50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

Povećanjem strpljenja umanjujemo beznađe

Strpljivost je vrlina koja nam pomaže da ispravno postupamo i da nedaće prihvatamo hrabro i odlučno, bez malodušnosti, ljutnje i jadanja. U suprotnom pokazali bismo nemoć i prepustili se beznađu.

U ramazanu, uz sve blagodati koje nam ovaj mubarek mjesec pruža i svakodnevne ibadete i činjenje dobrih djela, ustezali smo se od jela i pića, te negativnih vrijednosti koje nam savremeno društvo donosi. A donosi nam i nameće mnoge teškoće, neizvjesnosti, nervoze, nezadovoljstva, nemire koji se šire poput vatre na vjetru. Sve smo tako skloniji nerviranju i ljutnji koja nas čini samo još više netolerantnijim. Kad tome dodamo pandemiju korona virusom koja evo traje i ne zna se kada će, ako Bog da, biti okončana onda su razlozi za zabrinutost time i veći. Sve su to iskušenja koja zahtijevaju od nas kontrolu naših poriva koja se, pogotovo, ogleda u našoj strpljivosti. Koliko ćemo biti zadovoljni ili već ne svojim životom uveliko zavisi i od našeg samosavlađivanja prepreka koje nam se mimo naše volje nameću i diktiraju nam norme ponašanja. To je, ujedno, ono ljudsko unutarnje mjerilo koje nas čini svjesnim i sretnim.

Bez strpljivosti nema ni mudrosti

 Kontroliranjem svojih emocija, a zapravo upravljanjem sobom tako upravljamo ili bolje reći preduprjeđujemo ono što nam dolazi spolja. Na taj način, upravljanjem koje podrazumijeva strpljivost pokazujemo svoju mudrost u odlučivanju, prevazilaženju konflikata i uopće uspješnije djelujemo. “Onaj koji nema sabura, ni mudrosti nema” poručuje Sadri u Đulistanu. Tek, strpljivošću dolazimo do najboljeg rješenja u datom trenutku. Bez takvog odnosa, odnosa samokontrole i vladanja mislima teško je zamisliv bilo kakav pomak naprijed, kako u privatnom tako i u javnom životu. Morati ćemo priznati da razmišljati o tome nije nimalo lahko, pogotovo što živimo u vremenu brzog ritma, učestalih promjena i stresnih sitacija koja uzrokuju stalnu nestrpljivost i napetost. Mnogi su od nas pritisnuti obavezama i u neprestanoj su žurbi od koje nemaju vremena ni za svoju porodicu i djecu. Stalno negdje žurimo, žurimo da stignemo na vrijeme, žurimo na sastanak i na posao, žurimo da se stambeno zbrinemo, žurimo da djecu i unuke iškolujemo i osposobimo, i koliko još ovih i takvih žurbi bez kraja. Da bismo pak zadovoljili sve potrebe koje nam savremena tehnologija k tome nameće, primjećujemo da sve manje imamo vremena za sebe i svoje želje. I, umjesto da s tehnologijom dobijemo i uštedimo na vremenu, da za kraće vrijeme obavimo više posla, mi smo upali u žrvanj koji od nas traži još veći angažman koji nam samo skraćuje vrijeme za razumno odlučivanje. Zbog brzine tako postajemo brzopleti i lahkoumni, a naše odluke površne i ishitrene. Tada nas mudrost, kao vjerni saputnik strpljivosti, upozorava da zastanemo i promislimo. Zar, sa brzopletošću nećemo donositi pogrešene odluke i šteti svom mentalnom zdravlju? Ukoliko odviše požurimo i umom budemo okrenuti budućnosti a u želji da brže dođemo do cilja, zaista, postoji opasnost da izgubimo vezu sa sadašnjim trenutkom. Osim toga, gubimo i sposobnost da lakše podnesemo probleme i nove izazove. Dakako, u tim trenucima nam nedostaje strpljivosti koja se može i treba naučiti. Ona se ne tiče same naravi, nego se kao takva može mijenjati u ovisnosti od naših potreba i želja. Ona se time uči i stječe navikavanjem duše na strpljivost. Ovo se pogotovo odnosi na vjernike koji znaju da ona (strpljivost) proističe iz poniznosti, mira i ljubavi spram Gospodara Svjetova. Nije riječ samo o vrlini čekanja i kontroliranja emocija, disciplini i navikama, nego unutarnjem, vlastitom poimanju. Od pojedinca se očekuje da prihvati procese u društvu i adaptira se na nove uslove. Čovjek jeste po svojoj prirodi nestrpljiv i sklon brzini, ali je zato važno da kao svjesno biće spozna gdje je i kako pogriješio u svojoj odluci. Stoga je nužno uskladiti razum i vrijeme, sadašnost i budućnost, naše mogućnosti i ograničenja. Nisu suvišni savjeti:  dva put mjeri a jednom kroj, jutro je pametnije od noći, ili čekaj dok se hodžino ne samelje. Francuska poslovica sugerira:  "Onome koji umije da čeka, s vremenom sve dolazi," dok kineska izreka poziva "Strpljenja. Vremenom od trave postane mlijeko." Sve ove i ovakve mudrosti fokusiraju se na vrijednosti čekanja i istrajnosti koje, uglavnom, zavise od nas samih. U konačnici, ko čeka i dočeka, dočeka konačno da ubere plod. Katkad je ta “strpljivost gorka, ali mu je voće slatko,” kazuje Aristotel. To ne znači da trebam biti pasivni, i čekati da neko drugi za nas nešto uradi. Ako smo u socijalizmu i bratstvo-jedinstvujućem sistemu gotovo navikli da se ne borimo za svoja prava, danas smo u prilici da se za njih borimo punim srcem i snagom. Tako u nedavnoj agresiji i ratu u Bosni i Hercegovini smo se zdušno borili za gole živote, a sada kad smo se očuvali u miru - borićemo se da obezbijedimo bolje sutra mladim generacijama. Takva vrsta borbe zahtijeva našu strpljivosti i međusobno povjerenje ljudi i institucija, te se protivi svakoj pasivnosti, neaktivnosti i defetizmu. Podsticanje i ulijevanje strpljivosti omogućuje nam slobodu izbora i budi nadu u bolje sutra.

Čekanjem do najboljih rješenja

Već smo istakli i ukazali na potrebu te i takve borbe. Uzroci zaostajanja i tome stečena apatija koja se s vremenom uvukla u društvo su manje-više poznate. Stjecajem okolnosti i u uslovima globalnog procesa raspada komunističkog sistema, Bosna i Hercegovina je ostavljena na milost i nemilost njenih susjeda (Srbije i Hrvatske) koji su se etablirali kao nacionalistički režimi. Po disoluciji Jugoslavije odbačen je komunizam, ali s njim i antifašizam koji se samo deklarativno podržavao. Ukratko, raspadom društvenih i marginaliziranjem antifašističkih vrijednosti, pogotovo odbacivanjem ZAVNOBiH-a iz historije, sada se nastoji dokazati da je Bosna i Hercegovina kao država nemoguća. Za jednu stranu, onu koja je počinila genocid, Ustav Bosne i Hercegovine koji je donesen po Mirovnom sporazumu u Dejtonu samo je potvrdio to faktičko stanje stečeno silom i ratnim osvajanjem. U tako fragmentiranom prostoru, jedni zagovaraju mir i razumijevanje, dok drugi generiraju mržnju i konflikte. No, ono što je evidentno i što je gotovo pa zajedničko jeste nezadovoljstvo koje oni ispoljavaju spram vlasti i svojih političkih elita. Interes jednih nužno ne znači i interes drugih. Međusobno razumijevanje i solidarnost je izostala, a društvena svijest svedena na puko preživljavanje. U takvom kolopletu dragocjena energija troši se na prebacivanje odgovornosti na druge. Naravno, narasli problem koji jačanjem nacionalizma i fašizma zahvata i Evropu, preko noći se ne može riješiti. Pitanje koje se sve više otvoreno postavlja jeste koliko je fašizam zaista pobjeđen, a koliko se vraća na političku scenu Evrope. Da apsurd bude veći, današnja Evropa 9. maja svake godine obilježava Danom pobjede nad fašizmom i godišnjicom potpisivanja Šumanovog sporazuma (1950.g.) kao novom obliku političke suradnje kojim se rat među Europskim državama skoro pa onemogućava. Osnov takvom združivanju uveliko je utemeljen u idelima pobjede nad fašizmom. Međutim, posjednjih godina svjedoci smo sve izraženijeg ispoljavanja desničarskih stranaka u članicama Evropska unije. Prešutkivanje i zatvaranje očiju pred tom činjenicom, te pomirenjem fašista i antifašista zasigurno neće donijeti dobro nikome. Svaka članica Evropska unije u tom smisilu morati će se izjasniti koliko baštini ideal antifašizma. Bosna i Hercegovina može samo očekivati rasplet. Koliko smo već sposobni, i kao pojedinci i kao zajednica, da tolerišemo čekanje toliko ćemo kontrolisati svoje emocije i tako odlučnije se suočavati sa poteškoćama, raznim kušnjama i izazovima. Socijalni i građanski protesti u BiH jesu pokazali i pokazuju svo nezadovoljstvo, ali i svu nestrpljvost i neorganiziranost. Njih ne treba ni poticati ni obeshrabrivati. Naprosto, razum govori “Strpljenje je moć. Strpljenje nije odsustvo akcije. Čeka pravi trenutak da djeluje, za prave principe i na pravi način.” (Fulton J. Sheen). Potenciranje da samo ulica može promijeniti stanje u društvu kontraproduktivno je i može samo prouzročiti haos i anarhiju. To onima koji vole svoju zemlju ni u kom slučaju ne ide u prilog. Ovako političari su dobili nauk da ne mogu raditi šta i kako hoće, pa ukoliko ne nađu rješenja na slijedećim izborima građani će demokratskim putem odlučiti o njihovoj, ali i svojoj sudbini. To je ona istinska snaga koja proističe iz pojedinaca i koja se kali u borbi protiv nepravde. To je onaj proces koji iziskuje borbu za um i kontrolu svojih misli kako bismo istinski upravljali svojim djelima i navikama. Pri tome strpljivost nam kao vrlina najviše može pomoći. Ona nam pomaže da ispravno postupamo i da nedaće prihvatamo hrabro i odlučno, bez malodušnosti, ljutnje i jadanja. U suprotnom pokazali bismo nemoć i prepustili se beznađu. Otuda, svaki čovjek u sebi nužno treba pronaći duševnu snagu, biti preduzimljiv i samokontrolom oduprijeti se tim nedaćama i beznađu koje nas opterećuje. Posebno su tih vrijednosti svjesni vjernici. Oni znaju da ovodunjalučki život nije lagodan, nego da je pun raznovrsnih iskušenja i neprestane borbe. Na tom putu, strpljenje i čvrsta vjera bude nadu u bolje sutra, pokazuju svjetlo na kraju tunela. Uz pomoć strpljivosti lakše se podnose nedaće koje se prevazilaze u pokornosti Allahu dž.š. U namazu, zekatu, postu, hadždžu, poslušnosti roditeljima i ostalim islamskim načelima svaki vjernik osjeća zadovoljstvo i nadu. Ramazan kojeg smo proveli u ibadetima je, upravo, bio prilika da iskažemo svoju strpljivost, da je učimo i stječemo, podstičemo druge. “Važno je pokazati strpljenje. Kad god imamo velike izazove, oni se ne mogu ni prebroditi ni savladati bez velike snage, napora, duhovne snage, vjere i strpljenja. Na to nas Kur’an stalno upozorava. To je ono što nam je važno kao vjernicima. Pomozite sebi namazom i strpljivošću “, rekao je reisu-ulema Husein ef. Kavazović prenoseći ramazansku poruku. 

Uz čestitku Bajram šerif mubarek olsun, ne zaboravimo da onaj ko strpljivo čeka na kraju ubere i najbolji plod.

Selman Selhanović

Selman Selhanović  je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, odsjek za komparativnu književnost i filozofiju, a magistrirao na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Doktorsku disertaciju „Porodica i društvo u svjetlu ekonomsko propagandnog diskursa“ odbranio je 2014. godine. Dugogodišnji je novinar. Bio je urednik na TV Hayat, urednik lista novinara BH journalist , te prvi  je glavni i odgovorni urednik Bošnjačkog avaza, koji je prerastao u Dnevni avaz. Od 1994. godine je član redakcije Preporoda. Surađuje sa mnogim listovima i časopisima, piše književne kritike i recenzije, a objavio je više knjiga.

Email: selman@rijaset.ba 

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija