50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

Poniznost nasuprot poniženju

Živimo u vremenu kada samo najjači opstaju i vrijede nepisana pravila da je važno pobijediti i tako pokazati svoju moć nad drugima. Mjesta za slabije nema.

Šta sve to samo po sebi znači, manje je bitno. Važno je ostvariti cilj i biti uspješan. Sve ostalo je u tome dozvoljeno. Vrijednosti koje su bile sasvim ljudske i Bogom dane su zanemarene, a nova pravila, odnosno modeli ponašanja koji ističu veličanje i uzdizanje svojih vrijednosti na račun drugih, dovela su do gubitka morala, vjere, poštovanja, znanja, i sl. Na taj način smo, jednostranim uzdizanjem jednih i umanjenjem vrijednosti drugih, izgubili i ljudsko dostojanstvo. Slične situacije i primjere možemo pronaći u svakodnevici i poslovnom okruženju. Kod nekoga tako izazivamo pozitivan osjećaj – radost, a kod nekog drugog, pak, negativan i osjećaj neprijatnosti. Prvi dobivaju na samopouzdanju, a drugi to gube. „Za mene je oduvijek bila misterija, zašto se ljudi osjećaju ponosno kada ponižavaju svoje bližnje“, ukazuje Mahatma Gandi. Nesumnjivo takav model uzdizanja sebe i veličanja svojih vrijednosti u pozadini ima za namjeru sticanje ličnih interesa i pozicija u društvu. Nije li i to razlog da se međuljudski odnosi preispitaju i uravnoteže. U tu svrhu potrebno je, najprije, sagledati svoj položaj, te poštovati i vrednovati druge što zahtijeva i međusobno pomaganje. S te strane, nužno se ne izdizati se iznad drugih i drugačijih.

Podređivanje sebe

Kako spriječiti da egoizam nadvlada – pitanje je na koje trebamo naći odgovor. Na to ne možemo ostati nijemi. Ne možemo zatvoriti oči i tek tako zanemariti svoju dobrotu. To je nešto što bi bilo potpuno nedostojno čovjeka. Jer, ako ne bi bilo razumnog shvatanja i zdravog psihičkog pristupa, u društvu bi nastali mnogi konflikti i problemi. Zato nam je potrebno prvenstveno upoznati sebe, i to na način da ne precjenjujemo svoje sposobnosti, niti umanjujemo tuđe. Zar nije ružno hvaliti se svojim rezultatima, a zanemarivati uspjehe drugih? Još ukoliko nemamo mjere, to se može izroditi u puko ismijavanje, što nikako nije poželjno. Poželjno bi bilo poštovati druge kako bismo uspostavili dobre odnose ne samo prema ljudima, nego i prema Bogu. U tu svrhu nam je neophodna temeljna vrlina – poniznost koja je ustvari „prva kušnja pravog velikog čovjeka“(John Ruskin). Ona u današnjim vremenima, moramo priznati, nije baš omiljena i nalazi se zatrpana pod velikim naslagama materijalizma svake vrste. Iz ove perspektive, poniznost se nameće kao slabost, kao nešto što je nepoželjno i obeshrabrujuće. Ona se tako dovodi i izjednačava sa poniženošću, što ni u kom slučaju nije istinito, ni tačno. Naime, iskrivljeno je mišljenje da ponizne osobe nemaju stav, da su „beskičmenjaci“i time podilaze drugima, pogotovo svojim pretpostavljenima, da takvi prihvataju nametnuto stanje i ne bune se iako je ono loše ili omalovažavajuće, te da ništa ne čine za promijenu. No, poniznost nema ničega zajedničkog sa time. Nasuprot, poniznost – kako je formulirao C.S. Lewis –„ne znači smatrati se manjim, već manje misliti na sebe.“Ona ne znači smanjenje niti ponižavanje, nego prihvatanje odgovorne uloge prema sebi i drugima. Poniznost pretpostavlja slijeđenje istine i odbacivanje egoizma, oholosti, nadmenosti, uobraženosti, agresivnosti... Podrazumijeva i podređivanje sebe višim interesima i Božijim uputama. Na tom putu, ponizne osobe su blage i skrušene, ne teže samopokazivanju, nego snagu crpe iz unutarnjih vrijednosti, iz predanosti i strpljenja. T.S. Eliot ukazuje: „Od svih vrlina najteže je postići poniznost, ništa ne umire teže od želje za dobrim mišljenjem o sebi.“Žrtvovanjem sebe oni faktički žrtvuju čast i položaj u društvu, ustvari, ono čemu mnogi danas streme. Otuda za takve ne možemo reći da su slabići. Štaviše, poniznost ih podstiče na velikodušnost i prihvatanje sebe kao Božijih stvorenja. Oni time prihvataju druge oko sebe kao slobodna i odgovorna ljudska bića, te su u zajednici i kolektivu spremni pomoći i biti od koristi u donošenju bilo kakvih razumnih stavova. Ponizni ljudi ne potcjenjuju sposobnosti drugih niti djeluju defetistički već vide situaciju u društvu onakvom kakva zaista i jeste. Uviđaju slabosti i podstiču na boljitak. U modernom menadžmentu, zapravo, „vođa vuče, a ne gura, poučava, a ne zapovijeda, podstiče, a ne grdi. Liderstvo se, dakle, ne očituje toliko u iskazivanju vlastite moći koliko u davanju ovlasti drugima“(iz knjige „Istinsko vodstvo“). Lider nije vođa, nego onaj koji proizvodi vođe. Lider treba biti ponizan i svjestan svog poslanja. Takvim shvatanjem i pristupom, pojam poniznosti može pomoći našem duhovnom rastu. Najbolje se to može uočiti u velikodušnosti i težnji duha ka velikim stvarima. Recimo, lider ili vođa će u ime zajedništva služiti svojoj zajednici, pa i poslušati riječi koje se ne slažu sa njegovim stajalištem. Kao pravi vođa on će se zalagati za interese svoje zajednice, a ne samoga sebe. Takve osobe su svjesne svojih slabosti i mahana, ali isto tako i svoje snage i sposobnosti. Ponizni ljudi nisu neambiciozni niti nadmeni. Ne precjenjuju sebe niti podcjenjuju druge. Za takve je čuvanje ljudskog dostojanstva mnogo važnije od titula i funkcija, novca i svega materijalnog. O tome smo danas, doduše, prinuđeni razmišljati. Stalno smo u želji da priskrbimo sebi i ugled i novac. Nažalost, mnogi u tom nastojanju gube svoj ponos i odgovornost.

Protiv poniženja

Uostalom, mnogi su spremni zbog toga progutati principe i pogaziti ponos. Takav osjećaj poniženja susrećemo na svakome koraku u svakodnevnom životu. Ponižena osoba osjeća – psiholozi će na to ukazati – nepravdu, stid, bezvrijednost, nesigurnost, isl. Kod nas se u Bosni i Hercegovini to posebno odnosi na nezaposlene mlade ljude uz dodatnu frustraciju i poniženje zbog upošljavanja u javnim preduzećima po kriterijima `podobnosti’, a ne po sposobnosti i znanju. Naše društvo čak podstiče to ponižavajuće stanje time što se više cijene, naprimjer, pjevači i fudbaleri od studenata i profesora. Dakako, sve to (poniženje) utječe na samopoštovanje. Nasuprot tome, poniznost čovjeka čini velikim i svjesnim njegovih dobrih strana. Takav čovjek podnosi teret i bori se protiv oholosti, straha, nepravde, predrasuda, neznanja. Prepreke koje naiđe na tom putu on savlada i nadiđe poput vode. Voda je, ustvari, najbolji primjer kakav čovjek treba biti u ophođenju s ljudima. Na to nas upućuje Poslanik, s.a.v.s. u hadisu govoreći da je čovjek poput vode. O poniznosti kao pohvaljenom svojstvu u Muslimovom hadisu stoji: „Allah mi je objavio da morate biti ponizni toliko da se niko ne uzoholi nad drugima, i da niko ne čini nasilje nad drugim!“U tom kontekstu je indikativno i osnovno ljudsko pravilo: „Onaj ko bude Allaha radi uljudan – Allah će ga uzvisiti, a onaj ko se bude bahatio – ponizit će ga.“Upravo, njemački filozof Josef Pieper naglašava suštinu: „Poniznost se ne tiče primarno odnosa čovjeka prema čovjeku: riječ je o stavu čovjeka koji se nalazi pred licem Boga.“Zaista, poniznost nas uči da se ne pokorovamo ničemu drugome osim Allahu dž.š. Poniznost je naša vrijednost, naš unutrašnji kvalitet koji ne zavisi od drugih.

Selman Selhanović

Selman Selhanović  je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, odsjek za komparativnu književnost i filozofiju, a magistrirao na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Doktorsku disertaciju „Porodica i društvo u svjetlu ekonomsko propagandnog diskursa“ odbranio je 2014. godine. Dugogodišnji je novinar. Bio je urednik na TV Hayat, urednik lista novinara BH journalist , te prvi  je glavni i odgovorni urednik Bošnjačkog avaza, koji je prerastao u Dnevni avaz. Od 1994. godine je član redakcije Preporoda. Surađuje sa mnogim listovima i časopisima, piše književne kritike i recenzije, a objavio je više knjiga.

Email: selman@rijaset.ba 

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija