Dio izjave je, zapravo, rasistički komentar “prvo sapun, onda parfem”. Kada su nam, u nekim ranijim periodima, upućivani takvi komentari od visokih političkih zvaničnika, pitala sam se zašto uopće reagirati? I još važnije, kako? Nije mi tada imalo mnogo smisla kazati nekome da mu je komentar rasistički jer, uvjerena sam, on to zna. Međutim, za demaskiranje rasističkih tendencija visokih političkih zvaničnika vrlo je važno znati ih prepoznati i artikulirati njihovo značenje. Pri tome, ne smije se upasti u zamku “opravdavanja” jer se tako potpuno ispunjava kontrolna funkcija rasizma – distrakcija, ono što vas sprječava da radite svoj posao, a to je u ovom slučaju izgradnja funkcionalne građanske države svih njenih građana. Zato reakcija jeste važna, posebno jer se uvijek mora imati na umu da rasizam ima vrlo jasnu kontrolnu notu. Stvari je potrebno nazivati pravim imenom ali ne dopustiti da naš primarni cilj bude reagiranje, nego razumijevanje zašto je uopće nešto takvo trebalo biti izrečeno.

Posebno je to važno zbog našeg okruženja u kojem rasizam i islamofobne prakse unutar evropskog političkog okvira rastu zabrinjavajućom brzinom. Između javnih političkih predizbornih iskaza o neprilagođenim muslimanima na tlu Zapadne Evrope i vladinih policijskih akcija usmjerenih na muslimane u nekim evropskim državama nije prošlo ni desetljeće. A sve se dešava unatoč nastojanju grupa i pojedinaca da skrenu pažnju šire evropske javnosti na posljedice takvih narativa koji rasističkim/islamofobnim ideolozima daju snagu, te politika koje prioritetno muslimane izostavljaju iz koncepta građanstva i vladinih programa čiji ishodi se, u konačnici, neće odraziti samo na muslimane.

Razvoj situacije pokazuje da postoje ključni segmenti s kojima se zagovaratelji poštivanja ideja sloboda i ljudskih prava, ali i muslimani, ne mogu adekvatno suočiti. Naprimjer, razvoj situacije nalaže da se upitamo je li evropski politički okvir dizajniran tako da neko iz manjinske muslimanske pozicije u njemu može ravnopravno participirati kao musliman? Ili je uobličen tako da se pod političkim učešćem ipak očekuju samo određena ponašanja koja ispunjavaju zadate obrasce na vrlo jednoličnoj skali koja podrazumijeva podjelu na “dobre” i “loše”, “umivene” i “neumivene”. To vodi standardima isključivanja svih onih koji se procijene “lošima” – muslimana (i) ljudi iz geta, itd. Teško se suočiti s idejom da se prema muslimanima razvija obrazac koji u svim manifestacijama snažno podsjeća na rasističke politike koje su tako dugo dominirale i, u latentnijem obliku, dominiraju u npr. američkom društvu. Teško je budući da iziskuje raspakivanje tog dizajna i veliku promjenu na koju nosioci moći i utjecaja, ipak, neće dobrovoljno pristati.

Kada država – koja vas je naučila da svi ljudi imaju pravo na slobodu govora i izražavanje vjere i vjerskih uvjerenja – odluči kriminalizirati vaše pravo da politički djelujete kao musliman/ ka pod nekim nedefinisanim konceptom kakav je, naprimjer, “politički islam”, šta vam ostaje?

Muslimani u (Zapadnoj) Evropi su činjenica. U taj dio svijeta su, uglavnom, stizali uvjereni da tu mogu živjeti i privređivati. Tu su i ostajali, te gradili porodice uvjereni u ideje sloboda obećane zemlje koje je sama Evropa postavila kao vrijednosni okvir za ljude na tom prostoru. Njihovi potomci, danas, postaju svjesni da ona ipak nije dizajnirana za legitimni politički angažman koji uključuje i islam kao nešto što može donijeti novu vrijednost. Ti ljudi, danas, postaju svjesni da je ovdje neophodno ono mišljenje koje podrazumijeva prisebnost za promišljanje političkog utjecaja i agendi koje se njima bave. Nije to samo puka borba za definiranje islamofobije i islamofobnih praksi. To promišljanje jeste i mora biti učešće u procesu i aktivno političko djelovanje u sistemu koji koristi instrumente države za stigmatizaciju i “sekjuritizaciju” muslimana kao grupe. Naravno, svijest o discipliniranju i denunciranju građana koji vode te procese ne olakšava situaciju. Kada država – koja vas je naučila da svi ljudi imaju pravo na slobodu govora i izražavanje vjere i vjerskih uvjerenja – odluči kriminalizirati vaše pravo da politički djelujete kao musliman/ka pod nekim nedefinisanim konceptom kakav je, naprimjer, “politički islam”, šta vam ostaje? Radikalan zaokret poput ovoga traži izuzetno ozbiljno mišljenje koje će stvari nazvati njihovim pravim imenom i otvoriti razgovore u kojima će svako od nas biti doveden u situaciju da kaže šta jeste spreman priznati o sebi i koje naslijeđe smo spremni propitivati. Šta je to naslijeđe Evrope i šta je to naše naslijeđe, te šta smo s tih pozicija spremni donijeti svijetu u kojem ta naslijeđa nisu “privatizirana” i nemaju vlasnike? U tom slučaju kritika i politički angažman idu ruku pod ruku. U toj poziciji morali bismo ispitati šta će to transformirati trenutne odnose te biti strpljivi na insistiranju da svi uključeni budu saslušani, kako bi imali jasne ideje o tome šta zastupamo i ustanovili pod kojim se uslovima može ostvariti puna participacija odnosno ono što garantiraju principi na kojima “Evropa” počiva i za koje se zalaže. Ti principi se danas prelamaju, ali i brane, na “muslimanskom” pitanju.

Svim tim procesima je potrebno pristupiti krajnje ozbiljno, od njihova definiranja do reakcija na one pojave koje nisu u skladu s postojećim konvencijama jer naše bolno iskustvo – posljedica kulturnog rasizma, dehumanizacije, stigmatizacije i profiliranja te problematiziranja našeg “muslimanstva” – u konačnici je rezultiralo Genocidom. Iz toga svi imamo mnogo naučiti.

Baš zato ne smijemo izbjegavati da rasizam i fašizam označimo kao takve, ma koliko se činilo da nam to ne donosi trenutnu i vidljivu korist. Šutnja bi rasizam svih oblika i dimenzija – od primitivnih doskočica kojekakvih premijera do brzog prelaska s doskočica na policijsko djelovanje – učinila nevidljivim.