Pitao sam (se) postoje li takvi u današnjem vremenu ili su to bili ljudi nekih prijašnjih vremena, dobri ljudi nestalih vremena, ili ako danas takvi postoje, a vjerujem da postoje, gdje su oni?! Kur'an kaže da postoje, dakle, moraju negdje biti, mora ih se pronaći. Gdje su?! I tamam kada sam odustao više razmišljati o tome, a tako to nekako vazda biva – rješenja dolaze onda kada ih se popusti, poslušao sam predavanje na koje me je uputio jedan vrli ahbab, predavanje od uvažene naučnice i spisateljice Karen Armstrong. Održala je predavanja o težini Božije Riječi ili o onome što se u Kur'anu zove i tretira kao „qawlan thaqeela“. Govorila je kako su Božije Riječi teške; Musau, a.s., je trebao asistent za njih, njegov brat kao pomagalac, jer ih on sam nije mogao iznijeti pred narod svoj, zatim je između ostalog govorila o tome kako su te iste Božije Riječi dolazile i Muhammedu, a.s., a on se znojio dok ih je primao, dakle, nije bilo jednostavno i lahko, jer su Božije Riječi teške. Za razliku od naših ljudskih koje su u boljoj varijanti – lapidarne, jednostavne, lahke, ali i vrlo često šuplje i lažne, nažalost. Zato i izlijeću kao balončići i vrlo često odveć lahko nestaju.

No, uvažena profesorica Armstrong, što je posebno interesantno iz našeg rakursa, nikada ne spomene ime Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., a da nakon spomena njegovog imena ne kaže „peace be upon him“, što bi značilo – „alejhisselam“ ili “mir bio na njega“. Rekao bi čovjek da je možebit' muslimanka, ali ona govori iz kršćanske perspektive i učestalo ponavlja frazu „mi kršćani“. 

Shvatio sam, možebit' da je ona autentičan primjerak tih dobrih (za vjernike muslimane) kršćana, možebitno jeste, a onda sam se sjetio i njene knjige koju je napisala o Allahovom poslaniku Muhammedu, a.s., (izašla u prijevodu Mirnesa Kovača, izdavač Buybook, Sarajevo), pod naslovom: Muhammed, poslanik za naše vrijeme“, pa je onda moje mišljenje o toj dilemi i pitanju – bilo još sigurnije. Uživao sam čitajući ovu lijepu knjigu, zapravo, pravu siru o životu Muhammeda, a.s.! Bio sam fasciniran njenim respektabilnim odnosom spram Allahovog Poslanika i (sveto)povijesnih činjenica. No, najbolje joj je o tome kazao uvaženi Akbar Ahmed, kada je pročitao njenu knjigu o Poslaniku, a.s., obratio joj se riječima: „Draga Karen, ti da si živjela u vrijeme Muhammeda, a.s., ti bi zasigurno birala biti jednom od njegovih žena!“

Dakle, moja dilema o kršćanima o kojima Kur'an govori je značajnim dijelom riješena, međutim, pojavila se nova dilema, baš kak' ono stare dileme porađaju nove. Jer, nakon tog respektabilnog odnosa spram Allahovog Poslanika i njegovog života i misije, dakle, od strane jedne kršćanke, u isto vrijeme gledao sam na televiziji kako pripadnici ISIL-a ručnim bacačem raznose u komadiće nekog svezanog i zarobljenog Sirijca, a sa usana im ne silazi Božije Ime i salavat (blagoslov) i selam (mir) Allahovom Poslaniku. Onda sam se pitao gledajući te ljude, tu folkloristiku, taj outfit, to ponašanje, te stavove, taj govor – ko zapravo danas vrijeđa Allahovog Poslanika, a.s.? Jer, imamo ljude koji bezmalo i neumorno iz usta ne izbacuju ime Allahovog Poslanika, s.a.v.s., šaljući mu stalno selame (mir), konstantno se pozivajući na njega, prilazeći sasvim selektivno onome što podrazumijevamo kao hadisku građu, a rade stvari kojih se zgražava svaki normalni čovjek na planeti. Pitao sam (se): ko doista onda vrijeđa i uznemirava Allahovog Poslanika, a.s.?! Onoga koji je bio pojam ljepote, milosti i učtivog ponašanja; onoga koji je svojim riječima i djelima, a ne granatama, pokorio i osvojio čitav svijet; onoga kome su najveći umovi današnjice ali i proših vremena odali najveću čast i poštovanje; onoga o kome pišu najljepše knjige i nemuslimani; onoga koji nije dopustio da se zbog njega ubija ili čini zlo pa ni u osveti itd.

Tefsir Ibn Kesira nam svjedoči jedno teško razdoblje u Poslanikovom životu, koje je trajalo nekih šest mjeseci, kada su mu Jevreji u Medini preko mladića koji ga je služio napravili tako jak sihr da je ležao u postelji duže vrijeme. Vidio je stvari koje se nisu događale. Bio je strašno slab i bolestan. Onda je došao Džibril i donio Objavu od Stvoritelja, objavljene su mu tada dvije sure s kojima je izlječen, a to su posljednje dvije kur'anske sure, poznate kao Muavvizetejn, no, kada ga je Džibril informisao ko je to uradio i na koji način, neki su ashabi predlagali da odu do tog Jevreja, da ga pronađu i da se zauvijek obračunaju s njim, ali je Allahov Poslanik, a.s., odgovorio da ga je uzvišeni Allah izliječio i on ne želi da se ikome pričinjava zlo u njegovo ime. To je bio Allahov poslanik – Muhammed, mir bio na njega, a danas bi muslimani pohitali da sihirbazu skinu glavu, a osobito onome koji je naudio Allahovom Poslaniku. To on nije tražio i tako nije želio. Ni ubicu rođenog amidže hz. Hamze, r.a., čija ga je smrt poprilično zaboljela i rastužila, nije htio kazniti, pustio ga je da živi i ide u miru, no, kasnije je taj isti ubica uradio veliku stvar za muslimane i ranu muslimansku zajednicu.

No, danas imamo paradoks. Na stranu površnost, zlonamjernost i tendencioznost angažiranih medija, ipak, imamo situaciju da pravi intelektualci – nemuslimani, a ponajviše kršćani s takvim pijetetom i respektom govore o islamu i Allahovom Poslaniku, a.s., a da u isto vrijeme, s druge strane, muslimani vrlo često budu oni koji svojim grubim i agresivnim ponašanjem i tendencioznim tumačenjem njegovih riječi i postupaka ponajviše vrijeđaju upravo njega – Allahovog poslanika Muhammeda, mir bio na njega.