U nastupima različitih javnih ličnosti moguće je čuti kako je važno omogućiti mladima optimalne uvjete života u domovini. Međutim, pitanje je koliko se političke i druge društveno odgovorne strukture bave poboljšanjem uvjeta života mladih. Štaviše, koliko se uopšte na relevantan način ispituju njihovi stavovi, svjetonazori i istražuje njihov životni standard? Fondacija “Friedrich-Ebert-Stiftung“ (FES) je podržala rad grupa bh. akademskih radnika koji su proveli istraživanje kako bi se stekao uvid u trendove i tendencije među mladim ljudima u Bosni i Hercegovini. Na taj način prikupili su i analizirali značajne podatke koji mogu biti od koristi u akademskim analizama, te za potrebe planiranja javnih politika i razvoja uopšte. Stoga, ovi podaci mogu biti od velike koristi i Islamskoj zajednici u BiH koja, također, u fokus svog misijskog djelovanja stavlja mlade.

Studija o mladima 2018/2019. je empirijska studija o mladim ljudima iz Bosne i Hercegovine, koja pruža analitički uvid u njihova razmišljanja, stavove i sistem vrijednosti u pogledu nekih ključnih pitanja u bh. društvu koje prolazi stanovite promjene. U istraživanju je učestvovalo ukupno 1.000 ispitanika od 14 do 29 godina starosti.

Vaz ili praktična korist

Istraživanje je pokazalo da je 60% mladih nezaposleno. Jedan od pet ispitanika uzaludno traži posao duže od pet godina, a više od polovine njih to rade duže od dvije godine. Profesor Jusuf Žiga u analizi ovih podataka je istakao: “Preko 50% djece sa završenim osnovnim obrazovanjem iz siromašnih porodica ne nastavlja svoje školovanje, dok 10% njih nemaju zdravstveno osiguranje, bez obzira na činjenicu da društvo pogađaju mnogobrojne somatske i duševne bolesti kako prolazi izuzetno težak period poslijeratne tranzicije.“

Je li dovoljno senzibilno podsticanje mladih na bračni život putem hadisa i vazova da trebaju stupiti u bračnu zajednicu, a Bog daje nafaku? Dok vazimo pomislimo li koliko je mladih koji bi više voljeli da se oni razbole nego njihovi roditelji? Samosažaljenje je moguće izbjeći, ali bespomoćno žaljenje za najbližim nije.

Uzimajući u obzir ovakvo stanje, važno je imati senzibilitet u našim vazovima. Je li dovoljno senzibilno podsticanje mladih na bračni život putem hadisa i vazova da trebaju stupiti u bračnu zajednicu, a Bog daje nafaku? I koliko će to utjecati na njih, naročito kada nakon vaza mi ili naša djeca sjednu u nov auto o kojem oni već godinama sanjaju dok traže posao. Ne govori se o povratku imama ili svih nas u vrijeme kada su vjernici morali biti ono što u vjerskoj terminologiji, ali i kolokvijalno, nazivamo fukarom, već o tome da li bismo trebali imati drukčiji pristup. Možda je besplatna radionica u kojoj će naučiti kako pisati projekat ili besplatni kurs programiranja korisniji od mnoštva vazova u kojima ih podstičemo da se vjenčaju pa će Bog dati. U toj radionici možemo im ponuditi sve hadise i najbolje vazove, ali indirektno. Naravno, tu su i druga pitanja kao što je: kako vaziti mladoj osobi koja s fakultetskom diplomom radi na crno za minimalac kod vlasnika koji donira znatne svote za naše vjerske aktivnosti?

Ne sumnja se u nafaku, već se traži na drugom mjestu

Pored nezaposlenosti, neadekvatnost obrazovnog sistema, deprimirajuća politička situacija u zemlji i osjećaj besperspektivnosti uzrokovali su nastavak trenda masovnog odlaska mladih ljudi u druge zemlje, što vodi ovo društvo u neizvjesnu budućnost. Kada se ovaj trend počeo održavati na sve segmente društva, javni govori su bili osuđujući uz stav: ne smije se domovina napuštati. Vazovi su išli u smjeru isticanja primjera kako su se u vrijeme Pejgambera, a.s. ljudi žrtvovali, ali i primjera Bošnjaka koji su ostajali u Bosni u najtežem ratnom i postratnom periodu. Onda se retorika promijenila. Zapravo, kada su počela odlaziti i djeca govornika, kao i rođaci i kolege, onda se počelo govoriti o gubitku zemlje za koju su neki dali svoje živote. Argumentacija patriotizma je crpljena iz devedesetih godina. I još uvijek je na snazi. Čak i kolektivne dženaze i sjećanja na stradanja se koriste za ovaj cilj: čuvajmo što imamo!

Griješi ko misli da mladi ne vole svoju domovinu, ali griješi i onaj koji misli da je mladima normalno što ne mogu pomoći svojim bolesnim roditeljima ili poslati ih na godišnji odmor. Dok vazimo pomislimo li koliko je mladih koji bi više voljeli da se oni razbole nego njihovi roditelji? Samosažaljenje je moguće izbjeći, ali bespomoćno žaljenje za najbližim nije. Stoga, mladi idu vani ne samo zbog sebe, ne samo zbog komšija koji stalno njihove roditelje pitaju jesu li zaposlili svoju djecu – što odzvanja u ušima mladih kao neke dječice o kojima se i dalje moraju brinuti – već što žele ostvariti tu ljudsku potrebu da budu samostalni ljudi, slobodni građani ovoga svijeta koji mogu čak i pomoći drugima. Makar bili savremeni njemački ili norveški robovi, jer i oni su slobodniji od radnika/ce u Bosni koja ne može dobiti normalno radno vrijeme ili, pak, može dobiti otkaz ako ode na trudničko.

Profesor Žiga u spomenutom istraživanju navodi kako je evidentno da na porodice diljem svijeta, a naročito u Bosni i Hercegovini, utiče nestabilnost, odnosno da su izložene onome što Bauman opisuje kao „labavost veza i opozivost obaveza“ njenih članova, što uzrokuje potiskivanje tradicionalne, čvrste integracije i hijerarhijskih odnosa svojstvenih patrijarhalnim zajednicama. Stoga, jeste bolno, ali dok govorimo o tradicionalnoj porodici imajmo na umu da se već žive i drugi oblici porodica ili drukčije vrijednosti u našim porodicama. Također, zar ne bismo trebali pripremati mlade koji odlaze u druge zemlje kako da žive kao muslimani u tim zemljama? Naravno, kako njih pripremati kada ne pripremamo ni nove imame za te zemlje.

Stranka moralnih

S druge strane, vaizi mogu opetovano navoditi primjere korupcije, loše politike i negativnosti općeg stanja u našoj zemlji, ali najviše koristi od takvih populističkih nastupa imaju oni sami, u smislu popularnosti. Takvi nastupi i vazovi samo podstiču odlazak mladih. Mladima treba ponuditi konkretnu pomoć kroz njihovo usavršavanje, uvezivanje s ljudima koji im mogu pomoći ili, pak, poslovno posavjetovati, a ne govoriti ono što žive svaki dan. Kada je riječ o političkim promjenama, kako je moguće da nakon toliko godina nismo uspjeli od učenika u mektebu i medresi, mladih pri džamijskim krugovima izgraditi desetine političkih aktivista? Ne, nećemo se baviti politikom, ali je od stotina hiljada mladih s kojima smo radili trebalo izgraditi moralne političare. Za to treba imati ne vazove, već strategiju i konkretne okvire inspirirane vazovima.