Ramazan je prilika za duhovno i moralno uzdizanje svakog pojedinca kojeg prati povijesni trag blagoslovljenog vremena. Duhovno uzdizanje je potpunije, snažnije, djelotvornije i značajnije kad se postiže u mubarek, blagoslovljenom vremenu i časnom prostoru. Ozračje Božijeg blagoslova i milosti je vidljivo, te kao takvo ostavlja trag ne samo na tijelu nego i na prostoru i duši čovjeka. Duša je u tom ozračju ponositija i uznositija. Poteškoće, izazovi, iskušenja i materijalne prepreke su za nju samo treptaj i talas ništavne materije koja se u blagoslovljenom, mubarek vremenu pokorava, potčinjava duhovnim potrebama i zrijenju čovjeka.

Kao jedan od najviših duhovnih uspona i fizičke predanosti i pokornosti post predstavlja nutarnju odluku, polaznu tačku čežnje ka ljudskoj potrebi spoznaje i dostizanja znanja o Bogu i prirodi, vječnom i prolaznom životu, duhovnom i materijalnom svijetu. To se jasno vidi kroz ogledalo života u kom se primjećuje i zaključuje da veliki broj ljudi nose zamrle, u gafletu duše, a da značajan broj mrtvih tijela osvjetljavaju žive duše. Ako ne u ramazanu, kad i kako u odnosu tih kretanja osvijetliti, razotkriti, spoznati mudrosti ljudskog života?

Islamsko učenje poziva na vjeru u jednog Boga, ukazujući tako na potrebu harmonije i sklada među ljudima i uravnoteženosti duhovnog i materijalnog. Ibadetske forme u suštinskom značenju imaju za cilj oplemeniti čovjeka, ljudsku narav, te mu podariti smisao života da kroz vrijeme i prostor utisne tragove plemenitog hoda i kretanja uspravljenog bića koje se po prirodi stvari klanja, poginje i pada ničice samo pred Allahom, dž.š., Gospodarom svjetova.

Rođenjem je čovjek zaogrnut fitrom, koju treba ljubomorno čuvati, povećavati, širiti, nositi i razvijati. Zato je fitra kolijevka (bešika) kojom je, Božijom pravednošću, voljom i mudrošću (hikmet-i-llahi), zaogrnuta svaka osoba. Tako je svakom pojedincu kao pečat utisnuta polazna osnova za postizanje ljudskosti (insan-kamila).

Kad se čovjek izgubi, ispane iz bešike, tada mu se javlja logika uma i razuma, pa se pita otkud tu? Šta želi od života i kuda putuje? Šta je cilj njegovog životnog putovanja, jer nemirna duša se želi vratiti pod okrilje ezelskog „bela“, jer je u njemu ugraviran putujući odgovor za smisao života, neprikosnovenost života i vječnosti duše. Eho glasa „bela“ čovjeka vraća, sjeća i podsjeća na zaboravljeni preuzeti emanet. Tu se pojavljuje sjećanje i nadanje, a čovjekov život je satkan od sjećanja i nadanja. U psihi ljudske naravi sjećanje, ne samo da zaustavlja, nego budi emociju i odgovornost, a nadanje, perspektivu i pokretanje čovjeka. Zato nada posljednja umire.

Ramazanski post je vremenski period u kojem vjernik pokazuje i potvrđuje punu sliku svoga bića i naravi. Postom čovjek postiže čistoću svojih ibadeta, jer se u toj vrsti ibadeta odstranjuju, odbacuju kameleonske boje dvoličnjaštva, licemjerstva i pretvaranja. Postiti se može samo u ime Allaha i sa ciljem posticanja Njegovog zadovoljstva. Zato je post skriveni vid ibadeta i kao takav postaje eliksir za spoznaju duhovnog života čovjeka. On se postiže kroz naum i odluku. Odluku može donijeti samo svjesna, savjesna i karakterna osoba, koja zna vrijednost koju dobija posteći, a šta i koliko gubi ne posteći.

U procesu ibadeta posta ljudski prohtjevi se kontroliraju i smanjuju. Zato čovjek miruje i Bogu se predaje. No, ipak, ta nutarnja tišina pokazuje veliku snagu, kretanje i karakter duha.

O vjernici, propisan vam je post kao što je bio propisan onima prije vas, da biste bili bogobojazni.

U citiranom ajetu sure El-Bekare Allah, dž.š., se obraća i doziva vjernike. Gramatičkom analizom ajeta ustanovili bismo da Allah, dž.š., dozivajući vjernike upotrebljava i koristi oblik padeža vokativa. Umni ljudi bi kazili da se u ovom kur'anskom dozivanju kriju dvije mudrosti: prva, da se Allah, dž.š., obraća i doziva vjernike jer ih voli, i njihov je zaštitnik, a druga mudrost, da im želi saopćiti nešto, što je vrlo važno i značajno za njih. Pa kaže: propisan vam je post kao što je bio propisan onima prije vas, stoga, duša koja je čula i razumjela poruku vezanu za post u toku ramazana biva u pokornosti i ta'atu Allahu, dž.š., svjesna svoje odgovornosti. U tom trenutku ona odbacuje sva eventualna taktiziranja ili biranje, hoće li postiti ili neće. Predana duša posti i time ulazi u niz, „silsilu“ iskrenih, predanih Allahovih robova. Oni koji post vide i osjećaju snagu vjere i karaktera svoje ličnosti. Postiti mogu odlučni, samosvjesni i karakterni, jer znaju da je čovjekova snaga u njegovom duhu i njegovoj vjeri, a ne u tijelu, imetku ili društvenom statusu. Postom čovjek fizički slabi, ali jača duhovnu snagu. Kao glavni razlog propisivanja posta Allah, dž.š., navodi bogobojaznost: „... da biste bili bogobojazni.“ Bogobojaznost je stanje u kojem se vjernik nalazi i u kojem u korist sebe, putem ibadetskih aktivnosti; posta, namaza, zekata, sadekatu-l-fitra, hadža i kurbana, i drugih ibadeta, gradi zaštitne elemente, pregrade, koje mu postaju „vikaje“, zaštitna ograda od patnji, izazova, stradanja i džehennemske kazne. Zbog toga u kontekstu ajeta o postu Kur'an svjedoči da je „mjesec ramazan u kojem je objavljen Kur'an putokaz čovječanstvu i jasan dokaz Pravog puta i razlikovanja istine od neistine“. U nauci o islamskim šartima post zauzima središnju tačku, koja povezuje prethodne tjelesne i potonje materijalne ibadete.

Ramazan je proljeće vjerničke duše. Godišnja doba sa svojim specifičnim pojavama i znakovima predstavljaju značajne ajete i dokaze Božije milosti. Proljeće, kao prvo godišnje doba, simbolizira rađanje, buđenje, život, te pruža mogućnost čovjekove kreativnosti. Za život i egzistenciju čovjeka na Zemlji, proljeće predstavlja polaznu nadu i sigurnost da će zasijano sjeme iznići i uroditi plodovima koje će koristiti tokom ljeta, jeseni, zime, pa sve do proljeća. U duhovnom smislu ramazan je proljeće naših duša. Stoga u ramazanu možemo vidjeti vjernike koji snagom svoje vjere u vrijeme posta ostavljaju hranu, jelo, napitke i tjelesna uživanja. Uporedo s tim oni hrle da redovno izvršavaju propisane ibadete, obavljaju namaz u džematu, uče Kur'an, slušaju mukabelu, odlaze na teravih namaz, daju zekat u bejtu-l-mal, priređuju iftar i brinu o ugroženima. Znaju da je ramazan ograničeni vremenski period u kome se dobra djela uvećavaju, a grijesi opraštaju. Ramazan je mjesec milosti, rahmeta i praštanja grijeha. To je vrijeme kontinuiteta slanja Božijih uputa, pa i posljednja Objava je čovjeku poslana u ramazanu. Hurmet Upute, hurmet ibadeta, hurmet čovjeka kao odabranog stvorenja nas obavezuje i upozorava da se radujemo i čuvamo hurmet ramazana.