Međutim, bez namjere da se minimalizira opasnost od nasilnog ekstremizma kojeg čine neki muslimani u ime islama, očito je da dok je sav globalni fokus javnosti na takvim skupinama, širom svijeta bujaju ništa manje opasne ideologije i organizacije koje koriste ovu svjetsku fiksaciju na opasnost od IDIL-a i njihovih ideoloških prethodnika i saveznika da slobodno djeluju i šire svoju mrežu utjecaja. Da apsurd bude veći na neke od tih desničarskih i nasilno-radikalnih organizacija i ideologija koje baštine naglašene antiislamske ili antimuslimanske stavove gleda se blagonaklono kao neku vrstu protuteže „islamskoj opasnosti“. Naravno, kriteriji prihvatljivosti variraju od konteksta do konteksta. Tako se u Evropi nerijetko zatvaraju oči pred radikalnim skupinama koje su antiimigrantske ili pokazuju netrpeljivost samo prema recimo Romima, ali ne i nekim drugim domaćim ranjivim skupinama, iako ovi i o njima misle isto. U Ukrajini su profašističke desničarske militantne skupine partneri Zapada sve dok su protiv Rusije. U Rusiji je bitno biti za Putina, a ako su uz to i anti-NATO i još po mogućnosti ruske patriote i „iskreni pravoslavci“ onda takvi i mogu raditi šta žele. I lista se nastavlja. Svi bi da imaju svoje radikale kao odgovor na „njihove radikale“, a ne vide da takvi nikada nikome nisu donijeli bilo kakvo dobro, da samo jedni druge hrane svojim stavovima i projiciranim strahovima i da obično najviše zla načine onima u čije ime se navodno bore.

Slučaj Amerika

Sjedinjene Američke Države su lider tzv „rata protiv terorizma“ i zato je možda najjednostavnije ovu tezu testirati na njihovom primjeru. Kako sada stvari stoje i američka mainstream štampa je počela po prvi put, zajedno sa akademskom zajednicom, aktuelizirati ovu pojavu.

O tome je nakon nedavnog terorističkog napada na afroameričku crkvu u gradu Charleston progovorio i The New York Times. Tako u tekstu od 24. juna tekuće godine novinar ovog lista Scott Shane piše, pozivajući se na studiju koju je objavio istraživački centar iz Washingtona New America, kako su „od 11. septembra 2001., skoro duplo više Amerikanaca ubili bijeli supermisti i antivladini fanatici i drugi nemuslimanski ekstremisti nego radikalni muslimani. 48 njih ubili su ektremisti koji nisu muslimani, uključujući i žrtve masovog ubistva u Charlestonu, u poređenju sa 26 koje su ubili samoproglašeni džihadisti“.

Možda je baš krvavi pir bijelog rasiste koji je pobio devetero Afroamerikanaca u crkvi u Charlestonu u Južnoj Karolini pokrenuo ovu debatu, ali podaci, kao i brojni drugi indikatori su bili tu čitavo vrijeme samo što ih niko nije htio ili nije smio javno saopćiti.

Ekspertima i onima koji se profesionalno bave ovim problemom ova informacija nije došla kao iznenađenje. Ona je mogla biti iznenađenje za one koji sliku o opasnosti od terorizma stvaraju samo na osnovu izvještavanja medija i stavova političara i kvazieksperata.

To potvrđuju i rezultati ispitivanja koje će, prema pisanju Timesa, biti objavljeno ove sedmice a u kojem je od 382 službenika policije i ureda šerifa iz čitave države traženo da rangiraju opasnost od nasilnog ekstremizma u svojoj nadležnosti. Oko 74 posto njih su na prvo mjesto stavili opasnost od nasilja inspiriranog antivladinim ideologijama dok je 39 posto njih na to mjesto stavilo nasilje inspirisano ideologijom Al-Qaide, navodi se u izjavi istraživača Charlesa Kurzmana sa Univerziteta North Carolina i Davida Schanzera sa Univerziteta Duke.

Istraživač terorizma na Univerzitetu Massachusetts John G. Horgan za ovaj njujorški list izjavio da postoji duboki jaz između stvarne prijetnje i percepcije prijetnje.

„Prijetnja od džihadističkog terorizma u SAD je prenapuhana”, objašnjava Horgan i dodaje da među poznavaocima materije u isto vrijeme postoji vjerovanje da je „prijetnja od desničarskog, protuvladinog nasilja potcijenjena”.

Jedan neonacista je prije tri godine upao u hram sika u Viskonsinu i usmrtio šestero vjernika. Prošle godine je jedan bračni par istih svjetonazora ubio dvojicu policajaca i jednog građanina ostavljajući zastave sa „svastikom” na tijelima žrtava. Autor priloga navodi čitav niz takvih napada, a u nekima su žrtve bile i muslimani. Međutim, kada kršćani izvode ovakve napade, prva vladina i medijska pretpostavka jeste da to nije politički motivirano nasilje, odnosno terorizam, već čin poludjelih pojedinaca.

„Kada je riječ o ljudima koji nisu muslimani, mediji traže neke psihološke crte koje su te ljude gurnule preko ivice. Kada je reč o muslimanima, pretpostavlja se da su to sigurno uradili zbog svoje vjere”, kaže Abdul Cader Asmal, muslimanski aktivista i ljekar iz Bostona. Upravo su u ovom gradu prije dvije godine lokalne vlasti širile strah i pozivale građane da se zabarikadiraju jer je policija krenula u lov na strašnog muslimanskog teroristu, devetnaestogodišnjeg napadača na maraton. Boston je sa zatvorenim školama i radnjama i praznim ulicama i metroom pretvoren u avetinjski grad, dok se u Charlestonu život normalno odvijao dok je policija tragala za ubicom crnih vjernika. Ministarstvo državne bezbjednosti, koje zemlju štiti od terorizma, još 2009. godine je primijetilo da u Americi zbog recesije i izbora prvog afroameričkog šefa Bijele kuće jača radikalna desnica. Izveštaj je povučen i na njemu se više nije insistiralo zbog protivljenja Republikanske stranke.

Muslimanski ekstremisti svakako jesu odgovorni za najkrvaviji teroristički napad na SAD, to jest za udare na zgrade Svjetskog trgovačkog centra i Pentagon, kada je nastradalo oko 3.000 ljudi. Kada je riječ o broju žrtava, nijedan drugi napad na Ameriku ne može se mjeriti sa 11. septembrom, ali ne treba zbog toga zatvarati oči pred drugim opasnostima, zaključak je New York Timesa. Poslije bombaškog napada u Oklahomi 1995. godine, kada je život izgubilo 168 ljudi, vlasti su odmah osumnjičile bliskoistočne militante, da bi kasnije saznale da iza svega stoje dvojica bivših američkih vojnika, ekstremnih desničara.

„Ako postoji lekcija koju smo zaboravili 20 godina poslije Oklahome, to je da se ekstremističko nasilje pojavljuje u različitim oblicima. Vrlo često dolazi odande odakle biste to najmanje očekivali”, zaključuje Horgan. Isti scenario se ponavlja i na ovim našim prostorima s jednom razlikom – mi ne trebamo na ovim našim prostorima čekati, za ne daj Bože, neki naš napad poput onoga u Charlestonu pa da otvorimo oči, mi imamo Srebrenicu i druge zločine kao podsjetnik na to kuda nasilni radikalizam može odvesti.

Ilustracija: Ubica iz Carltona

Potpis: Amerikanac Dylann Roof (21) sredinom juna u Charlestonu izveo je napad na crnačke vjernike tokom mise u jednoj od najstarijih crkava u Južnoj Karolini i ubio devet osoba.

Anterfile:

Od 11. septembra 2001., skoro duplo više Amerikanaca su ubili bijeli supermisti i antivladini fanatici i drugi nemuslimanski ekstremisti nego radikalni muslimani. 48 njih ubili su ektremisti koji nisu muslimani, uključujući i žrtve masovog ubistva u Charlestonu, u poređenju sa 26 koje su ubili samoproglašeni džihadisti.