Pojmovno i u izvjesnom smislu programski, fundamentalizam se izvorno javlja u okviru američkog protestantizma krajem 19. stoljeća kao reakcija na prirodnonaučna otkrića i liberalno-prosvjetiteljske ideje. Otuda potječe i sam naziv koji je i danas u upotrebi. Dvanaest brošura anonimnih autora o protestantima objavljenih 1910 – 1915. godine ima naslov “Fundamenti” (The Fundamentals). U današnje vrijeme, mnogo toga je drugačije nego je bilo početkom i koncem XIX te početkom XX stoljeća. Tako npr. zastupajući strogi patrijarhalni moral i svjetonazor zasnovan na doslovnom tumačenju Biblije, kršćanski fundamentalizam koristi se modernim informatičkim medijima (TV propovijedi – tzv. televangelizam) te se organizira u pokret nove religijske desnice. Fundamentalizam se, također, javlja i u drugim kulturama i religijama pa se, posebno krajem 20. stoljeća, ističu islamski, hinduistički, židovski i već pomenuti kršćanskoprotestantistički fundamentalizam u SAD. Istina, najrašireniji među njima svakako je islamski fundamentalizam, koji se javlja kao reakcija na globalnu dominaciju zapadnoevropske civilizacije koja je najprije kolonijalizmom, a potom izraelskim pobjedama u ratovima protiv Arapa povrijedila čitav islamski svijet. Ali eto, danas se i u svijetu, ali i u BiH, sistemom redukcionizma, stvara u javnosti percepcija o samo jednom fundamentalizmu, i jedinom izravno i organski povezanim sa terorizmom, a to je islamski fundamentalizam. Naravno, stvari stoje drugačije.

 

Povezano

 

BOSNA I HERCEGOVINA – fundamentalizam i terorizam između stvarnosti i stereotipa

Očitujući se i o ovome, Karlsson je ustvrdio kako je „nakon 11. septembra 2001. godine i George W. Bushove objave rata terorizmu i govora o osovinama zla, islamski fundamentalizam počeo dominirati političkom debatom kao nikada do sada; međutim, fenomen vjerskog fundamentalizma nije ograničen samo na muslimanski svijet. On je, također, prouzrokovao pojavu uspješnih populističkih partija i bizarnih kataklizmičkih sekti u zapadnim zemljama blagostanja. Sve prednosti koje moderna civilizacija nudi sa kojima privlači, očito nisu dovoljne da pokriju duhovne potrebe koje ima svaki čovjek. Islam dijeli iste dileme s ostalim religijama koje imaju svoje korijene u davnim vremenima i u okruženju potpuno različitom od današnjeg.“

U tom smislu će i borba protiv terorizma biti efektnija i efikasnija, bez obzira na to šta ga generira i ko su mu promotori i realizatori. Terorizam i uzroci terorizma nisu „tamo negdje“ i nisu inspirirani, podržavani i održavani samo vjerskim ili religijskim fundamentalizmom. Oni su svugdje i zaludno i zabludno je tješiti se glupom sentencijom kako smo „mi dobri, a svi loši momci su tamo“.

Uz govor o ovdašnjem tzv. islamskom fundamentalizmu, snažno se nameće i govor o tzv. zelenoj transverzali?! Naravno, to je govor o bosanskohercegovačkim muslimanima, mada ta „transverzala“ ne postoji ne teorijsko-programski, niti političko-pragmatski. Međutim, ovdje postoji svakodnevni i pritajeni i polujavni govor o npr. „svim srpskim zemljama“. Vještom manipulacijom, nepostojeća „zelena transverzala“ se povezuje sa terorizmom, a „sve srpske zemlje“ su ni manje ni više nego prosvjetiteljska i humanistička ideja. (!?!)

Nadalje, u ovdašnji politički, medijski i kvaziintelektualni ambijent uveden je i govor o tzv. bijeloj Al-Kaidi!? A kada se kaže „bijela Al-Kaida“ to se van svake sumnje odnosi na tzv. „bijele muslimane“, u našem slučaju na Bošnjake muslimane. U ovom smislu bjelodana je manipulacija u smislu jednosmjernog političkog pragmatizma i negativne homogenizacije jednog populusa u BiH, koja se očituje u izjavi tada premijera RS Milorada Dodika, data  sarajevskom dnevnom listu „Oslobođenje“, od 22. maja 2007. godine kako „u RS nema evidentiranih grupa za terorističke akcije, ukoliko one ne budu ubačene iz Federacije BiH, i Srpska se svojom policijom želi braniti od toga“.  Ni u jednom momentu ne sporeći opasnosti od razvoja terorizma na ovim prostorima i na ovim osnovama, čvrsto sam na stajalištu da su taj redukcionizam i ta generalizacija neutemeljeni, neodrživi i višeznačno štetni. Posebno ne mogu izdržati stručnu i naučnu kritiku.

Postavlja se pitanje otkud redukcionizam, generalizacija i stereotipi.

Oni su produkt planskog i ciljanog proizvođenja i instaliranja u društvenu stvarnost od strane i unutarnjih i izvanjskih faktora. Te stereotipe o BiH i u BiH proizvode, održavaju, podržavaju i kontinuirano promoviraju različito profilirani i međusobno suprotstavljeni interesni subjekti koji prema BiH imaju odnos razgradnje nasuprot neophodnom odnosu društvene integracije. Da potkrijepim ovo svoje stajalište, ovdje ću se poslužiti jednim citatom.  Michael Thumann je još 1995. godine napisao: „Moderni bosanski konflikt nije dakle etničke ili religijske prirode. Pokrenuo ga je savez beskrupuloznih političara, radikalnih intelektualaca, neobuzdanih vojnika i običnih gangstera koji su sebe smatrali nacionalnom avangardom za stvaranje vlastite države.“ (Navedeno prema Gret Haller) A ti „beskrupulozni političari“ i „radikalni intelektualci“ (da ostanem samo na ove dvije kategorije iz Thumannovog mišljenja) bili su, a i danas su, sugovornici ili sufleri iza scene dijelu predstavnika u institucijama međunarodne zajednice koje su izravno ili neizravno involvirane u različite procese profiliranja bosanskohercegovačke zbilje. Iz njima poznatih ideoloških i političkih razloga djeluju i licemjerno i dodvornički, po sistemu svjesne zamjene teza. Zapravo, ponašaju se potpuno onostrano razumskom poimanju politike i fundamentalizma. Kada govore o religijskom fundamentalizmu izravno ga predstavljaju kao politički credo i nepromjenjivi habitus radikalizma i nasilnosti pripadnika jednog naroda koji, prema njima, neizostavno moraju istovremeno pripadati i jednoj vjeri, jednoj vjerskoj zajednici sa jednim vođom. Nasuprot takvim njihovim mišljenjima i aktivitetu, zbiljska i razumska analiza fundamentalizma ide u sasvim drugom smjeru. Postoji i tzv. politička kultura fundamentalizma, ali svugdje u svijetu, dakle ne samo u Bosni i Hercegovini i ne samo među bosanskohercegovačkim muslimanima. Politička kultura, prema Thomasu Meyeru, je povratak „apsolutnog u politiku“, kao rezultat pseudo-religijskih i  njima sličnih intervencija u politiku. No, tada već ulazimo u sferu religijskog nacionalizma, o čemu Meyer piše: „Politička kultura fundamentalizma je patologija političke komunikacije. Njegovo finalističko razumijevanje politike počiva na premisama za koje su individualni interesi, pravila i mišljenja beznačajni jer je jedna apsolutna istina već unaprijed odlučila koji moraju biti ciljevi političkog djelovanja u društvu i kulturi, gospodarstvu i državi. Fundamentalizam u opoziciji poštuje rezultate otvorenog formiranja volje samo gdje se oni poklapaju s njegovim prethodnim odlukama. Fundamentalizam na moći briše demokratske institucije... Fundamentalizam kao povratak apsolutnog u politiku postavlja na mjesto dijaloga nasilne strategije sjedinjavanja, bile to strategije obraćanja, preodgoja ili javnog sramoćenja“. Slijedeći ovo mišljenje, nije teško zaključiti u čemu se ogleda redukcionizam rečenih radikalnih intelektualaca, ostrašćenih političara i ovdašnjih kvaziznanstvenika. Ukoliko i znaju za navedeno mišljenje T. Meyera, reduciraju ga na zadnju riječ – sramoćenje (naravno, drugog i drugačijeg, a prvenstveno muslimana i islamskog).

Nadalje, što iz neznanja (rjeđe), što iz političkog i pozicijskog pragmatizma (češće), oni ne polaze od toga (ili baš polaze od toga!?) da je, u današnjim uslovima riječ „fundamentalizam“ vrlo bremenita i često opasna riječ. Naime, danas je fundamentalizam „postao sramotnim izrazom jer se sve više koristi kao opravdanje za napade na ljude, uništavanje imovine i svetih mjesta, rušenje vlada pa i uzimanje života.“ (Encyclopedia of New Religions, Oxford),  I, naravno, za znalce, fundamentalizam niti je lokalnog karaktera niti je vezan samo za jedan narod ili pripadnike jedne vjerske zajednice, a pogoto to nije radikalni religijski fundamentalizam. Radikalni religijski fundamentalizam ima gotovo univerzalističku standardizaciju, pogotovo kad se miješa u politiku. Charles V. Kegley Jr.i Eugene R. Wittkopf u knjizi  Svjetska politika – trend i transformacija, iznose ubjedljive stavove. „Mada svi radikalni religijski pokreti umiješani u politiku nisu isti, oni dijele izvjesne karakteristike:

1. Militantni vjerski politički pokreti postojeću vlast vide kao korumpiranu i nelegitimnu zbog toga što je sekularna i nedovoljno stroga u podržavanju autoriteta religije ili religijski sankcioniranih društvenih i moralnih vrijednosti;
2. Oni napadaju nesposobnost vlade da izliječi bolesti društva u kome pokret postoji. U mnogim slučajevima vjerski pokret zamjenjuje vladu na lokalnom nivou i uključen je u obrazovanje, zdravstvo i druge socijalne programe;
3. Oni pripadaju posebnom sistemu ponašanja i mišljenja za koji vjeruju da ga vlast mora reflektirati, promovirati i zaštiti u svim vladinim i društvenim aktivnostima. To znači da vlada i sve njene unutrašnje i spoljne aktivnosti moraju biti u rukama vjernika ili predmet njihovog bliskog nadzora;
4. Oni su univerzalistički: za razliku od etničkih pokreta, njihova gledišta su dio naslijeđa svakoga ko je vjernik. To im daje naddržavnu motivaciju, što je činilac koji njihova gledišta o legitimnosti političke vlasti prevodi u širi kontekst za akciju. U nekim slučajevima, to znači da međunarodne granice nisu priznate kao barijere širenju njihove vjere, čak i ako to znači pribjegavanje nasilju;
5. Oni su isključivi: sva konfliktna mišljenja o prikladnom političkom i društvenom poretku oni potiskuju na marginu - ako ih sasvim ne isključe. To znači da je svako ko ne vjeruje u bilo kom društvu u kome je takvo gledište predominantno građanin drugog reda.
6. Najzad, oni su militantni, spremni da upotrijebe prinudu u postizanju jedinog pravog cilja.“

Cijeli tekst u printanom izdanju