No, potrebno je temeljito osvijetliti njihove duhovne izvore, precizno analizirati odgovornost njihovih učitelja za sadržaj koji im usađuju i koji ih, eventualno, podstiče na destruktivna i nasilna djela. Ovo je od suštinske i sudbonosne važnosti ne samo s pozicije Islamske zajednice, nego i društva općenito. Moraju se identificirati potencijalni izvori duhovne zaraze i potom se pročistiti adekvatnim duhovnim antibioticima. Nedvojbeno, i duhovnu zarazu treba liječiti kao i fizičku, proučiti joj uzroke, propisati terapiju i, važnije od svega, primjereno prevenirati.

Namjeravao sam glasno i jasno pitati koji su odgovori najviših alima Islamske zajednice na potrebe ovoga trenutka i izazove muslimana, koje su njihove inicijative i ideje, kakva nude teorijska i praktična rješenja, u što troše svoju energiju i znanje? Koji interesi, problemi i teme dominiraju našim alimskim diskursom? Ili, zašto je visokoparni alimski jezik neuvjerljiv i odbojan mnogim gorljivim duhovnim tragaocima, zašto su im atraktivniji „otrcani“ i „kruti nazadnjaci“, nego uglađeni i visokoumni „modernjaci“. Kakvo privlačno znanje oni imaju, a ovi drugi nemaju, kakav je njihov moralni lik, a kakav ovih drugih? I još mnogo drugih važnih pitanja.

Međutim, odustao sam, jer, jednostavno, nisam mogao. Još mi odzvanja u ušima bolni krik majke Srebreničanke, Hatidže Mehmedović, da je ono što je početkom maja Policija RS činila prema povratnicima „genocid nad živima“, poručujući da je postupak policije takav da „se ne može oprostiti“.

Koja to savjest može ignorirati ovaj bolni vapaj, ovo srebreničko upozorenje „gradu i svijetu“ da se spriječi genocid nad živim ljudima, nad onima koji su, ni sami ne znajući kako, već preživjeli jedan genocid. Nije to poziv samo Bošnjacima i organima BiH, nego svim ljudima, Evropi, Americi, UN, koji su već jednom izdali Srebrenicu; to je kucanje na savjest čovječanstva da se spriječi genocid nad živim ljudima. Smije li se biti gluh na ovaj vapaj, kao što se bilo gluho jula 1995. godine?

Odustao sam iz osjećaja stida nad bespomoćnošću majke Srebreničanke i svih ostalih majki koje su sate i dane provodile širom RS u strahu, zebnji i brizi šta će biti sa njihovom djecom i porodicama, pitajući se je li ovo scenarij iz marta i aprila 1992. Neko je, ne tako davno, kazao da je muškarac Bošnjak spao da njegovu čast brani žena Bošnjakinja, da je muškarac Bošnjak u nedavnoj agresiji doživio poniženje, jer nije bio sposoban da svoju ženu Bošnjakinju zaštiti od silovanja, najgoreg poniženja. Ponavlja li se historija i hoće li morati žena Bošnjakinja braniti čast muškarca Bošnjaka? Gdje je muška hrabrost, odvažnost, ponos i dostojanstvo. Povijest bilježi da je posljednji muslimanski vladar Granade u Španiji, sultan Muhamed, 1492. zaplakao napuštajući ugođaj svoga topraka i zemlje, ali je dobio odgovor od majke: „Ne plači kao žena za onim što nisi mogao odbraniti kao muškarac“. Ako se historija ponavlja, zašto se ne bi mogla praviti slična komparacija?

O brutalnosti policijskih pretresa i hapšenja, ali i poniženju srebreničkih majki, izvjestio je i općinski načelnik Ćamil Duraković. Policajci RS, kazao je Duraković, postavljali su majci jednog od uhapšenih „pitanje zašto nosi šamiju, otkud im članske kartice Islamske zajednice u BiH, šta će im sufara u kući.“ U Bosanskom Novom su privođeni članovi džematskih odbora, u istočnoj Bosni su nad džamijama patrolirali helikopteri. Očito se radi o kampanji zastrašivanja Bošnjaka, utjerivanju straha. Zar može biti članska karta Islamske zajednice inkriminirajući dokaz, a ilmihal i sufara literatura za radikalizaciju. Ovim je jasno poručeno da je, ustvari, islam problem, da je sama pripadnost islamu inkriminirajuća. Štaviše, kampanjom sijanja straha nastoji se omrznuti i ogaditi islam i Islamska zajednica, kompromitirati vjerska literatura i štampa, učiniti sumnjivim sve što je na arapskom jeziku, uključujući i Kur'an. Treba to duboko utisnuti u svijest ljudi, tako da nikome ne naumpada da koristi islamsku literaturu, da obuzme strah od pomisli da se ona drži u svojim kućama, da se ima članska karta IZ.

Zar nije logično da se prestrašeni i zbunjeni musliman povratnik zapita: šta ako mi u kući nađu Kur'an, kako ću im objasniti da je to Kur'an, a ne neki teroristički sadržaj? Je li ovo put da muslimani za svaku vjersku knjigu na bosanskom, ili sa sadržajem arapskog teksta, ajeta i hadisa, moraju ići u policiju ili neki drugi organ kako bi pribavili dozvolu za posjedovanje ili potvrdu da to nije teroristički letak?

Sloboda vjere, kao temeljno ljudsko pravo, zagarantirano i Evropskom konvencijom, podrazumijeva širenje informacija i edukativnih sadržaja o vjeri, štampe, knjiga i sl. Postupcima o kojima je riječ, policija RS je grubo prekršila ovu konvenciju, izvršila direktan atak na integritet IZ i garantirana prava muslimana da u miru žive svoju vjeru i šire informacije o njoj.

Islamska zajednica i muslimani čekaju da Vlada RS dadne objašnjenje za kršenje Evropske konvencije i maltretiranje muslimana u RS, ponižavanje i kompromitiranje vrijednosti i tradicije IZ, uključujući i njenu literaturu. Ovo je krajnje ozbiljna stvar. Vlada RS mora hitno dati detaljno objašnjenje. Ako toga ne bude, očito je da svjesno učestvuje u kršenju prava muslimana i Islamske zajednice.

Dakako, nije dovoljno pozivati da se sve temeljito ispita, da se ne paniči, da se ne podliježe histeriji, da treba imati hladnu glavu. Dakako, sve to treba i mora se, ali to nije dovoljno. Ljudi, muslimani povratnici čekaju inicijative i rješenja. Traže odgovore zašto neko svjesno i planski izaziva strah, očaj i frustracije, provocira nasilje i sukobe. A sve to u 20-toj godišnjici genocida.