Iz kladionice na ikindiju

Autor: Safet Pozder Novembar 29, 2015 0

Uzmemo li u obzir bilo koje kur'ansko kazivanje o Allahovim poslanicima i kaznama koje su zadesile narode kojima su bili poslani jasno ćemo uočiti da su te kazne bile direktna poslijedica grijeha.

Ono što možda, u prvi mah i nećemo primijetiti je iznimno bitno kako za te nesretne minule naraštaje tako i za našu generaciju. Naime, suštinski razlog stradanja prijašnjih naroda u osnovi nije samo puko griješenje nego rezonovanje po kome je tako izopačeno ponađanje smatrano lijepim. Kratko kazano, grijeh (nevjerovanje, krađa, homoseksualizam, drumsko razbojništvo, idolatrija...) je smatran normalnom pojavom, da ne kažem vrlinom. Tek kada bi se to desilo slijedila bi Božija intervencija u vidu raznoraznih kazni.

Vrijeme u kojem živimo je vrijeme uveliko poremećenog sistema vrijednosti u kome se nerijetko i najizopačenij vidovi društvenog ponašanja i djelovanja pokušavaju predstaviti modernim, civiliziranim i naprednim. Svako onaj ko pokuša dići svoj glas protiv toga unaprijed je osuđen na salvu negodovanja i pogrda te etiketiran kao konzervativan, tradicionalan i zaostao. Primjera je napretek. Dezorijentiran i dobrano poremećen sistem vrijednosti samo je logički slijed događaja koji se u takvom ozračju sam od sebe nameće. No, pitanje je šta očekivati onda kada dođemo, primjerice, u stadij u kome su obitavali i skončali sunarodnjaci Luta a.s. (ako već nismo tamo) ili Nuha a.s.? Po čemu se savremeno društvo razlikuje od tih naraštaja, po grijehu ili njegovu odobravanju? Savremeno društvo sve više aminuje i aplaudira nastranostima i nakaradnim pojavama stajući tako direktno u njihovu odbranu. Tako će savremeno društvo za notornog pijanicu i probisvijeta koji slučajno zna ponešto otpjevati, nacrtati ili napisati kazati da je boem čime ga jasno ograđuje i distancira od svake kritike i osude jer, pobogu, to je boem.

Dakako, o devijantnim vidovima ponašanja bi se moglo nadugo i naširoko tabiriti. Simptomatična je i pojava, u najmanju ruku bizarnog odnosa prema vrijednostima o kojima ne bi trebalo biti ama baš nikakvog spora. Ograničiću se na Bošnjake. Kako i s koliko je primitivizma i bestidnosti izvrijeđana časna titula reisu-l-uleme (dakel, titula bivšeg reisa a ne dr. Mustafa ef. Cerić lično), najbolje govori i analitički pristup mr. Fatmira Alispahića tom pitanju oivičen u knjizi ''Reisofobija''. Naravno, valjalo bi se zapitati kako je došlo do toga da pored silnih doktora i magistara unutar Islamske zajednice Reisofobiju napiše neko ko je, uslovno rečeno, izvan nje, ali bi to bilo pitanje za neku drugu raspravu.

Vulgarnosti i primitivizma nisu bile pošteđene ni titule (opet ponavljam, ne pojedinačne ličnosti nego titule) muftija, glavnih imama i imama. Pedofil, bludničar, lopov, lažov... samo su neke od etiketa prišivanih uz ova zvanja s ozbiljnom tendencijom generaliziranja.

U sličnu ravan mogle bi se podvesti i titule poput one (prvog) predsjednika države, generala Armije RBiH ili zlatnog ljiljana. No, i njih se unižava tako da, kako vrijeme odmiče, padaju sve brže i dublje. Jeziva je činjenica da se i takve svetinje kakva je, recimo, šehid nerijetko znaju koristiti u tako sramne i prizemne svrhe kakve su poneki politički ili bilo koji drugi poenčići.

Neposredan povod pisanju ovih redova su sve češći razgovori koje imam priliku čuti ili im i lično prisustvovati a koji bi se mogli kratko podvesti pod jedno ozbiljno pitanje: Šta je to danas sveto kod Boišnjaka, odnosno koja je to vrijednost koju će Bošnjak ljubomorno i po svaku cijenu čuvati ne dajući nikome da mu u to dira? ''Srbima je to Republika Srpska, Hrvatima Hrvatska, dvojno državljanstvo ili, možda, crkva. Šta je sa nama Bošnjacima?''. To je rečenica koje sam se zadnjih mjeseci itekako naslušao. Iako mi je prekardašila, ono što više boli je da nisam siguran znam li odgovor. Ako i znam i ako se usudim izreći ga, hoću li onda biti posve siguran da sam u pravu? Hm!

Priča ima i drugu stranu medalje kojoj je često teško pogledati u oči ali to ne mijenja stvar. Ljudski je griješiti i biti kritikovan. Ali, koliko god bilo tog kriticizma (makar on bio tendenciozan, marljivo smišljen, zlonamjeran i svakakav nekakav) mora se računati i na autokriticizam. Divna je misao koja kaže da čovjek, tražeći krivca, upire prst u nekoga dičeći se kako je riješio problem a pri tom zaboravlja da, pored naoštrenog i uperenog kažiprsta četiri ostala prsta ukazuju na njega. Potkrijepiću to i primjerom.

Naime, jedna od časnih i hvale vrijednih titula među Bošnjacima je ''hadžija''. Obaviti peti islamski šart i hodočastiti časnu Kabu je hvale vrijedno djelo koje u islamu ima posebnu težinu i na koje se među muslimanima gleda(lo) sa posebnim respektom. Danas se titula hadžije sve više devalvira. Istina, to je počelo mnogo prije, u komunizmu, kada su se hadžijom počeli oslovljavati mahalske kabadahije i momci sa dubljim džepom. Uostalom, hadžija je pojam opjevan i u pop rok pjesmama. I onda, kad krene, krene. Jedan poznati sarajevski hadžija mi je nedavno svojski pokvario dan. Kao? Evo vako.

Krenem nakon predavanja da malo odahnem, kupim novine pa ću popit kahvicu. Odmah s vrata primjetim ja tog hadžiju za jednim stolom. Oko njega tri, četiri insana, gledaju u njega i pomno slušaju kao da im govori neke najtanahnije svjetske tajne i mudrosti. Kontam, priđlepaću se bliže hadžiji da se i ja malo ogrebem za koju umnu i mudru misao. Sjednem tik do njegovog stola, naručim kahvicu, razlistam novine i onako nekulturno ali radoznalo naćulim uši. Hadžija je bio u punom zaletu. ''Xerez je svakako isp'o a Zaragosi bodovi trebaju, još im je klimavo. Ja ću fiksnu dvicu na Zaragosu. Dobiće sto posto. Na Tenerife ću keca, i njima bodovi trebaju'', objašnjavao je tako naš hadžija prisutnima koji su samo gledali i ponešto bilježili u male hartijice ispred njih. Pitam konobara, inače mog dobrog prijatelja, je li to taj hadžija za kojeg mislim da jeste, da se nisam slučajno usefio pa zamjenio čovjeka. Nisam, veli konobar, to je taj. Koliko god su oni muridi oko hadžije blehnuli u njega ja sam bio još uporniji. Konačno, listić je popunjen, hadžija plati ceh i ode uplatiti opkladu pa će, veli ''na ikindiju''.

Malo kad sam u životu navijao za neki klub, čak ni za Liverpool, kao te noći za Xerez. Svako pola minute palim teletekst da vidim kako igraju. Tenerife me nisu ni zanimale. Samo taj Xerez oko koga sam imao neki dobar predosjećaj da me neće izdati. Malo pomalo i dobiše. Nije se lijepo radovati tuđem neuspjehu, to znam, ali sam bio neopisivo sretan što je moj hadžija tu večer fulio. No, Xerez na kraju priče ispade i najnebitniji, jer bilo da je Xerez dobio ili izgubio, hadžija je definitivno fulio.

Pričam to sutra jednom svom kolegi a on se čudom čudi, a sve nekako kao da mi ne vjeruje. Malo mi neugodno pa priupitam što je tako skeptičan a on mi pojašnjava kako se čudi da je hadžija tako hitar jer je tog dana prije podne u jednoj od naših medresa prmio jedno posebno priznanje. Svestran čovjek, nema šta.

Ako ništa, barem znam gdje više neću piti kahvu. Do ikindije.

 

 

 

Zadnji put promjenjen četvrtak, 06 Oktobar 2016 09:24
© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija