- Muž mi je radio u Sreski odbor i tamo su pričalji da se skidaju feredže. I prvo žene rukovodioca. Muž mi reče: ženo, moraš da skineš feredžu. To je zakon i to treba da se skine. Ja sam mu rekla: nikad ti je neću skinut. On moraš, a ja ne moram!... E, kad posljednje bilo 46-e 47-e, ne znam ni koje godine, pred akšam je bilo, a on se natuštio, a deca sva oko mene. Molju me, i Veza i Ibro da mu što ne kažem ilj’ ne povratim riječ toljiko je izgljed'o strašno. Ne znam ni dalj’ je večer'o. Obrecnu mi se: „Slušaj ženo, noćas je posljednja noć. Ilj’ ću bombu bacit u ovu kuću, il’ ćeš skinut feredžu!“... Od dana kako sam skinula zar i feredžu slabo sam izlazila...

Neke ovovremene tendencije u bh. društvu i slučajevi s kojima se suočavaju muslimanke koje nose mahramu podsjećaju na vrijeme koje ovo svjedočenje oslikava. Ta sličnost se naslućuje po veoma jasnim postupcima, kojima će muslimanke, ukoliko se dopusti da prođu i postanu društveno prihvatljivi, biti suočene sa predrasudnim ponašanjem kao normom, te prisilom i javnim ponižavanjem. Najizraženije takve tendencije danas jesu diskvalificiranje muslimanki koje nose mahramu tokom traženja posla, te stavljanjem pred izbor da na posao dolaze bez mahrame, čak i u javnom sektoru i državnim institucijama. Kao da državne institucije nisu i njihove i ne plaćaju državi poreze. Pred jedan takav izbor skoro je stavljena visokoobrazovana muslimanka, koja je zadovoljila sve stručne kriterije za prijem u državnu instituciju. Nakon konkursne procedure, obavljenog intervjua i visoke profesionalne ocjene, te prijema i dvomjesečnog rada, rečeno joj je da je njena mahrama vjersko obilježje i da je zabranjeno isticanje vjerskog obilježja, da klijenti mogu imati prigovor i da to utječe na percepciju nepristrasnosti institucije. Rješenje je da skine mahramu na radnom mjestu ili odustane od zaposlenja u toj instituciji. Usput rečeno, glavni šef je Bošnjak.

Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine (VSTV) je u drugoj polovini 2015. godine razmatralo pitanje vjerskih obilježja koja utječu na nepristrasnost pravosudnih institucija. U zaključku se skreće pažnja na zabranu nošenja vjerskih obilježja svim uposlenicima u pravosudnim institucija u BiH, dok će se pristup stranaka koje nose vjerska obilježja procjenjivati u svakom konkretnom slučaju. S obzirom na tendenciju da se mahrama označi kao vjersko obilježje, ovim zaprepašćujućim zaključkom čak i tehničko osoblje, a ne samo sutkinje i tužiteljice, ako ih ima sa mahramom, našlo bi se pod udarom otpuštanja iz pravosudnih institucija, a mogao bi se uskratiti i strankama pristup sudu.

Ova dva izdvojena primjera, a ima ih, nažalost, mnogo, upozoravaju na zabrinjavajuće i diskriminirajuće tendencije. U svim slučajevima jasno se uočava pokušaj da se mahrama proglasi vjerskim obilježjem i simbolom, te uslijed toga sve muslimanke sa mahramom se po automatizmu i unaprijed eliminiraju iz javnog života i javnih poslova. Da li je to početak procesa njihove marginalizacije i izolacije, zatvaranja u kućne zidove?

Stoga je nužno odlučno razobličiti otvorene i latentne opasnosti, postupanje motivisano predrasudama i diskriminirajuće elemente. Najblaže rečeno, smiješno je pozivanje VSTV na percepciju javnosti kao mjeru za nepristrasnost pravosuđa. Stručni i profesionalni standardi, kojima se osigurava nepristrasnost rada pravosudnih organa, jasno je, ne crpe svoju snagu iz percepcije javnosti, a znano je kako se može formirati javno mišljenje. Naprotiv, ove institucije trebale bi, ako ih ima, raditi na otklanjanju predrasuda i ispravljanju pogrešnih percepcija, a ne njima se povinovati. Štaviše, ovim se pokazuje da VSTV postupa sa predrasudom, jer unaprijed zna da će vjera uposlenika biti faktor pristrasnosti. Naročitu zebnju izaziva indicija da bi i strankama bilo moguće da se zabrani pristup sudu, pa bi muslimanke sa mahramom mogle biti uvjetovane da skinu mahramu i tek onda da pristupe sudu i rješavanju sudskih pitanja.

Pred nama je važna i odgovorna zadaća: otkloniti predrasude i objasniti da mahrama nije vjersko obilježje ili simbol vjere, nego stvar ličnog uvjerenja i način života koji predstavlja lični i slobodni izbor svake pojedinke, dakako zasnovan na vjeri, znanju i slobodi. Mahrama je način na koji se živi vjera, dio obrednog života, a obred je u demokratskom svijetu zaštićena vrijednost. U lični izbor i savjest nema niko pravo da se miješa.

S druge strane, muslimanski identitet ni u kojem smislu ne smije biti eliminatoran u našem društvu, ili razlog za tjeskobu i diskriminaciju. Po gornjoj logici muslimanska lična imena su znak pristrasnosti, jer pokazuju da neko dolazi iz muslimanske tradicije. Tako dolazimo na logiku Milorada Dodika da neće njemu suditi sudije muslimani. Koliko je mahrama vanjski pokazatelj da je neko muslimanka, isto toliko imena Emir, Mensur, Nedim, Naida, Zehra i dr. mogu nekome biti vanjski pokazatelj vjerske pristrasnosti. Munare i džamije bi mogle biti vanjski pokazatelji geografski pristrasnih mjesta. Pretpostavimo, ako neka stranka dođe na sud i vidi da mu je sudija Emir, a to ime pokazuje potencijalni muslimanski identitet, imajući predrasudu da će mu sudija Emir biti pristrasan, zatražit će nekoga „nepristrasnog“. Da li je to problem stranke ili je problem sudije, da li treba stranku i javnost educirati i otklanjati predrasude ili mijenjati sudiju Emira sudijom Jovanom, kako bi ovaj posljednji bio nepristrasan? Ako se krene ovim putem i ovakvom logikom, gdje bi bio kraj? Naravno, rješenje je ispravljati pogrešne percepcije i predrasude.

Smatram da se mahrama ne može stavljati u ravan vjerskog simbola i obilježja, poput nošenja krsta, polumjeseca i zvijezde, držanja raspela, ikona ili levhi, organizacije krsnih slava u javnim ustanovama, imendana svetaca i sl.

Nadalje, nisu muslimani na ovim prostorima „repa bez korijena“, bez tradicije i kulture, te se sada trebaju na njih i njihov identitet navikavati i njima se adaptirati njihove komšije nemuslimani. Šta je bilo sa nekadašnjom tradicijom komšiluka i međusobnog uvažavanja, kada komšije nemuslimani, iz poštovanja prema postu i ramazanu, nisu pred muslimanima javno konzumirali hranu, kada su poštivali specifičnost muslimanske ishrane, obreda, blagana i sl.? Zar to nije tradicija ovih prostora koja se želi iskorijeniti? Zar nije Sarajevo evropski Jerusalem upravo po uvažavanju različitosti?

Ako je skidanje zara i feredže, dakako zar i feredža jesu bili tradicija, a ne vjera, sprovođeno pod izgovorom oslobađanja muslimanki od zaostalosti i potčinjenosti, izbavljanja od nepismenosti i neprosvijećenosti, danas se nastoji ići korak dalje i radikalnije: skidati mahrama. No, ovo više nije pitanje tradicije i običaja nego zadiranje u samu suštinu vjere. Sadašnji izgovor je mnogo opasniji, jer se ne tiče samo žena i mahrame nego ukupnog muslimanskog bića. Danas smeta mahrama, sutra će muslimansko ime, prekosutra nekonzumiranje svinjetine ili alkohola i tome slično.

Muslimansko biće u njegovoj cjelini može se porediti sa golemim stablom koje ima mnogo velikih grana i grančica. Vjera, tradicija, običajnost, kulturološki i civilizacijski doprinosi su grane i grančice toga stabla. Ako se jedna po jedna grana odsjeca, na kraju će stablo bez grana samo od sebe da se osuši i padne na zemlju.

Jedna po jedna grana muslimanskih prava i sloboda se odsjeca, i na koncu neće biti više grana za sječu. Zato, ako želimo opstati svoji na svome i u svome, moramo svaku granu i grančicu svojih prava i sloboda sa istim žarom, odlučno i beskompromisno čuvati. Svaka je, i ona najmanja, važna i svaka od njih napaja i hrani neke dijelove našeg ukupnog identiteta.