Redakcija

Redakcija

-smatra dr. Šadić ističući da će radnik povratiti zadovoljstvo u radu onog momenta kada osjeti da ga se cijeni kao stručnog, kada za svoj rad bude adekvatno plaćen i kada bude imao dobre radne uslove

Prof. dr. Sanela Šadić je profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu gdje predaje nastavne discipline: Socijalni rad s pojedincem, Socijalni rad s porodicom, Socijalni rad s grupom, Ljudska prava i socijalni rad i Etika socijalnog rada. Autor je knjige Ljudska prava i socijalni rad. Naravno, povod za razgovor s njom bio nam je predstojeći Praznik rada ( 1 maj). Upitali smo prof. Šadić:
Da li kao društvo ovaj praznik obilježavamo u kontekstu radničkih prava ili tek samo kao ostatak komunističkog naslijeđa?
Šadić: Međunarodni praznik rada podsjećanje je na tekovine radničke klase i njihovu borbu za radnička prava, osmočasovno radno vrijeme, adekvatne uslove rada, plaćeni rad i druga radnička prava. Sa žaljenem moramo konstatirati da ta borba nikada nije prestala, niti će, po svemu sudeći, prestati. Sam praznik nema ideološki značaj kakav je imao u vrijeme socijalizma, pa se on danas smatra zaostavštinom prošlog vremena. Razočaranost radnika u značajnom dijelu svijeta društvena je realnost o čemu nas mediji svakodnevno izvještavaju. Rezultat toga su i protesti radnika koji se organiziraju u mnogim zemljama kao izraz njihova dubokog nezadovoljstva. Kod nas se ovaj praznik više gleda kao zaostavština prošlog vremena, prilično svečarskog karaktera. Radnici su sve dalje od svojih prava, što je direktna posljedica neoliberalizma, jednog antisocijalnog modela koji je osuđen kao izdaja svih humanih principa i ideala. Svjedoci smo da su principi tržišne ekonomije ušli u sve pore društva, sve je roba, pa i sam čovjek, koji je potpuno obezvrijeđen i dehumaniziran. U ovoj nemilosrdnoj utakmici u kojoj opstaju oni koji imaju moć, najveći je broj gubitnika.
Kako ostvariti radnička prava?
Da li radnička klasa u BiH slijedi ideju solidarnosti, ovo tim prije što sindikati nisu više što su nekada bili? Gdje se izgubila društvena solidarnost?
Šadić: Činjenica da govorimo u plularu kada je riječ o sindikatima, upućuje na to da se radi o više sindikalnih organizacija koje su fragmentirane. Jasno je da one postoje kako bi se štitila prava radnika unutar određenih djelatnosti, međutim, često izostaje sinhrozovano djelovanje sa krovnim sindikalnim organizacijama koje bi trebale da zastupaju i podržavaju interese svih radnika. Odsustvo radničkog jedinstva i solidarnosti, pa čak i unutar jedne grane, npr. borba ljekara za svoja prava, kada ne uključuje ostale radnike u zdravstvu, samo je djelimično rješenje problema. Pa zamislite kada bi svi oni imali posebne sindikate, to prosto nema smisla. Ova fragmentiranost sama po sebi vodi razjedinjenosti koja za rezultat ima nedostatak solidarnosti, što po principu spojenih posuda ima višestruke posljedice.
Administrativna uređenost zemlje stoji na putu radničke solidarnosti, a to znači da je onaj radnik u Tuzli, Mostaru, Sarajevu ili bilo kojem drugom mjestu usamljen čime se gubi snaga. Svakodnevno smo svjedoci protesta radnika fabrika propalih u privatizaciji čiji su radnici usamljeni u svojoj borbi. Takva situacija ide naruku vlastima koje nemaju volju da se time bave. S druge strane, sindikalna rukovodstva često idu naruku onima koji su na pozicijama moći, ne samo zato što nemaju volje ili snage da bilo šta poduzimaju, već prosto zbog straha koji je društvena realnost.
Istovremeno se postavlja pitanje i načina i mehanizma koji ostaje radnicima u borbi za svoja prava. Koji je pravi način borbe za radnička prava? Kako podstaknuti promjenu? Da li je ona moguća? Društvena apatija i stanje duha i borbe za prava idu jednu s drugim ruku pod ruku, samo je pitanje šta je starije. Mi smo generalno kultura koja nema strategija, kako ličnih, tako i onih na makro razini, a po mom dubokom uvjerenju više je razloga za to, počev od historijskog iskustva koje nam nije bilo naklonjeno, stalnog straha, kompleksa autoriteta i kulturološkog naslijeđa. Kada se sve to pridoda trenutnoj situaciji u kojem promjena gotovo da nije moguća, naravno, poučeni nizom iskustava, neuspjelih protesta, lekcija je naučena, a to je da se „ne talasa“ i „ne ispravlja kriva Drina“. Rezultat toga je mirenje sa situacijom, opća apatija i kriza duha koji su postali zarazni.
Postratna i tranzicijska Bosna i Hercegovina je podijeljena po svim šavovima. Dakako, i onim socio-ekonomskim. Kako vidite ovaj segment koji se posebno odnosi na porast siromaštva?
Šadić: Već treću deceniju koristimo ovu sintagmu, a po svoj prilici tranzicijski procesi tek su započeli. Termini „postratni“ i „tranzicijski“ valjda opravdavaju sve naše neuspjehe, lične i društvene. Priključivanje Evropskoj uniji proces je u koji ulazimo i u kojem se nadamo da ćemo uspjeti ostvariti radnička prava, da ćemo živjeti u sistemu u kojem će se rad cijeniti i na adekvatan način vrjednovati, da neće biti siromašnih i da će svi koji su u stanju potrebe moći i zadovoljiti je. Nažalost, ono što se primijeti je da opada nekada visoko izraženi entuzijazam po tom pitanju.
Sve dublje socijalne podjele primijetne su svugdje, a u našem društvu tome su pridruženi i nepotizam i korupcija, potpuno odsustvo pravde i pravičnosti. Danas nisu siromašni samo oni koji nemaju nikakva primanja, čija je egzistencija, zajedno sa njihovim porodicama dovedena u pitanje i koji više ovise o pomoći neformalnih sistema, njihovih porodica, komšija i prijatelja, već i ogromna većina zaposlenih ljudi. Uzmemo li u obzir činjenicu da je prosječna plata nešto više od 850 KM, pitanje je šta četveročlana porodica u kojoj samo jedno radi može s tim primanjem. Sindikalnu potrošačku korpu, koja je oko 1900 KM, zvanične institucije više i ne obračunavaju zbog poražavajućih rezultata. Statistike pomažu da kreiramo zamagljenu sliku o socio-ekonomskim prilikama građana. Realnija slika se stječe kada se iznese podatak da je najmanja plata 369 KM, a najviša nestvarnih 380.000 KM. Plate u javnom sektoru pomažu u podizanju ovog prosjeka, ali prema podacima vidimo da privatni sektor značajnim dijelom sudjelujeu tome.
Sve veći broj autora danas upozorava na fenomen „novog siromaštva“, zaposlene koje se veže za osobe koje svojim platama ne mogu obezbijediti osnovne egzistencijalne potrebe. Skoro sam čula za jedan slučaj mlade samohrane majke koja je odlučila ostaviti dijete u domu, jer ne može obezbijediti osnovne potrebe za sebe i dijete. Njena plata je prosječna, ali kao podstanar mora platiti kiriju, režije, čuvanje djeteta i ne ostaje joj ništa novca za hranu, odjeću i druge potrebe. Kolikogod neko sa stane osuđivao ovakvu odluku majke, matematika je neumoljiva i zato ona treba pomoć društva. Nije potrebno isticati kakve su posljedice razdvajanja majke i djeteta.
Mediji kreiraju lažnu sliku o socio-ekonomskim prilikama građana, bombardirajući nas podacima da do sada nikada nije bila veća štednja u bankama, a zapravo se radi o najviše 1% ljudi koji poseduju sve to. Običan radnik nema ništa s tim. Zapravo, veliki broj građana preživljava na temelju porodične i socijalne solidarnosti. U prilog tome ide izvještaj Centralne banke u kome stoji da godišnje u Bosnu i Hercegovinu dijaspora doznači od 1,9 do 2,8 milijardi maraka.

Kad rad ne garantira kvalitetan život

Ratna dešavanja su, zasigurno, pogodila i narušila radne navike? Rad kao opće dobro je izgubio na svojoj vrijednosti i značaju?
Šadić: Vrijednost rada dovedena je u pitanje, zato što rad danas ne garantira da ćete moći od njega dobro živjeti. Neki ljudi veoma dobro žive a da nisu učili, trudili se, bili dobri đaci i studenti, što je nekada bila jedina ulaznica za bolji i kvalitetniji život. To kod mladih ljudi stvara konfuziju i sumnjičavost da se rad i trud isplati.
Slomom socijalističkog društva došli smo u poziciju nesigurnosti i nepovjerenja u sistem vrijednosti i time ulogu društvenih institucija. Kakva je pozicija socijalnih radnika i imamo li socijalnu politiku, te u tom smislu i adekvatnu socijalnu zaštitu?
Šadić: Poznato je da nemamo socijalnu politiku na državnoj razini, već govorimo opet u množini, odnosno, socijalnim politikama, koje su na entitetskim i kantonalnim razinama. Posljedica toga je socijalna nejednakost građana, koji imaju različit nivo prava iz oblasti socijalne zaštite. Izdvajanja za ovu oblast procentualno su slična puno razvijenijim zemljama, međutim, zbog velikog broja različitih socijalnih kategorija koje po raznim osnovama ostvaruju ova prava često onemogućuju one koji su u stanju potrebe da dobiju bilo kakvu pomoć. Sve više smo svjedoci neuspjeha sistema da osigura adekvatnu socijalnu zaštitu onima koji je uistinu trebaju. Ozbiljan je problem što nemamo porodične naknade, već se zaštita porodice svodi na simbolični dječiji dodatak, koji se opet isplaćuje samo u pojedinim kantonima. Svakodneni apeli za pomoć onih koji je trebaju bilo u liječenju, onih koji žive u siromaštvu i koji trebaju pomoć društva naša su realnost, ali i potvrda neuspjeha sistema. Ljudsko dostojanstvo dovedeno je u pitanje. S druge strane, stručnjaci čiji je uloga da pomažu onima koji trebaju pomoć ne mogu relizirati svoju profesionalnu zadaću, ukoliko to sistem nije omogućio. Imamo kantone u kojima mjesecima nije isplaćena niti jedna socijalna pomoć. Kako to objasniti građaninu koji nema šta da jede.

Motivacija i zadovoljstvo rada

Sva društva nemaju jednaku radnu i poslovnu etiku. Kako procjenjujete etiku rada danas u BiH?
Šadić: Kada kažete našem čovjeku da u Americi konobar nema platu za svoj rad mi to percipiramo kao strašno sistemsko nasilje, međutim, svaki Amerikanac zna da je obavezan ostaviti napojnicu u određenom iznosu od koje konobar ostvaruje dohodak. To je stvar tradicije i kulture ponašanja.
Kod nas o radnoj etici se može govoriti kako sa strane poslodavca, tako i sa strane radnika. Poslodavci treba da ispunjavaju svoje obaveze prema radnicima (plaćanje prekovremenih sati, vikenda, praznika, stimulacija, ali i kreiranja humanijeg ambijenta za radnika). Kada pogledamo radnike u trgovinama koji moraju da stoje cijeli dan na kasi, gledam to kao veoma nehumani uslov za rad. Kao kupac sam razmišljala da neću ići u trgovine u kojima radnik nema pravo da sjedi, ali je to odjednom postalo pravilo u gotovo svim trgovinama. Radnika treba motivirati, a oni zapravo smišljaju mehanizme da radni ambijent postane pakao i izvor pritiska za čovjeka, pa pitanje je kako čovjek da nađe motiva za rad. Razlog odlaska na posao iz čistih egzistencijalnih razloga ne može biti dovoljan razlog. Kada poslodavac stvori neprijatelja od svog radnika, da li je realno da on daje više?
Stječe se dojam da mediji propagiraju lagodan život i luksuz, te mišljenje da ne treba raditi bilo kakav posao. Kako vratiti zadovoljstvo u radu?
Šadić: Naši radnici kada odu u bilo koju zemlju u inostranstvo vrlo brzo budu prepoznati kao veoma kvalitetni, savjesni i vrijedni radnici. Zbog čega to nije slučaj u Bosni i Hercegovini? Zbog toga što se naš radnik svugdje više cijeni nego kod nas, ima bolja primanja i radne uslove nego što ih ima u svojoj državi. Radnik će povratiti zadovoljstvo u radu onog momenta kada osjeti da ga se cijeni kao stručnog, kada za svoj rad bude adekvatno plaćen i kada bude imao dobre radne uslove. Sada trenutno, zbog ogromne nezaposlenosti, sva prava i benefiti su radniku uskraćeni prijetnjama „ako ti nećeš da radiš, pun je biro nezaposlenih koji jedva čekaju taj posao“. Generalno gledajući, radnici ne traže nerealne i nedostižne uslove rada, traže minimum koji bi pokazao da se cijene kao osobe i da poslodavac čuva njihovo dostojanstvo.

Mladi nezaposleni ljudi ne mogu pomoći društvu

Mladi ljudi u BiH u ambijentu u kakvom žive biraju između toga da li otići u inozemstvo ili raditi u državnim institucijama. Šta im kao društvo možemo ponuditi?
Šadić: U svijetu državne institucije i ogromne velike kompanije se žestoko bore da privuku završene studente, nudeći im dodatno usavršavanje, dobre radne uslove, određenu autonomiju u poslu i mogućnost napredovanja. Pored nedostatka prilika za zapošljavanje, nepotizma i korupcije koji su osnovni problemi, prisutan je osjećaj besperspektivnosti. Mladi ljudi ne žele da čekaju cijelu vječnost da dobiju priliku za posao i platu od koje će oni i njihove porodice moći dostojno da žive. Nisam sigurna da javne institucije daju značajne mogućnosti mladom čovjeku u smislu kreativnosti i napredovanja. Bez sumnje one su na listi prioriteta visoko rangirane zbog sigurnosti posla i redovnih plata. Ovdje je kreirana takva klima u kojoj i mladi i oni koji to više nisu žele da idu. Odlaze i oni koji imaju relativno dobra primanja, ali nemaju mogućnost da rade ono za šta su se školovali, nego rade dosta jednostavnije poslove za minimalne plate. Odlazak sa sobom donosi brojne izazove, neizvjesnost, nesigurnost, problem jezika, ali uprkos tome mnogi se odlučuju otići. Istovremeno, savremnom čovjeku tehnologije umnogome idu naruku u smislu pronalaska posla i mobilnosti na tržištu rada, tako da je danas prisutna mobilnost ljudi u svakom smislu i u cijelom svijetu. Problem je što ta pojava za rezultat ima višestruko negativne posljedice za društvo. Odlaze nam školovani ljudi, što u određenom smislu predstavlja odliv kapitala, sve je manje upisanih đaka, bilježimo negativan natalitet, postajemo društvo starih i sve te posljedice ćemo osjetiti u punom obimu u budućnosti.
Konačno, kao društvo, učimo li mlade da se pošten rad (ne) isplati?
Šadić: Iako postoji određena doza sumnjičavosti u pravičnost sistema, duboko vjerujem da se isplati biti vrijedan i predan đak i student. Svjedok sam brojnih primjera da su dobri i vrijedni studenati svojim radom dobili stipendije, a kasnije i dobre poslove. Iza njih niko nije stajao, samo njihov rad i dobri rezultati. Neko to na kraju primijeti, preporuči studneta nekom poslodavcu i tu se otvaraju vrata, a kada se tome pridoda dobar kućni odgoj, uspjeh je zagarantovan. Ovakvi pozitivni primjeri vraćaju nadu da se pošten rad isplati. Brojni su promjeri naših izvanrednih studenata koji su ostali na fakultetima kao asistenti. Izvrsnost je siguran put uspjeha.
00Sličica Želim Print

 

U novom printanom izdanju Preporoda od 1. maja 2018. čitajte: 

Povodom jučerašnjeg hapšenja komandanta Petog korpusa Armije Bosne i Hercegovine generala Atifa Dudakovića i njegovih saboraca, Sabor IZ u BiH je na svojoj X sjednici održanoj u Sarajevu dana 28.4.2018. usvojio sljedeću Izjavu:

Sabor Islamske zajednice podržava rad pravosuđa BiH i procesuiranje svih ratnih zločina u periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu. Istovremeno, apelujemo na sve, a posebno političke zvaničnike, da poštuju presumpciju nevinosti i da prestanu sa pritiscima na rad pravosuđa.

Sabor IZ u BiH izražava svoju zabrinutost zbog činjenice da iza ovog procesa stoje politički centri moći koji svoju ulogu i pritisak na pravosuđe ne skrivaju, već na tome pokušavaju politički profitirati. Ovo bi trebalo zabrinuti svakoga kome je cilj jačanje vladavine prava u Bosni i Hercegovini. Neprihvatljivo je da političari na ovako grub način mogu utjecati na sudske procese.  

Sabor osuđuje nasilne pokušaje mijenjanja karaktera rata i izjednačavanja žrtve i agresora. Peti korpus, na čelu sa generalom Dudakovićem, je iz stanja potpunog okruženja časno branio državu Bosnu i Hercegovinu i narod Bosanske Krajine.

Uvjereni smo da će general Dudaković sa svojim saborcima u pravednom sudskom procesu potvrditi svoju nevinost, a da će Krajišnici kao i sve druge patriote ove zemlje pokazati dostojanstvo i istrajnost u borbi za Bosnu i Hercegovinu kao što su to činili i tokom agresije.

Sabor IZ u BiH izražava visoko poštovanje za patriotizam, hrabrost i odlučnost pripadnika Petog korpusa Armije BiH u odbrani od agresije i cijeni doprinos koji su dali u očuvanju suvereniteta, integriteta i teritorijalne cjelovitosti Bosne i Hercegovine.

Danas je u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu održana tematska i deseta redovna sjednica Sabora Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Sjednicom je predsjedavao predsjednik Sabora gosp. Hasan Čengić a istoj je prisustvovao zamjenik reisu-l-uleme, Husein ef. Smajić i muftije.

Na početku sjednice, a na prijedlog rukovodstva Sabora uz konsultacije sa zamjenikom reisu-l-uleme i muftijama sabor je donio odluku da se očituje o hapšenju komandanta Petog korpusa Armije Bosne i Hercegovine generala Atifa Dudakovića i njegovih saboraca. Sabor je tim povodom usvojio posebnu izjavu.
Na sjednici se raspravljalo o osnovama i načelima Poslovnika o radu Sabora IZ u BiH. Raspravljalo je se i o radu Sabora i saborskih tijela nakon čega je prihvaćena informacija o njihovom radu.
Sabor je razmatrao i usvojio Izvještaj o radu Sabora za 2017. godinu, Izvještaj o radu Reisu-l-uleme za 2017. godinu, Izvještaj o radu Vijeća muftija za 2017. godinu, Izvještaj o radu Rijaseta za 2017. godinu i Finansijski izvještaj za 2017. godinu.
Na prijedlog Reisu-l-uleme potvrđeno je imenovanje muftija za muftiluke Australije i Sjeverne Amerike.  Na dužnost muftije sa sjedištem u Australiji za područje muftiluka na kojem djeluje krovna organizacija Islamske zajednice Bošnjaka u Australiji imenovan je Jasmin ef. Bekrić, a za muftiju sa sjedištem u Sjedinjenim Američkim Državama za područje muftiluka na kojem djeluje krovna organizacija Islamske zajednice Bošnjaka u Sjevernoj Amerike Sabahudin ef. Ćeman.
Sabor je na današnjem zasjedanju, uz nekoliko prijedloga i sugestija usvojio prijedlog Pravilnika o izmjenama i dopunama Izbornih pravila i odluku o imenovanju Glavne izborne komisije, te Odluku o raspisivanju izbora.
Na kraju su članovi Sabora postavljali saborska pitanja.

00Sličica Želim Print

 

Habib’s je brazilski lanac restorana brze hrane specijaliziran za bliskoistočnu kuhinju. Ima više od 475 poslovnica širom zemlje, a odnedavno je počeo širenje i izvan Brazila u SAD i Meksiko. Poznat je po vrlo niskim cijenama i ukusnim, pomalo egzotičnim jelima. Uprkos tome što u Brazilu od ukupnog broja stanovnika Arapi čine samo 0,48 % bliskoistočna jela su vrlo popularna otkada su u tu južnoameričku zemlju došle izbjeglice sa Bliskog istoka, posebno iz Libana i Sirije. Habib’s je osnovao pekar Alberto Saravia porijeklom iz Portugala koji osobno nema nikakve veze sa Bliskim istokom. Ideja mu se rodila 1988. godine kad je u njegovu pekaru došao bolesni starac arapskog porijekla i zamolio ga za posao. Pošto nije imao pogodnog radnog mjesta za Arapina koji je u svojoj zemlji nekad bio uspješan kuhar, Alberto je odlučio otvoriti mali restoran sa bliskoistočnom kuhinjom za koju se do tada uopće nije znalo u Brazilu. U malom restoranu je zaposlio starca i vjerovao je da će, kao nešto potpuno novo, možda pobuditi interesovanje Brazilaca. Krajem godine otvoren je restoran nazvan Habib’s. Prije Habib’sa u Brazilu se bliskoistočna kuhinja nudila u samo nekoliko ekskluzivnih i vrlo skupih restorana. Od prvog dana ispred restorana su se uhvatili redovi jer je interesovanje bilo ogromno. Da bi zadovoljio veliku potražnju Habib’s je vrlo brzo počeo rasti i postao je jedan od najbolje rastućih biznisa u Brazilu. Trenutno je Habib’s najveći lanac restorana arapske brze hrane na svijetu, a i treća fast-food kompanija po veličini u Brazilu.

Visoka predstavnica EU za vanjsku politiku i sigurnost Federica Mogherini izjavila je, povodom Međunarodnog dana borbe protiv rasne diskriminacije, da su pojave diskriminacije, mržnje i netolerancije, koje izazivaju sukobe u mnogim zemljama diljem svijeta, prisiljavaju ljude na bijeg i stvaraju nepodnošljivu ljudsku patnju, sve prisutnije i u EU.

„EU ponovno naglašava snažnu predanost vrijednostima jedinstva i suživota, te borbi protiv rasizma, diskriminacije, ksenofobije i isključivanja u svim njihovim oblicima, unutar naših granica i izvan njih“, kazala je Mogherini.

Sličica Želim Print

Podsjetila je da u EU djeluje posebna grupa za suzbijanje rasizma, ksenofobije i drugih oblika netolerancije, koja je sastavila vodeća načela za obuku o zločinima iz mržnje za tijela za izvršavanje zakonodavstva i tijela krivičnog progona, te za pristup pravdi, zaštiti i podršci za žrtve zločina iz mržnje.

„Unija financijskim sredstvima pomaže civilnom društvu diljem svijeta u borbi protiv rasne diskriminacije, ksenofobije i netolerancije“, napomenula je Mogherini, te dodala da EU blisko sarađuje u iskorjenjivanju rasne diskriminacije sa svim partnerskim zemljama, regionalnim i međunarodnim organizacijama, nacionalnim institucijama za ljudska prava, civilnim društvom i borcima za ljudska prava.

 

Porazom ISIL-a u Iraku iračka vlada se suočila sa veoma složenim problemom oko uspostave pravnog i društvenog statusa porodica koje su živjele u regijama pod upravom ISIL-a, izvještava Al-Quds al-Arabijj.

U okviru mjera kojima se nastoji riješiti problem integracije ovih porodica u iračko društvo nakon poraza ISIL-a u ovoj zemlji iračke pravosudne vlasti su objavile da je Federalni sud donio odluku o prihvatanju zahtjeva iračkih državljanki i njihove djece koje su živjele na teritorijama pod upravom ISIL-a za upis u službene registre Iraka, čime im se omogućava ostvarivanje svih prava koja im time pripadaju. Prema odluci Federalnog suda njihova registracija će se vršiti odvojeno od regulisanja statusa njihovih muževa koji su potvrdili svoju pripadnost ISIL-u, s tim da zadržavaju sva prava koja ovim ženama pripadaju kao udatim ženama.

Sličica Želim Print

Nova odredba se oslanja na odredbu iz 1985. godine koja se odnosi na izdavanje pasoša supruzi neprijatelja, tj. odbjeglog Iračanina u Iran u periodu iračko-iranskog rata (1980. do 1988.) i zadržavanja potpunih bračnih prava supruge koja je ostala živjeti u Iraku.

Kako je izjavio glasnogovornik Vrhovnog sudskog vijeća Abdu-l-Setar Bajrakdar pojam „neprijatelj“ je promjenljive kategorije koja se određuje shodno postojećem političkom sistemu, a ne prema tradicionalnoj odredbi o tom pojmu.

Komentirajući odluku federalnog suda zastupnica u parlamentu Mosula Nura al-Bedžari je kazala da je odluka prihvatljiva ako se pod „elementima ISIL-a“ podrazumijevaju oni koji su počinili zločine protiv iračkog naroda. Upozorila je na moguću zloupotrebu u tumačenju tog pojma za zatvaranje srodnika pripadnika ISIL-a, iako je poznato da su gotovo u pravilu ti srodnici bili protiv njihovog odlaska u redove ISIL-a. Al-Bedžari je podsjetila da danas u Iraku stotine ljudi zatočeno pod optužbom za pripadnost organizaciji ISIL ili nekoj drugoj terorističkoj organizaciji samo zato što su u srodstvu sa bivšim pripadnicima ISIL-a, što sigurnosne službe koriste kao glavni argument za njihov progon.

Al-Bedžari je ukazala na potrebu uspostave strategije na državnom nivou za odnos prema ovim porodicama, te upozorila na akcije službi sigurnosti kojima istjeruju srodnike ISIL-a iz njihovih domova i konfiskuju njihovu imovinu bez ikakvih pravno valjanih dokaza o njihovoj pripadnosti terorističkim organizacijama. „Na taj način se pravi novi neprijatelj koji će biti protiv vade u vremenu koji dolazi“, istakla je Al-Bedžari. Vrjednujući mjere koje vlada poduzima u tretiranju problema vezanih za porodice pripadnika ISIL-a zastupnica Al-Bedžari je kazala da te mjere nisu ni blizu onoga što Irak - njegov parlament i vlada, treba da poduzme u cilju normalizacije odnosa sa njima i njihovog uključivanja u društvene i druge tokove u ovoj zemlji, a sve u cilju vraćanja digniteta državi Irak, jer, kako je rekla, radi se o nacionalnom interesu ove zemlje.

Također je upozorila na pojavu napada na parlamentarne zastupnike koji traže da se na ovaj problem odgovori usvajanjem odgovarajućih zakonskih mjera s obzirom da postojeće nisu dostatne, pri čemu bivaju optuživani za podršku terorističkim organizacijama. „Problem ovih porodica je stvar vlade, parlamenta i naroda, naročito kada se zna da se radi o velikom broju državljana Iraka“, kazala je Al-Bedžari. Nakon oslobađanja Mosula sigurnosne snage su formirale poseban kamp za porodice propadnika ISIL-a u Talkifu. Kasnije je oko 300 porodica iz ovog kampa prebačeno u kamp Al-Tadži, sjeverno od Bagdada. Za ove porodice je ustanovljeno da su strani državljani i u velikom broju su deportovani u svoje matične zemlje: Rusiju, Francusku, Njemačku i druge zemlje. Djeca koja su ostala bez oba roditelja su smještena u domove za siročad u Bagdadu.

UN je protekle godine zatražio od zemalja čiji su državljani roditelji ove djece da što prije riješe njihov status, jer je to, kako je istaknuto, u interesu svih.

 

U povodu glasanja protiv da se na dnevni red posljednje sjednice Predsjedništva Bosne i Hercegovine sjednice stavi zaključivanje Osnovnog ugovora između Bosne i Hercegovine, član Predsjedništva g. Mladen Ivanić je iznio niz netačnih i neargumentovanih tvrdnji, karikirajući ili čak zlonamjerno iznoseći stavove i tumačeći odredbe sporazuma suprotno od onoga kako u njima doslovno piše, te je na taj način otvorio prostor za politiziranje i dodatno unošenje nepovjerenja među narodima i građanima BiH. Stavljanje Ugovora na dnevni red Predsjedništva BiH bio je način da se svi članovi Predsjedništva izjasne i iznesu eventualne primjedbe i da se o njima raspravlja argumentovano i u utvrđenoj proceduri. Umjesto toga, sada se o sadržaju Ugovora neutemeljeno i zlonamjerno manipuliše u javnosti.

U tome duhu su i izjave g. Ivanića  koji je u medijima, između ostalog, istakao: "da je ugovor pun manjkavosti i da se mora doraditi“ te „da je jedan od stavova da se garantira pravo na džumu, što znači da hirurg koji ima hitan slučaj ne bi operisao, nego bi išao na džumu“, „da se traži da samo imami imaju pravo na obrezivanje muške djece, a u Evropi je to problem i traži se da to obavljaju ljekari“ te „traženo je da se garantuje nošenje tradicionalne odjeće u javnim institucijama, a ja sam rekao da je to nemoguće jer postoje neka ograničenja, postoje vojska, pravosuđe, a i drugim narodima u BiH to nije dozvoljeno“.

Iz ovih izjava je očito da je namjera g. Ivanića da a limine odbije ugovor jer iznosi tvrdnje kao da ga nije ni pročitao ili zatražio potrebna objašnjenja koja mu je moglo dati Vijeće ministara koje je oficijelni obrađivač i upućivač istoga Predsjedništvu. Zbog toga, želimo ukazati na sljedeće:

  • Postupak zaključenja osnovnog ugovora između Bosne i Hercegovine i Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je započeo Zaključkom Vijeća ministara donesenim na 141. Sjednici Vijeća održanoj 12.01.2011. godine kojim je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice zaduženo da sačini prijedlog Osnova za vođenje pregovora sa Islamskom zajednicom te da će Prijedlog Osnova biti dostavljen Predsjedništvu BiH na usvajanje. Ugovor je, nakon usaglašavanja na nivou ekspertnih timova, jednoglasno usvojen na Vijeću ministara u septembru 2015. godine i upućen Predsjedništvu. Vijeće ministara je postupak vodilo u skladu sa Ustavom i pozitivnim zakonodavstvom BiH, a po nalogu Predsjedništva kome je i upućena inicijativa Islamske zajednice u BiH za zaključivanje osnovnog ugovora. Postupak je vođen po istim procedurama i principima po kojima su vođeni i zaključeni ugovori sa Vatikanom i Srpskom pravoslavnom crkvom. Dakle, g. Ivanić je razmatrao akt Vijeća ministara u čijem sačinjavanju su učestvovali predstavnici ministarstava za ljudska prava i izbjeglice, pravde, finansija i trezora te civilnih poslova, a ne akt Islamske zajednice te je mogao zatražiti potrebna obrazloženja od nadležnih predstavnika Vijeća ministara ako nije imao povjerenja u obrazloženja Islamske zajednice. Na ovaj način se devalvira rad nadležnih državnih organa i destruiraju zakonska načela i principi rada državnih institucija, njihove nadležnosti kao i cjelokupan ustavni poredak.
  • Pravo na slobodno vrijeme za obavljanje džuma- namaza, iftara, sehura, slobodno vrijeme za obavljanje hadža, kao i pravo na ispoljavanje vjere u što spada pravo na obavljanje molitve, izbor prehrane, odijevanja i izgleda predstavlja suštinski dio sporazuma bez čega bi njegovo potpisivanje bilo izlišno. Prijedlogom ugovora nije zatraženo da se ova prava garantiraju, jer su ona zagarantirana, u okviru prava na slobodu vjere i uvjerenja, Ustavom i međunarodnim aktima o ljudskim pravima, nego da se omogući ispoljavanje ovih prava. Da je g. Ivanić u cijelosti pročitao član 11. kojim su definirana ova prava, vidio bi da nije traženo da ona budu apsolutna i neograničena nego da se mogu ograničiti kada to zahtijevaju interesi sigurnosti, javnog reda, zdravlja i morala i prava drugih ljudi. Upravo to predstavlja osnov da se onemogući da nečije zdravlje ili život budu ugroženi zbog odlaska na džumu. Konačno, to nije islamski princip pa se za takvo nešto nikada ne bismo ni zalagali.
  • U uređenju ovoga pitanja Islamska zajednica se zalaže za princip „razumne prilagodbe“ koji podrazumijeva da neće biti ugroženi interesi poslodavaca i radni i poslovni procesi, ali ni interesi zaposlenika u ostvarivanju ovih svojih prava.
  • Potpuno je netačna konstatacija i izmišljena konstrukcija da Islamska zajednica traži da obrezivanje muške djece vrše imami, što se i jednostavnim uvidom u prijedlog sporazuma vidi. Naime, u članu 22. stoji: „Pravo na prakticiranje obreda kurbana i obrezivanje muške djece (cirkumcizija), u skladu sa islamskom vjerskom praksom, garantira se kao dio prava na slobodu vjere“. To u tradiciji bosanskih muslimana nikada nisu ni radili imami.

Na kraju Islamska zajednica još jednom poziva sve da se pitanje Osnovnog ugovora između Islamske zajednice i Bosne i Hercegovine ne politizira i da se polemika ne vodi preko medija nego da se čitav proces potpisivanja Ugovora završi u institucijama države i u skladu sa ustanovljenim procedurama. Islamska zajednica smatra kako u ovoj državi ima i previše prijepornih pitanja i kako potpisivanje Ugovora sa IZ u BiH nije trebalo postati još jedno pitanje koje produbljuje razdor i podstiče na podizanje tenzija. Zajednica je činila i još uvijek čini sve da do toga ne dođe te apeluje na sve političare koji su involvirani u proces da pokažu potrebnu dozu odgovornosti, ali i poštovanja prema Islamskoj zajednici i njenim vjernicima.

Ured za odnose s javnošću Rijaseta IZ u BiH

 

 

Gamal Gitani (Sohag, 1945), romansijer, pisac kratkih priča i publicista, jedan je od osnivača književnog magazina Galerija ‘68, glasila svoje literarne generacije. Rođen u siromašnoj porodici, kao dječak je šegrtovao u jednoj ćilimarskoj radionici na Han Haliliju. Bio je novinar jednog od vodećih egipatskih dnevnih listova Ahbar el jaum, a danas je urednik uticajnog književnog nedjeljnika Ahbar el adab. U njegovom stvaralaštvu glavno mjesto zauzima potraga za čovjekovim mjestom u vremenu i postojanju. Neprekidna opčinjenost arapskim srednjovjekovnim spisima, a naročito radovima egipatskog historičara Ibn Ijasa, odrazila se kako na Kairo u hiljadu godina (1997), tako i na njegov najčuveniji roman Zejni Barakat (1974), koji se nalazi na listi 105 najboljih arapskih romana svih vremena. U Kairu u hiljadu godina Gitani je zakoračio u civilizacijsku, kulturnu, historijsku i humanističku anatomiju drevne metropole. Dopustivši svakom kamenu i simbolu da progovori o svojoj prošlosti i nastanku, pisac na osoben način u sadašnjem vremenu traga za znamenjem koje bi moglo da predskaže budućnost ovog grada.

Do sada je objavio preko deset zbirki kratkih priča i osam romana. Dobio je Podsticajnu državnu nagradu (1980, za mlade pisce), emiratsku nagradu Oveis (1997, najvažnija panarapska književna nagrada), francuski orden Viteza književnosti i umjetnosti (1987).

Sličica Želim Print

Kairo u 1000 godina

Javnost je imala sreću i privilegiju da se pisanja knjige o Kairu latio jedan od najboljih egipatskih književnika kakav je Gamal el Gitani. Njegovo poznavanje ovog drevnog mjesta toliko je suptilno da biste komotno mogli vezanih očiju da ga pratite lavirintima grada na Nilu. A kada su vam oči otvorene, i dok pratite stranice ovog teksta, učini vam se da se knjiga zove Kairo u 1001 noći. Šta je čini takvom? Znanje, ljubav i jezik. “Znanje” je toliko suvereno da se čini kako je Gitani jednako star kao i Kairo. “Ljubav” je tolika da postanete ljubomorni na grad. “Jezik” je kao putovanje kroz svemir: tama koju osvajate svjetlošću hiljada zvijezda koje vam jure u susret. Teško je razlučiti da li je Kairo u 1000 godina književno-historijsko djelo, intimna historija Kaira ili pak lična historija pisca koji je prigrlio i prisvojio grad. U dvadeset i dva poglavlja Gitanijevog Kaira nižu se kafedžinice, duhan i nargile, turbani, konji, bazari, roblje, džamije i minareti, kuće, piramide, Kairo Nagiba Mahfuza, arabeske i ornamentika u građevinarstvu i književnosti i, iznad svega, ljudi. Ova knjiga – vodič kroz sva stoljeća i slojeve Kaira prvobitno je nastala 1997. godine. Nadopunjena je i obimnim uvodnim tekstom ljeta 2007. godine.

 

Esad-ef. Grabus je rođen 1985. godine u Travniku. Završio sam Elči Ibrahim-pašinu medresu u Travniku, a fakultetsku diplomu stekao na univerzitetu Al-Azhar u Egiptu. Od aprila 2012. do 2015. godine imam je Careve džamije u Višegradu, a od 2015. godine glavni imam Medžlisa Višegrad.

Koliko je u protekloj godini bilo dženaza, a koliko rođenih u Vašem džematu?

U prošloj godini imali smo preko deset dženaza onih koji su bili s prijavljenim boravkom u Višegradu. Tu su živjeli i preselili na Ahiret. Taj broj je mnogo veći ako uzmemo u obzir i one koji su naši članovi, a umrli su i ukopani u drugim gradovima BiH te u dijaspori. Ako uzmemo u obzir taj broj umrlih i to da u prošloj 2017. godini nije rođeno nijedno dijete onda imamo razloga za zabrinutost. Teška ekonomska situacija u velikoj mjeri je produkt gore svega navedenog, ali nije razlog da budemo pesimisti. Ostaje nam borba na iznalaženje rješenja u cilju opstanka Bošnjaka i očuvanja našeg identiteta na ovim prostorima i u tu borbu se moramo svi uključiti. Islamska zajednica ulaže svoj maksimum i mi ćemo nastaviti raditi i pomagati, ako Bog da, i u budućnosti.

Sličica Želim Print

Brinu li Višegrađani u dijaspori za svoj grad i džemate?

Naravno da su uz svoj grad i džemat i pored svega što su preživjeli i prenijeli preko leđa. Većinu infrastrukturalnih objekata, kako vjerske tako i druge prirode, obnovili smo zahvaljujući našim džematlijama, građanima Višegrada u BiH i dijaspori. Znate, u narodu ima poslovica: “Gdje god da odem, kući se vraćam“. Nažalost, nisu svi u stanju biti tu fizički prisutni, ali svakako vjerujem da jesu duhovno vezani za svoj toprak bez obzira gdje se nalaze. U našoj praksi je i da za vrijeme godišnjih odmora organizujemo svečanosti mevluda i druge manifestacije po svim džematima i na taj način podijelimo radost zajedno s našim džematlijama iz BIH dijaspore.

Koliko utječu na Bošnjake političke provokacije​ u Višegradu?

To je pitanje kojem se, nažalost, „posvećuje“ pažnja samo u vrijeme datuma dešavanja. I pored svega što su preživjeli i smogli snage da se vrate na svoja ognjišta, još uvijek se tim ljudima šalje loša poruka. Ne postoji politička i druga volje da se zlo spriječi, a istini pogleda u lice.

Imaju li mlađe generacije povratnika ambicija za visoko obrazovanje?

Mladi imaju ambicija za daljnje školovanje i usavršavanje, ali vrlo teško da će oni kao uspješni ljudi biti dio ovih prostora. Teška ekonomsko-politička situacija u većini slučajeva su faktori koji negativno utječu na buduće generacije. Bio bih najsretniji da nisam u pravu kada to kažem, ali sve (ne)prilike s kojima se mladi ljudi susreću vode nas ka tome.

 

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija