Lider Srpskog pokreta obnove Vuk Drašković u intervju za Slobodnu Bosnu prozaično poručuje da „Srbija duguje majkama Srebrenice krik i poklonjenje“, i u istom pokajničkom i pacifističkom duhu za FACE TV izjavljuje kako bi u parku pored Skupštine u Beogradu trebalo napraviti Memorijal Srebrenici koji bi stalno opominjao da više niko i nikada u ime nacije ne smije počiniti zločin. Tako u mjesecu martu 2015. godine govori Drašković, vođa Dražinih četnika i volšebni maher ekvilibristike u politici. Njegove prevrtljivo pokajničke riječi samo nekoliko mjeseci prije obilježavanja dvadesetogodišnjice genocida u Srebrenici omamljujuće zvuče, ali su očigledno suviše zakasnjele i primarno su namijenjene amnestiji sunarodnjaka koji su do lakata okrvavili ruke u ratnim zločinima. Draškovićeve suze pokajnice važnije su građanima Srbije u barem formalnom pokušaju nacionalne katarze, nego građanima BiH i žrtvama agresije i genocida koji su odavno prestali vjerovati Danajcima i kad darove donose.

Draškovićeva literarna i srceparajuća žalopojka nad žrtvama genocida daleko je od iskrenog i konzistentnog stava i moralnog sučeljavanja s ratnom prošlošću ovog, kako sam sebe voli nazivati, Dražinog duhovnog nasljednika. Kobne jazbine srpske mitomanije i dalje se hrane nedosanjanim snovima o nebeskom narodu i svekolikom velikosrpskom ujedinjenju koje je i sam Drašković desetljećima pothranjivao svojim filetizmom. Na etnofiletizam, kao nepreležanu bolest u istočnom pravoslavlju, zlokobno podsjećaju pripadnici različitih četničkih udruženja i organizacija koje djeluju u BiH i susjednj Srbiji. Lično pripadam onoj vrsti ljudi koja više vjeruje historijim činjenicama nego lijepim i sladunjavim riječima rehabilitiranog nacionaliste. A jedna od tih neumoljivih historijskih činjenica jeste da je Drašković u svojim knjigama i javnim nastupima krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća kod srpskog puka svjesno raspirivao nacionalni hegemonizam i žeđ za osvetom popločavajući time put za budući genocid nad Bošnjacima.

Draškovićev roman Nož, omiljeno mitomansko štivo i ratnohuškački bestseler u bivšoj Jugoslaviji, nacionalno osviješteni Srbi čitali su kao testament osvete nad Bošnjacima muslimanima. Radnja romana smještena je Bosni i Hercegovini tokom trajanja Drugoga svjetskog rata. Roman vrvi užasavajućim scenama u kojima povampireni Muslimani i vjekovni srpski dušmani opijeni i sluđeni željom da zatru i unište sve što je pravoslavno sadistički kolju srpsku nejač i trudnice.

Početkom 1988. godine vođa Dražinih četnika u crkvi sv. Arhangela Gavrila u Zemunu žestoko je kritizirao SPC prigovorivši joj da je previše praštala. Ostale su zapamćene njegove replike upućene na adresu SPC: „Hristos je znao da plane i gnevom, pa u Jerusalimskom hramu i bič da potegne.“ Kao deklarirani mirotvorac spreman na praštanje, ali sa vremenske distance od dvadeset godina, Drašković je tom prilikom spomenuo i „zločine Muslimana nad Srbima i stradanje SPC-a posle Drugog svetskog rata zbog neprijateljstva vlasti, koje su imale sasvim suprotan odnos prema Muslimanima u Bosni i Hercegovini.“

U prilog autentičnoj biografiji dokazanog mirotvorca i romanopisca pacifiste ne treba izostaviti i ilustrativan detalj da je Drašković 1993. godine uz veliku medijsku pompu otkrio spomenik Mihailoviću na Ravnoj Gori. Imajući u vidu ove historijske fakte, Draškovićevo kajanje za zločine koje je i sam svjevremeno idejno projektirao i pokretao zvuči krajnje provokativno i licemjerno. Sve dok se u tom kajanju do u tančine ne raskrinkaju duhovni logističari rata i ne razobliči ideologija sa koje su se zdušno napajali njeni agitatori, a kojima je svim svojim bićem pripadao vođa Dražinih četnika, besramno je spominjanjati majke Srebrenice i Memorijal žrtvama u Beogradu.

S obzirom da život nije romaneskna fikcija, već surova i okrutna realnost, svaki govor o zločinima počinjenim na prostorima bivše Jugoslavije treba konkretizirati i fokusirati samo na ona realna pitanja. Šta je moguće učiniti još danas da se zločincima pravedno i na vrijeme sudi? Ko je dužan i pozvan da ih izvede iz njihovih tajnih jazbina i skrovišta? Besmislenu floskulu o tome kako je pravda nedostižna na ovome svijetu preživjeli ratni zločinci uglavnom shvataju kao pomilovanje i oprost. Naprotiv, najbolji dokaz iskrenog kajanja je spremnost svih, koji su na bilo koji način učestvovali u agitaciji zločina, da razotkriju zločince koji uporno bježe od glasa savjesti i od lica pravde. Drašković bi se u tom smislu mogao ugledati na američkog historičara MacQueena koji predvodi istraživače američke vlade u lovu svjetskih kriminalaca koji su pobjegli u Ameriku da bi tamo počeli novi život. Ovaj američki istražitelj u svojoj 65. godini života u sklopu svoje istrage na prostoru bivše Jugoslavije svake godine provede nekoliko sedmica u druženju s preživjelim i porodicama poginulih. Njegov prioritet je da u narednim mjesecima, do obilježavanja dvadesetogodišnjice genocida u Srebrenici, pronađe oko 300 bosanskih Srba koji su učestvovali u o najgorem zločinu počinjenom na tlu Evrope od 1945. godine. Njemu bi se, zajedno sa svojim istomišljenicima sa Ravne Gore, ako želi biti uvjerljiv i konzistentan, trebao pridružiti romanopisac iz Trebinja. Jedan takav pohod od Ravne Gore do Srebrenice bio bi pravi izraz pokajanja a za njega je potrebno mnogo više iskrenosti i hrabrosti od ispraznog i zakasnjelog literarnog jadikovanja.

ANTERFILE: U prilog autentičnoj biografiji dokazanog mirotvorca i romanopisca pacifiste ne treba izostaviti i ilustrativan detalj da je Drašković 1993. godine uz veliku medijsku pompu otkrio spomenik Mihailoviću na Ravnoj Gori. Imajući u vidu ove historijske fakte, Draškovićevo kajanje za zločine koje je i sam svjevremeno idejno projektirao i pokretao zvuči krajnje provokativno i licemjerno. Sve dok se u tom kajanju do u tančine ne raskrinkaju duhovni logističari rata i ne razobliči ideologija sa koje su se zdušno napajali njeni agitatori, a kojima je svim svojim bićem pripadao vođa Dražinih četnika, besramno je spominjanjati majke Srebrenice i Memorijal žrtvama u Beogradu.