Kad kažemo dijete pod tim mislimo kako na jedno, prvo, tako i na nekoliko njih, ovisno od toga na koliko veliku porodicu jedan bračni par računa. Taj događaj oni nastoje obilježiti što je moguće potpunije, radosnije i od njega napraviti veselje za pamćenje. Obilježavanje rođenja djeteta nekada poprima narodno-običajne, a nekada čisto vjerske konotacije, sve u ovisnosti od toga kojem kulturno-religijskom podneblju novorođenče pripada. Kada je u pitanju prostor BiH i njegova “ispunjenost” ne samo narodnostima hrvatskog, srpskog ili bošnjačkog stanovništva, nego i islamske, katoličke i pravoslavne kulture, obilježavanje rođenja djeteta možemo pratiti na ta tri narodno-kulturna pa i religijska nivoa. Kod katolika npr. vrlo izražajno je krštenje djeteta u mjesnoj Crkvi.

Kod pravoslavnih nailazimo pored krštenja i na kumstvo koje pripadnici srpskog odnosno pravoslavnog miljea visoko poštuju, jer kum “prati” svoje kumče u njegovim važnim životnim putevima i odlukama, on je uvjek uz njega, on mu je kao otac, on mu je i više od toga, jer je kum na zemlji, prema njihovim navodima, ono što je Bog na nebu.

 

Kod pravoslavnih nailazimo pored krštenja i na kumstvo koje pripadnici srpskog odnosno pravoslavnog miljea visoko poštuju, jer kum “prati” svoje kumče u njegovim važnim životnim putevima i odlukama, on je uvjek uz njega, on mu je kao otac, on mu je i više od toga, jer je kum na zemlji, prema njihovim navodima, ono što je Bog na nebu. Kod Bošnjaka čija je vjerska pripadnost islamska, a kada je u pitanju obilježavanje rođenja djeteta, nailazimo na tri načina obilježavanja istog: kumstvo, akika i treći najčešći oblik obilježavanja je kombinacija ova dva prethodna dakle i kumstvo i akika, samo u različitim danima. Prethodno smo kazali da kumstvo u najvećoj mjeri egzistira među pripadnicima pravoslavne vjeroispovjesti. Ima ga i među pripadnicima katoličanstva, ali ono što je sasvim sigurno jeste da kumstvo sa islamom nema ništa, što bi trebalo značiti da ni muslimani svoje važne događaje ne bi trebali ispunjavati kumovanjem, posebno ne rođenje djeteta. Istina je da kum muslimanskog novorođenčeta ne “uživa” status kakvog ima kum kod pravoslavnih, ali je i istina da to ne umanjuje prisustvo kumstva kod muslimana kojeg ovdje napominjemo kao narodno-religijski običaj pravoslavnih u BiH ali i šire. Kako je onda moglo doći do toga da muslimani kumstvom obilježavaju jedan tako važan događaj kao što je rođenje jednog novog života pod njihovim krovom, a da pri tome (u isti mah) nisu upoznati ni sa značenjem akike, a kamoli sa njenim propisom? Čak i kada jesu, oni će i pored akike zadržati i kumstvo kao “narodni” običaj.

Došlo je to na isti onaj način kao i mnogo toga drugog kada su Bošnjaci u pitanju. Nepoznavanje i otuđenost od svoje vjere rezultirala je time da su umjesto njihovih vjerskih propisa u njihove živote, svakodnevnicu, veselja i žalosti polahko ulazili tuđi običaji i tuđi propisi, prethodno umotani u celofan “međunarodnog” (u smislu zajedničkog, multikonfesionalnog, općeprihvaćenog od tri naroda u BiH)) i to kao zamjena za vlastite koji su zaboravljeni. Tako su Bošnjaci umjesto npr. dova po različitim osnovama : rođenje djeteta, useljenje u kuću, ispračaj u vojsku (ups, pa mi više ne pratimo sinove u vojsku), ženidba-udaja, ubacili alkohol, svirku i pjesmu, sujevjerne običaje, a Boga mi i kumstvo ne razmišljajući pri tome ni najmanje na odgovornost pred Bogom za takve postupke niti na (ne)očuvanje vlastite tradicije koja u našim slučajevima kod sva tri naroda uglavnom ima utemeljenje u vjerskim propisima. Sve je to bio pedesetogodišnji proces jednog vremena u kojem si “mogao zaspati gdje hoćeš, a da te niko ni krivo ne pogleda”. U tom procesu Bošnjaci su se obadvjema rukama držali za uže bratstva i jedinstva, dok su se ostali za to uže držali jednom rukom, a drugom za svoje običaje, za svoju historiju i za svoju vjersku tradiciju. Kada je uže puklo, oni su nastavili držati uže koje ih isključivo veže za njihove interese, a Bošnjacima su ostali pokidani konci bratstva i jedinstva, ali i mogućnost traženja svoga vlastitog užeta. Jedni su praznim rukama i prazne duše tražili to svoje uže, drugi su ostali na onim koncima koje spomenuh, pa su nastavili da ih nameću nekim novim kumstvima i nekim novim običajima koji, kao i oni pomenuti nemaju nikakve veze niti sa njihovom vjerom niti sa njihovom bogatom tradicijom. Istina, neki od njih su spoznavši težinu pada poslije iluzije zvane bratstvo i jedinstvo, pronašli svoj put kojeg su davno prije njih trasirali njihovi (pra)djedovi, ljubomorno čuvajući, bez obzira na stege i utege bratstva i jedinstva ili nekih drugih okolnosti. Oni su pronašli da kao narod koji je vezan neraskidivim vezama za Bosnu i Hercegovinu kao domovinu i za Islam kao svoju vjeru imaju način kako da obilježe rođenje svoga djeteta, (ali i svih drugih važnih događaja u njihovim životima) ne namečući ga kao imperativ drugom, niti pri tome sputavajući drugačijeg. Taj njihov običaj, bolje reći institucija, zvana akika, ne samo da nadomješta kumstvo koje nije njihov običaj, nego ih određuje na jedan način i kao narod i kao pripadnike jedne od monoteističkih religija Svijeta. S njim se oni potvrđuju kao narod koji gajeći svoju tradiciju, sasvim sigurno jasnim pogledom gledaju ka budućnosti. Svojoj budućnosti i budućnosti svoje djece, a to zbog toga što oni znaju da narod koji ne pamti svoju prošlost niti njeguje svoju tradiciju ne zaslužuje svoju budućnost. Ni na svojoj zemlji, ni u svojoj vjeri. Oni akiku ne doživljavaju prije svega kao priliku za veselje, zato što oni znaju da je akika ispravan način zahvale Onom koji daje djecu: nekom mušku, nekom žensku, a nekom i mušku i žensku, jer da je htio, mogao ih je bez poroda ostaviti. Oni znaju da je akika simbol tevhida, monoteizma, jer sedmi dan po rođenju djeteta, učenjem ezana na desno, a ikameta na lijevo uho novorođenčeta, na najbolji način uvode dijete u svijet tevhida, ali mu ujedno pružaju zaštitu od određenih bolesti. Garant tome je sam Poslanik a.s. Oni znaju da klanjem kurbana na taj dan (ako su u mogućnosti) uče sebe žrtvovanju kako za svoje dijete, tako i za vjeru kojoj pripadaju. Oni znaju da kosu koju u sklopu akike odrežu svome djetetu i na ime toga podijele sadaku, da se ta sadaka stavlja u službu samom djetetu.

Oni znaju i najvažniju stvar, a to je da se akika suštinski, pa i formalno razlikuje od kumstva: ona je praksa Muhammeda a.s. a kumstvo nije; za nju slijedi nagrada kod Boga, za kumstvo ne; ona u sebi ne nosi primjese harama, što kod kumovanja nije slučaj; ona doprinosi novorođenčetovoj koristi, kumstvo ne; ona potvrđuje njihovu vlastitu tradiciju sa 600 godina dugim življenjem Islama njihovih predaka na ovim prostorima, kumstvo ne. Akika ih na taj način povezuje sa praksom svih muslimana diljem dunjaluka, kumstvo ne. Kumstvo ih, kada ga upražnjavaju, povezuje (običajno) sa ostatkom pravoslavnog svijeta, bili oni toga svjesni ili ne, bili oni složni s time ili ne! Zato je iznimno važno da se svako onaj ko se osjeća Bošnjakom i muslimanom vrati svome izvoru, svojim akikama, svojim običajima, svemu onom što će ga približiti dragom Bogu, a što ga neće udaljiti u međusobnim odnosima od drugih i drugačijih. Na poslijetku, takav je i Islam sam, takva je (bila) i naša (bošnjačka) tradicija.