za opstanak, u periodu tokom narednih godina slijediti i diplomatska borba za priznanje od strane ostalih država svijeta, a posebnu ulogu u ovom procesu imat će diplomatska podrška koju će našoj zemlji pružiti Kraljevina Saudijska Arabija.
[i] Haris Silajdžić, Intervju, 14. oktobar, 2022.
[ii] Muhamed Sacirbey, Intervju, 10. mart, 2022.
[iii] Muhamed Sacirbey, Intervju, 10. mart, 2022.
[iv] Važno je napomenuti da je dugogodišnji saudijski diplomata Samir Shihabi u početku karijere princa Sauda al Faisala kao ministra vanjskih poslova Kraljevine Saudijske Arabije bio njegov viši savjetnik i zamjenik od 1974. do 1979. godine. Vidi: „Samir S. Shihabi of Saudi Arabia Elected President of Forty-fixth General Assembly” United Nations, New York, 1. septembar, 1991. https://www.unmultimedia.org/s/photo/detail/280/0280032.html (Pristupljeno 5. oktobra 2022.)
[v] UN Security Council, Resolution, "Application of the Republic of Bosnia and Herzegovina", Resolution 755 (1992) adopted by the Security Council at its 3079th meeting, 20. maj, 1992., str. 116. https://digitallibrary.un.org/record/142445?ln=en (Pristupljeno 5. oktobra 2022.)
[vi] United Nations General Assembly (46th sess.: 1991-1992), Admission of the Republic of Bosnia and Herzegovina to membership in the United Nations:resolution / adopted by the General Assembly, 22. maj, 1992. https://digitallibrary.un.org/record/148234?fbclid=%5B%22%5B%27IwAR1tnNLvjkw_usRSU1LImDnHCeSVrtrLTbAW_quHdXefWin4m_mPHGaKQOY%27%5D%22%5D&ln=en (Pristupljeno 5. oktobra 2022.)
[vii] UN Audiovisual Library, 86th Plenary Meeting og General Assembly: 46th Session, 22. maj, 1992.
https://www.unmultimedia.org/avlibrary/asset/2283/2283377/ (Pristupljeno 5. oktobra 2022.)
[viii] UN Audiovisual Library, 86th Plenary Meeting og General Assembly: 46th Session, 22. maj, 1992.
Govore smo transkribirali sa kompletnog audiovizuelnog snimka.
[ix] UN Audiovisual Library, 86th Plenary Meeting og General Assembly: 46th Session, 22. maj, 1992.
[x] UN Audiovisual Library, 86th Plenary Meeting og General Assembly: 46th Session, 22. maj, 1992.
[xi] UN Audiovisual Library, 86th Plenary Meeting og General Assembly: 46th Session, 22. maj, 1992.
