Pitanje odnosa političkih i državnih struktura s vjerskim autoritetima spada u grupu “vječnih” pitanja na koja svaka generacija u društvu pokušava dati vlastiti odgovor i uspostavljati odnos po svojoj mjeri i shvatanju. Ovdje nema zauvijek datih odgovora niti čvrstih i potpuno jasnih granica.

Islamska zajednica se, naročito u predizborno vrijeme, u značajnom dijelu javnosti percipira kao da je institucionalno u “snažnom zagrljaju” jedne političke stranke. Čak i kada je takva percepcija zasnovana na čistoj fikciji, medijskom ili političkom spinu, i dalje je veoma štetna i ne bi smjela biti ignorirana.

Naime, vjerska zajednica može biti bliža ili dalja nekom subjektu ili ideologiji, ali ne na osnovu trenutnih subjektivnih preferencija nego po tome koliko je neko blizak vrijednostima za koje se ona zalaže i doprinosi materijalnom progresu i moralnom zdravlju pojedinca i društva. Ne treba se bojati blizine s onim s kojim se dijele zajedničke vrijednosti, naprotiv to je osnova za saradnju

Javna sfera je legitiman i poželjan prostor predstavljanja i sučeljavanja stavova i interesa različitih društvenih grupa, uključujući Islamsku zajednicu, i kao organizaciju i zajednicu vjernika. U demokratskom društvu to pravo ničim, osim na zakonu utemeljen način i zbog legitimnog cilja, ne može biti osporeno ili ograničeno. Prema tome, Islamska zajednica se ne treba nikome pravdavati, a pogotovo izvinjavati, zbog toga što koristi svoje pravo participacije u javnom prostoru, zagovara vlastite vrijednosti ili, po potrebi, kritički sagledava društvene pojave ili političke procese koji mogu imati negativan utjecaj na čovjeka i prirodu, prava muslimana ili njen status.            

Međutim, imajući u vidu da svako prisustvo u javnosti nužno implicira iznošenje, objašnjavanje ili, pak, zagovaranje vlastitih ili tuđih ideja, stavova i vrijednosti – što može rezultirati procesom donošenja određenih odluka u različitim područjima ljudskog života – temeljno pitanje za Islamsku zajednicu, i ne samo za nju, jeste šta i kako zagovara i koje to implikacije ima na pojedince i društvo. Pravo pitanje nije treba li se Islamska zajednica određivati i izjašnjavati naspram politike kao umijeća upravljanja društvenim procesima i reguliranja općih poslova i interesa zajednice, nego kako to treba činiti.

Pošto se treba određivati prema politici koja kreira društvene procese i ambijent, treba se rukovoditi vrijednostima i principima utemeljenim na kur'anskim načelima i na poslanju Islamske zajednice. Na svakom mjestu i odlučno taj korpus islamskih vrijednosti treba biti usmjeravajući za ukupne djelatnosti Islamske zajednice i njenih predstavnika, i u javnom prostoru i u internoj komunikaciji. U tom slučaju može se na pitanje šta je, ili kakva je, politika Islamske zajednice odgovoriti da je to politika islamskih vrijednosti i principa (pod islamskim podrazumijevamo da su to vrijednosti koje imaju na umu dobrobit svakog čovjeka kao neponovljivog Božijeg stvorenja i Prirode).

Želim podržati Preporod

Upravo u tim vrijednostima je sadržan cjelokupan interes i cilj postojanja Islamske zajednice. Naime, to je čini nemjerljivo većom od jedne ustrojene organizacije u kojoj, ili posredstvom koje, značajan broj administrativnih službenika, muderisa, vjeroučitelja ili imama za svoj rad dobija plaću i rješava druga egzistencijalna pitanja. Ukoliko bi prevladalo uvjerenje prema kojem je primarni interes u javnom angažmanu Islamske zajednice osiguranje egzistencijalnih pitanja za 2-3 hiljade uposlenika (materijalni i statusni položaj), to bi je, s pravom, u društvu činilo prije svega interesnom organizacijom poput mnogih drugih, od kojih su neke i s većim brojem uposlenika. Međutim, ako je njen cilj i interes “da svi njeni pripadnici žive u skladu s islamskim normama”, koji se ostvaruje “promicanjem dobra i odvraćanjem od zla” (Ustav IZ, član 6), onda je to primarno zajednica vjernika, njenih pripadnika, muslimana koja štiti interes više miliona muslimana (pripadnika ili onih koji joj na različite načine gravitiraju) i pružaju joj materijalnu i moralnu podršku. Iz ove činjenice proizlazi snaga, kredibilitet i društveni utjecaj Islamske zajednice. Posljedično tome, interes i cilj djelovanja Islamske zajednice ne smije biti samo – ili nije primarno – interes njenih uposlenika u smislu osiguranja materijalnih i statusnih pitanja.

Princip zagovaranja vrijednosti u javnom životu pomaže u razumijevanju važnog pitanja i dileme. Riječ je o “poziciji jednake distance” prema političkim subjektima i ideologijama na čemu se često insistira. Naime, vjerska zajednica može biti bliža ili dalja nekom subjektu ili ideologiji, ali ne na osnovu trenutnih subjektivnih preferencija nego po tome koliko je neko blizak vrijednostima za koje se ona zalaže i doprinosi materijalnom progresu i moralnom zdravlju pojedinca i društva. Ne treba se bojati blizine s onim s kojim se dijele zajedničke vrijednosti, naprotiv to je osnova za saradnju.  

Oblici učestvovanja i važne razlike

Nije rijetkost da se vjerske zajednice na pogrešan način bave politikom. Ustvari, bave se politikom “odozgo”, naredbodavno, tako što s distance izdaju naredbe, zabrane i kritike te posežu za arbitriranjem u mnogim operativnim i tehničkim pitanjima. Tutor uglavnom nije poželjan, za razliku od partnera. Poslanje, a samim tim i politika, Islamske zajednice je odgajanje ljudi koji će islamske vrijednosti živjeti u društvu i u njemu aktivno participirati. Na taj način, i kroz te ljude, ove vrijednosti će biti štićene i prepoznatljive po svojoj etičnosti i humanosti na svim društvenim poljima. Takvi pojedinci znat će, primjera radi, šta je vakuf i koja je njegova vrijednost pa u lokalnim, kantonalnim ili drugim skupštinama i mjestima neće dopustiti donošenje propisa kojima se otuđuje vakufska imovina ili zakona koji su usmjereni protiv porodice i vjerskih sloboda. To je temeljna i društveno odgovorna politika te temeljni način bavljenja politikom kojim se osigurava zaštita vrijednosti islama i Islamske zajednice. Ovaj pristup je teži, ali plodonosniji; ispravan i društvu prihvatljiv. On lišava čelne ljude vjerskih zajednica potrebe da često direktno interveniraju u društvene procese i odnose. Istovremeno, sužava im potrebu ili naviku izrazito personalnog, skoro familijarnog, odnosa s političkim subjektima koji nerijetko nije lišen motiva lične koristi.

Također, suštinski je važno praviti razliku između aktivnog učešća muslimana, kao građana sekularne države, u društvenom i političkom životu, s jedne, i vjerske organizacije, s druge strane. U svojstvu građana, muslimani su u javnim poslovima izjednačeni u pravima i obavezama s građanima drugih svjetonazora. Međutim, vjerska je organizacija suočena sa znatnim ograničenjima koja se ne odnose na građanina pojedinca. Tu razliku treba razumjeti i prihvatiti. U njoj ima dosta dobra.