Povjerenje je po sebi vrhunska lična i društvena vrijednost. Na njega se naslanja cjelokupna mreža važnih i različitih odnosa i procesa u društvu. Ono je condicio sine qua non, uvjet bez kojeg društvo ne može uspješno funkcionirati. Povjerenje je vjera. I u arapskom jeziku riječ vjera (iman) i povjerenje (emanet) deriviraju se iz istog korijena, a pored ostalog iz njega se izvodi i riječ sigurnost (emn). Nema sigurnosti pojedinca i društva, a time ni napretka, bez povjerenja. Muhammed, a.s., je kazao da nema imana (vjerovanja) onaj u koga se nema povjerenja. Održavanje povjerenja je vjerski nalog: „I svjesno međusobno povjerenje ne proigravajte“(Enfal, 27). Sve što vodi gubitku povjerenja iz zajednice treba eliminirati: „Izgladite međusobne razmirice“(Enfal, 1); „I ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali.“(Enfal, 46). Musliman je onaj od čijih su ruku i jezika sigurni drugi, riječi su našeg Poslanika, koji je upozorio da će na ovom svijetu prvo nestati povjerenja među njegovim sljedbenicima, a posljednji će ostati namaz. Povjerenje je toliko dragocjeno i uzvišeno da iščezava u vremenu smutnje, a rani nagovještaj propasti jednog društva je nestanak povjerenja u njemu, čak i kada budu džamije posjećene.

Već neko vrijeme bošnjački politički subjekti postali su najopasnije ubice unutarbošnjačkog povjerenja i kohezije. A šta su Bošnjaci (bilo koja grupa, narod ili društvo) bez unutrašnjeg povjerenja, svijesti o zajedništvu i međusobnoj povezanosti? Sirovina koju drugi oblikuju, plijen o koji se drugi otimaju, „zbunjeno stado“!

Postojeća sebična politika - sebičnost joj je dominirajuća odlika - ozbiljno i s dalekosežnim posljedicama, možda i nepopravljivim u ovoj generaciji, destruira i sva druga područja nacionalnog i državnog života Bošnjaka. Pojedini teoretičari globalnih trendova uvjerenja su da je međusobno povjerenje članova zajednice uvjet uspjeha društva u savremenom svijetu. Stoga se naglašava da će društvena vrijednost koju predstavlja povjerenje u budućnosti postati važnija od svake druge vrste kapitala, jer će jedino društvo s visokim stepenom unutrašnjeg povjerenja biti sposobno izgrađivati i održavati sigurne i efikasne sisteme.

Topljenje unutrašnjeg povjerenja i kidanje kohezivnih niti unutar bošnjačke zajednice, kao posljedica izlijevanja na cijelo društvo iracionalnih političkih svađa, podmetanja i etiketiranja o izdaji i prodaji, patriotizmu i pravu prečeg na vlast, odricanju jednih od drugih i političkom tekfiru, crveni je alarm za hitnu akciju zaustavljanja ovih trendova s mogućim fatalnim ishodima. To je i za Islamsku zajednicu trenutno prioritet prvog reda i važnije od svake druge aktivnosti: od gradnje novih džamija, medresa i fakulteta. Ima muslimanskih zemalja kojima ne nedostaje džamija, čak su i dobro posjećene, ni klasičnih medresa, ni nižih ili visokih vjerskih škola različitog profila, ni vjerskih edukacijskih programa, ni muderisa i hafiza, međutim hronično pate od okrutnih sektaških sukoba ili nasilnih smjena vlasti, a bratsko povjerenje je zamijenjeno aktivnom „bratskom“mržnjom i krvoprolićem.

U totalitetu bošnjačko društvo se mora znati štititi od teških bolesti koje nastaju u političkoj sferi i od ljudi koji ih prenose. Političke prakse koje uništavaju nacionalno povjerenje moraju se staviti u javni karanten kao opće, nacionalno zlo, jer su poput zaraznih bolesti. Ne smije se dozvoliti da se agresivne političke svađe i podjele tako obilno ulijevaju u naše porodice i džemate, u nevladine organizacije i udruženja, u ekonomski i kulturni prostor. Život i sudbina cijelog društva nije uporediva sa statusom nekoliko hiljada političkih namještenika. Bošnjaci ne mogu iznijeti ovaj intenzitet i obim toksičnog političkog sukobljavanja koje preplavljuje sve pore društva i pravi duboke podjele. Bošnjački društveni, kulturni, ekonomski, vjerski i svaki drugi milje mora biti prostor u kojem je njegovanje međusobnog povjerenja fundamentalna zadaća i vrijednost, u kojem je povjerenje svetost kao što je svet ljudski život i čast, to mora biti prostor ljudske topline, razumijevanja, prepoznavanja vrijednosti, prihvaćenosti i uključenosti svih u pitanja koja se tiču zajedničke sudbine. Ne može se pozivati na jedinstvo a da se prije toga ili paralelno s tim ne gradi međusobno povjerenje. Povjerenje je preduvjet narodnog jedinstva i zajedništva. Muhammed, a.s., je prvo bio El-Emin (Povjerljivi), a potom Allahov poslanik. Povjerenje je preduvjet i temelj svakom dobru i napretku, a gubitak povjerenja svakom zlu i propasti.