Kad se liberali prepadnu

Koliko god ta „centričnost“ bila opasna u razumijevanju stvarne situacije na uzavrelom Bliskom istoku i koliko god ona negirala sve historijske, društvene, političke i druge posebnosti tog podneblja i naroda, ipak nije zgorega ponekada uporediti to što se tamo dešava sa nekim događajima iz historije ali ne s ciljem kako bi se oni strpali u, za Zapad razumljive intelektualne i spoznajne okvire, nego kako bi nešto naučilo.  Jer još je Karl Marx napisao kako se historija ponavlja, prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa. Vjerovatno je dok je pisao ovu tako često i na ovim našim prostorima ponavljanju mudrost mislio na Revoluciju iz 1848. kada je demokratski ustanak protiv francuske monarhije kolapsirao u bonapartističku diktaturu na isti način na koji je to učinila Francuska revolucija šest desetljeća ranije.

Upravo o ovoj sličnosti između trenutne situacije u Egiptu i onog što se dešavalo tokom Francuske revolucije i pouci iz historije koji bi svi mogli izvući imali smo priliku čitati u briljantnom tekstu profesorice političkih nauka Sheri Berman sa koledža Barnard pri Univerzitetu Columbia objavljenom u The New York Times-u.Naime 1848, radnici su se udružili sa liberalima u demokratskom buntu kako bi svrgnuli francusku monarhiju. Međutim, čim je stari režim pao, opoziciona koalicija se raspala, jer su liberali bili sve više zabrinuti onim što su smatrali da su „radikalni zahtjevi radničke klase“. Konzervativci su to iskoristili i ponovo na svoju stranu pridobili uplašene libarale s kojima su ponovo instalirali novu diktaturu.

Doktorica Sheri Berman smatra kako se isti model ponavlja danas u Egiptu samo što sada liberali i autoritarci igraju iste uloge dok su mjesto socijalista preuzele islamističke stranke. Ona primjećuje još jednu sličnost u čitavom procesu, a to je da se i u slučaju Egipta kao nekada Francuske desilo to da je neiskusni i nestrpljivi masovni pokret pretjerao u korištenju svoje pozicije nakon dolaska na vlast. Još jednom su se liberali prepali promjena s kojima su započeli njihovi bivši partneri i pužući su se vratili u zagrljaj starom režimu tražeći zaštitu. Kao i 1848. autokrate su bili više nego sretni i spremni da ponovo preuzmu uzde vlasti.Ako egipatska vojske, piše dr. Berman u izdanju The New York Times od 10. avgusta 2013, nastavi sa nasilnim slamanjem otpora, a liberali ih u tome nastave podržavati oni će zajedno ići na ruku „Marxovih savremenih nasljednika“. Tako bi vrlo lako mogli čuti poklik: „Islamisti svih zemalja (svijeta), ujedinite se! Nemate šta izgubiti osim svojih okova“. A profesorica smatra da ako se takav poziv nad arapskim svijetom i začuje, žalosno će biti da će oni koji iza njega stanu biti u pravu.Ali ne treba nas iznenaditi to što su egipatski liberali bili spremni iskoristiti vojsku kako bi izveli puč i okončali prvi eksperiment ove zemlje sa demokratijom i to samo dvije godine nakon što su zajedno sa islamistima s vlasti skinuli jedan autoritarni režim. U ranim stadijima političkog razvoja država, liberali i demokrati se obično ne slažu oko bilo čega, osim uklanjanja starog režima.

Fijasko 1789, 1848, 2013...

Uspostavljanje stabilne demokratije je proces od dvije faze. U prvoj fazi se treba riješiti starog režima, a tek u drugoj izgraditi održiva demokratska zamjena. Zbog toga što je prva faza dramatična, mnogi ljudi misle da je igra završena sa uklanjanjem diktatora. Druga faza je puno teža. Postoje brojni primjeri širokih koalicija koje su formirane kako bi se svrgnuli diktatori, ali je jako malo njih ostalo zajedno i složilo se oko toga kako novi režim treba izgledati. Opozicioni pokreti imaju sklonost da lako izgube dah i da budu uvučeni u unutrašnja previranja i da ih potisne stari režim koji se konsoliduje, ojača i krene u kontranapad.

U godini 1848, originalnoj godini „narodnog proljeća“, prvi put se organizovani radnički pokret pojavio na političkoj sceni i njihovi zahtjevi su prestravili liberale. Srednji stalež je zahtijevao ekonomsku liberalizaciju a mnogi radnici radikalnije ekonomske i društvene promjene. Liberali su, pak, favorizirali ograničeno otvaranje političkog sistema, dok su radničke grupe zahtijevale potpunu demokratizaciju i vlast koja s njom dolazi. Kada je postalo jasno da bi radnici i socijalisti mogli pobijediti, liberali su ustuknuli i mnogi od njih su se vratili konzervativcima smatrajući ponovnu uspostavu autoritarizma kao manjeg od dva zla.

Ovo je za autoricu The New York Times-ovog priloga skoro identično onome što se trenutno dešava u Egiptu. Tokom godina autoritativnog režima sve političke i društvene institucije kroz koje bi se mirno artikulisalo javno nezadovoljstvo su sistematski ugnjetavanje. Država je namjerno produbljavala društvene podjele. Zato, kada je demokratizacijapočela, dugo skrivano nepovjerenje i animoziteti su eksplodirali u ekstremnu retoriku, masovne proteste i nasilje. Takve stvari uvijek plaše liberale, koji prednost daju redu i umjerenosti i koji preziru radikalne društvene eksperimente. To se pokazalo tačnim u Evropi 1789. i 1848, kao i ovih dana u slučaju Egipta...

Fijasko koji se desio 1848. ojačao je radikalne elemente u socijalističkom pokretu na račun onih umjerenih stvarajući opasan razdor među liberalima i radnicima. Nakon što su liberali odustali od demokratije umjereni socijalisti si ispali budale, a radikali koji su zagovarali nedemokratske strategije su postajali sve jači. 1850. Marx i Engels su podsjetili londonsku Ligu komunista da su oni predvidjeli da će stranka koja predstavlja njemačku liberalnu demokratiju „ubrzo doći na vlast i da će odmah svoju novostečenu vlast okrenuti protiv radnika. Vidite kako se ovo predviđanje obistinilo“. Zatim su ih upozorili: „Da bi smo bili u mogućnosti da se snažno i prijeteće suprotstavimo ovoj stranci, čija izdaja radnika će početi sa prvim satom pobjede, radnici moraju biti naoružani i organizovani“. Profesorica Berman se plaši da bi isti zaključak mogli izvuči i islamisti.

Greška koju su liberali napravili u Evropi devetnaestog stoljeća je da su smatrali sve socijaliste fanaticima. I dok su neki socijalisti bili ekstremisti, drugi su se protivili nasilju i bili su posvećeni demokratiji. Ti socijalisti, koji su kasnije postali evropski sociodemokrati a ne komunisti, željeli su društvene i ekonomske reforme, ali ne one koji su predstavljale smrtnu opasnost za kapitalizam i demokratiju. Ipak, jako dugo evropski liberali nisu htjeli da priznaju te razlike, suprotstavljali su se punoj demokratizaciji i aktivno su radili na represiji čitavog pokreta. Rezultati su bili pogubni.

Učiti, a ne ponavljati

Radikalni, nasilni i nedemokratski elementi unutar socijalističkog pokreta počeli su se pitati zašto bi radnici trebali učestvovati u sistemu koji nije spreman prihvatiti mogućnost njihove pobjede. Kada su socijalisti postali najveća politička snaga širom Evrope, liberali su pravili sramne ustupke konzervativcima kako bi ljevicu spriječili da preuzme vlast. Sve to je rezultiralo time da su evropska društva postajala sve više podijeljena i sukobljena.

Egipatski liberali ponavljaju, prema mišljenju dr. Berman, iste greške danas. Ponovo oni svoje oponente smatraju fanaticima koji bi da unište sve što liberali vrednuju. Ali, kao što svi socijalisti nisu bili proto-staljinisti, tako ni svi islamisti ne žele da uspostave teokratske režime. Danas, postoje umjereni islamisti koji su voljni da igraju po pravilima igre, i njih se, smatra profesorica, treba ohrabriti da tako postupaju.Islamizam je i dalje najveća i najbolje organizovana politička snaga u Egiptu i od vitalne je važnosti da egipatska vojska i njihovi liberalni saveznici pokažu islamistima da ima mjesta i za njih u demokratskoj budućnosti regiona. Ako se svi islamisti demoniziraju, podjele u egipatskom društvu će postajati samo veće, umjereni islamisti će biti marginalizirani, a politička budućnost Egipta u problemima.

Stoljeće nakon 1848, sociodemokrate, liberali i čak umjereni konzervativci su zajedno stvorili snažne demokratije širom Zapadne Evrope- ishod koji je trebao doći ranije i sa manje nasilja. Bliskoistočni liberali bi trebali naučiti nešto iz turbulente evropske historije umjesto da je slijepo ponavljaju- piše profesorica Sheri Berman na kraju svog teksta.Bez obzira na ishod tih događaja ostat će zabilježena sramotna podrška brojnih svjetskih organizacija i centara političke moći koji su stali uz vojsku. Takvim potezom oni šalju pogrešnu poruku strankama koje se pozivaju na ideje političkog islama da demokratija ne funkcioniše.  Mnogi se, a ne samo  profesorica Berman, sa pravom plaše zaključaka do kojih će doći mladi simpatizeri Muslimanske braće, ne neminovno i ideološko i političko rukovodstvo (a to je opet priča za sebe), kada silom sa ulica, ukoliko prežive,  budu otjerani u zatvore ili, u najboljem slučaju,  njihove domove. Pitanje je do kakvih će zaključaka doći sinovi i kćeri onih koji su stradali na kairskim ulicama i trgovima. Njima će biti teško ponovo „prodati priču“ o demokratiji, mirnim protestma, volji većine, vladavini prava i ustava i ne bi nas trebalo iznenaditi da mnogima od njih ideje radikalnog militantizma postanu privlačnije. A onda će se svi pitati „zašto nas mrze“ i odakle dolaze toliki bombaši-samoubice u naše mirne gradove. Tada će već biti kasno i sve što će nam mnogi od onih koji sada zatvaraju oči pred krvlju koja se prosipa ili u tim događajima itekako učestvuju, jesu jalova objašnjenja kvazieksperata o tome kako muslimani ne znaju živjeti u slobodi i kako je“ islam nekompatibilan sa idejama demokratije, ljudskih prava i slobode“.