To je ono čime će se „pozabaviti“ Islamska zajednica u predstojećem vremenu. Naravno, govorimo o redovnom protokolu, pod uvjetom da „ne uskoče“ kakve vanredne aktivnosti ili događanja, koja bi ovo sve stavila po strani. Jer, naprosto, živimo u takvom svijetu, koji se preko noći značajno može promijeniti.

Što se tiče prve reforme, koja je najavljena, imami su s njome upoznati još prije nekoliko mjeseci kada se unutar krugova ili nižih nivoa organizacije ili nižih institucija IZ počelo glasno govoriti o tome. Tražilo se i od imama mišljenje, u formi savjeta i prijedloga, a, zapravo, njihovo je mišljenje po tom pitanju i najvažnije i najreferentnije, jer su imami upravo oni protagonisti koji mekteb doživljavaju i ostvaruju kao najvažniji dio (svoga) pozvanja i svoga posla. Dakako, mekteb je u svakom smislu najvažniji. Dobro kaže stara mudrost iz ranijih objava: „Ovaj svijet počiva na dahu djece koja uče.“ Tako je i s imamskim pozvanjem i cjelokupnom misijom Islamske zajednice, koja počiva na dahu djece koja uče. Bez te djece, nema više ničega, niti ikakvoga smisla.

Njegova jedina argumentacija bude: tako me je učio moj hodža u mektebu. A složit ćemo se, nije to neka argumentacija. Zapravo, to je nikakva referenca i argumentacija u današnjem vaktu i zemanu. A u čemu je, zapravo, problem?

Tako su i imami Medžlisa IZ Sarajevo prije nekih mjesec i po na svom redovnom seminaru razgovarali i na ovu temu: reforma mekteba i kako unaprijediti mekteb i mektebsku nastavu. Imami su se javljali sa svojim mišljenjima i iskustvima i uglavnom su njihovi prijedlozi fungirali između nekoliko stavki i tačaka, a to se sve može svesti na zaključak da mekteb treba vratiti na prijašnji plan i program, tj. tri grupe: ilmihal, sufara i Kur'an, da treba više posvetiti vremena i pažnje na učenje sura, namaza, šartova, sufare i pravilno učenje Kur'ana itd. Međutim, u diskusiji koja je poprilično trajala ostavio sam i svoj komentar u kojem sam postavio pitanje za sve imame i muallime, a koje je glasilo: Šta se dogodi pogrešno u našem vjerskom odgoju i obrazovanju, pa djecu koju godinama učimo u mektebu preko noći neki drugi pastiri s toga puta skrenu i odvedu ili nakon svega nekoliko predavanja ta se djeca u smislu vjerske naobrazbe i upućenosti više ne mogu prepoznati. Kako to da naš višegodišnji ili dugogodišnji rad bude anuliran u svega nekoliko vaninstitucionalnih druženja i predavanja?

Zašto je ovo ovako? Mislim da za to postoji više razloga, a jedan od njih je da nama očigledno fali argumentacije, u smislu da je uopće ne iznosimo i da uopće na dokazima, referencama i „fusnotama“ ne insistiramo. Pa se tako dogodi da dijete koje smo godinama učili vjeri, onako taksativno i uopćeno, bez argumentacije i referenci, u bilo kakvoj raspravi (a vrijeme je itekako rasprava, negativan pojam) taj svršenik našeg mekteba bude razoružan do gole kože. Njegova jedina argumentacija bude: tako me je učio moj hodža u mektebu. A složit ćemo se, nije to neka argumentacija. Zapravo, to je nikakva referenca i argumentacija u današnjem vaktu i zemanu. A u čemu je, zapravo, problem?

Problem bi mogao biti u tome što djecu samo taksativno učimo memorisanju vjerskih šartova i tekstova iz Kur'ana, ali sve bez dokaza i referenci, u smislu, da ne učimo djecu i omladinu onim tekstovima koji su referentni i koji to naučeno vjersko znanje treba da čuvaju i drže na okupu. Preciznije kazano, smatram da bi za namaske šartove, a tako i za namaske vadžibe, a pogotovo za određene namaske sunnete trebalo uvesti i kratke dokaze i argumente koji to potkrjepljuju. Naravno, to ne bi učila mala djeca ili polaznici koji su u ranim godinama pohađanja vjerske pouke, to bi radili u kasnijim godinama, u 7., 8., i 9. godini, pa i kasnije. Bilo bi dobro da djeca i omladina, kad izađu iz naših mekteba i kada ih završe, znaju i 40 hadisa, koji će pored naučenih sura, biti i dodatno znanje koje će imati ulogu čuvara u smislu argumentacije.

To djeca i omladina mogu naučiti u posljednje tri godine mektebske nastave ili kroz kasnije druženje u mektebu ili u džamiji u nekoj drugoj formi. Ali, ovo bi bio korak kojeg bi trebalo uvesti. Što prije i podhitno.

P.S. Savjet i poruka daijama: Ima tako daija (misionara) koji prvo što kod čovjeka urade je da promijene dobru i ispravnu stvar, npr. kako neko (ispravno) klanja i tome slično, prvo mu to promijene, kao prioritet prioriteta, a loše stvari i osobine kao da (im) nisu važne i kao da ih ne treba mijenjati. To vrlo često bude u drugom ili petom planu. I sve ono što smo mi imami uradili i napravili kod čovjeka, u vjerskom, moralnom i odgojnom smislu, oni potroše ogromnu energiju da to promijene. Naravno da to nije u redu. Šta treba raditi, ako smo iskreni u onome što govorimo?

Treba se nadograđivati u vjerskom, moralnom i odgojnom smislu, treba raditi na mijenjanju loših stvari, a ne dobrih, dakle, treba raditi na nadogradnji i usavršavanju, a ne samo mijenjati ili anulirati ono što je već neko radio, postavio i izgradio. Uvijek se tako vraćamo na početak ili idemo u minus, dakle, gubimo.

Treba poštovati ono što Islamska zajednica radi i treba dati sve od sebe da se to podrži, nadogradi i usavrši, a ne da se to mijenja i anulira. Treba anulirati i mijenjati loše stvari i osobine, nikako dobre i pozitivne. Sve dok se ovo ne prihvati i ne primijeni, animozitet i odsustvo saradnje će biti evidentno.