Problem regulacije sadržaja na internetu se nametnuo kao jedno od najkompleksnijih pitanja današnjice jer zadire u zamršeno područje definisanja granica slobode izražavanja. Strah da bi se regulacijom internet sadržaja ograničila sloboda izražavanja i da bi internet prestao biti ono što jeste, glas za one koji glasa nemaju, opravdana je, ali istovremeno niko ne može negirati sve negativne posljedice apsolutne deregulacije koje su danas vidljive više nego ikada.

Ovo pitanje se nanovo aktueliziralo nakon pojave vala dobrovoljaca koji su se odlučili priključiti tzv. Islamskoj državi (ISIL) iz čitavog svijeta a za koje se ispostavilo da su radikalizirani ili uvučeni u krugove nasilnih ekstremista putem društvenih mreža.

Iako su istraživanja pokazala da proces samoradikalizacije može samo početi na internetu te da je u nekoj fazi tog procesa ipak presudan kontakt sa ekstremnim pojedincima i njihovim organizacijama, jasno je da internet u tom procesu često igra ključnu ulogu.

Težak proces regulacije i zabrane

Zato niko više ne može ignorisati opasnost koju online sadržaji i društvene mreže predstavljaju, kao ni značaj koji imaju, ne samo u radikalizaciji naročito mladih, nego i u mobilizaciji budućih terorista. Već se otvoreno piše o tome kako u konkretnom slučaju ISIL-ov ekstremizam neće moći biti poražen samo na terenu i vojnim sredstvima nego da će se morati pozabaviti i ideologijom koja ljude privlači njima, ali i uzrocima nezadovoljstva kojim se hrane. Također, priliv novih „stranih dobrovoljaca“ neće moći biti zaustavljen bez neke vrste strategije koja bi odgovorila na vrlo efikasnu propagandnu kampanju koji na internetu vodi ova organizacija. Iako nakon dugog ignorisanja ovog problema možemo reći da se o njemu počelo pisati i govoriti to ne znači da je rješenje nađeno. Prepoznati problem je tek prvi korak na putu njegovog rješavanja.

Zasada baš i nema puno efikasnih mjera ili projekata koji bi se ovom trendu suprotstavili.

U našem okruženju je nedavno zatvoreno nekoliko stranica koje su otvoreno podržavale aktivnosti ISIL-a i širile njihovu ideologiju, ali nikada nije saopšteno ko ih je i po kojoj proceduri zatvorio. Nikome nije jasno ni zašto su, ako su predstavljali opasnost po opću sigurnost i ako su prekršili neke međunarodne zakone, sve ove godine pak bili aktivni. Također, zašto nisu zatvorene i sve ostale stranice sa identičnim sadržajima ili i one koje promovišu govor mržnje i upotrebu nasilja a koje nisu povezane sa ekstremistima koji se pozivaju na islam. Sa društvenim profilima je još teže.U zadnje vrijeme Twitter je izbrisao hiljade profila koji se povezuju sa ISIL-om i koji su širili njihovu propagandu, ali su novi profili istih pojedinaca otvarani pod drugim imenom već istog dana. To je sada postala igra mačke i miša između terorista i online provajdera. Očito je da proces regulacije ili zabrane sličnih sadržaja neće biti jednostavan i da tu očito postoji veliki pravni vakum i dosta nedosljednosti, pa i nespremnosti sigurnosnih agencija i pružalaca online usluga da se s ovim problemom sistematski pozabave.

Malo se u javnosti u našem regionu zna o tome koliko su regionalne agencije osposobljene da se nose s ovim izazovom i da li poduzimaju išta na tom planu.

Ali sve i da se usaglase procedure i stvore zakonski okviri za zatvaranje i brisanje ekstremističkih sadržaja koji pozivaju na nasilje ili ga opravdavaju, te da se odgovorni procesuiraju i osiguraju instrumenti procesuiranja (sa jasnom legislativom i zaduženim specijalizovanim sigurnosnim službama) to vjerovatno ne bi bilo dovoljno.

Jer same zabrane ne mogu riješiti problem. Na internetu je uvijek moguće naći kutak gdje će se sporni sadržaji postaviti i djeliti sa drugima. Zato je podjednako bitno razvijati kod korisnika interneta a naročito mladih otpornost na takve sadržaje. Bitno je osposobiti ih za kritičko promišljanje i dati im dovoljna znanja koja će im omogućiti da prepoznaju kada se s njima počne manipulisati. Taj posao je daleko teži i zahtjevniji. Za njegovu realizaciju ne mogu biti zadužene samo sigrnosne agencije, nego se mora uključiti čitavo društvo od porodice, škole, medija, nevladinih organizacija do vjerskih zajednica. To zahtjeva jednu posebnu strategiju, koje još uvijek nema.

Kontranarativ

Kada konkretno govorimo o širenju ideja nasilnih ekstremista koji se pozivaju na islam, a oni nisu jedini militantni ekstremisti koji koriste internet za promociju svojih ideja, nephodno je također razvijanje i kontranarativa i njegova prezentacija na društvenim mrežama.

Jedan od problema u tom procesu je što tradicionalna muslimanska ulema, imami i muderisi koji bi trebali braniti islam od političke i ideološke instrumentalizacije u osnovi nemaju vještine savremene „medijske pismenosti“ kako bi se koristili internetom i ponudili alternativu stavovima koji mladi radikalizirani pojedinci agresivno promovišu koristeći najsavremenije tehnološke metode.

Neki od njih, kao i zvanične institucije koje ih okupljaju, skeptični su prema čitavom virtualnom svijetu i prisustvu imama u njemu. Zato je pažnje vrijedan projekat o kojem je nedavno izvijestila Al Jazeera i The Guardian o tome kako su u martu ove godine imami i lideri muslimanske zajednice u Velikoj Britaniji pokrenuli internetski časopis u nastojanju da uzvrate na stavove koje zagovara oružana grupa ISIL.

Riječ je o časopisu Haqiqah kojeg uređuje Shaukat Warraich i koji je dostupan na stranici ImamsOnline.com, mreži vjerskih lidera u Velikoj Britaniji. U drugom izdanju Haqiqaha (prvi broj sa interneta skinut u 75.000 primjeraka) fokus je na ideološki i praktični neuspjeh ISIL-a da stvori halifat. Imami tvrde da najveća masovna migracija u Evropu od Drugog svjetskog rata dokazuje da je ISIL uspio samo u širenju terora i mržnje. To je samo jedan primjer kako tradicionalna ulema pokušava uhvatiti korak sa novim izazovima. Daleko je to od kapaciteta koji su ekstremisiti u međuvremenu razvili, ali je primjer koji se može oponašati i čija se iskustva mogu iskoristiti kako bi se slični projekti proširili. Valjda će ponovo nužda biti majka inovativnosti.

Sve češći odlasci mladih, među kojima su i maloljetni mladići i djevojke sa ovih naših prostora, na sirijsko ratište i njihovo okretanje različitim radikalnim sljedbama, ali i nekim drugim sektama i subkulturnim pokretima, koji su redovno praćeni zaprepaštenošću roditelja koji jedva da primjete promjene na svojoj djeci, valjda će u prvi plan staviti problem društvenih mreža i interneta kao sredstva samoradikalizacije.

Izvor: Al Jazeera Balkans