digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif
Mišljenja

Musliman i vedrina duha

Autor: Aida Krzić Mart 07, 2016 0

Malo koji dan prođe a da nas ne okahari kakva vijest. Otvorim dnevne novine, prvo stranice na kojim su osmrtnice, pa čitam, jednu po jednu. Starci i starice iznad osamdeset ne dominiraju, odavno već.

Skoro je postalo pravilo - na svakog starca ili staricu iznad osamdeset, po jedna dječija ili osmrtnica djevojke ili mladića te merhuma u tredesetim, četrdesetim i pedesetim. Dječije osmrtnice me posebno potresu. Osmrtnice mladića i djevojaka su mi još potresnije. Najpotresnije su mi osmrtnice mladih majki iza kojih ostanu dječica, siročad kojima niko ne može zamijeniti majku.

Ako pratimo informativne emisije na elektronskim medijima, kahar i ljutnja nas ne može zaobići. Poštedjeti treba sebe od dnevnika na televizijama, po desetak ih se nareda u samo dva-tri sata u vrijeme kad bi normalan insan trebao biti okružen ukućanima ili dragim i bliskim prijateljima uz kahvu ili čaj. Sami sebi, počesto, namećemo brige i tuđe probleme koje ne možemo i, počesto, ne trebamo, rješavati. Šta je do mene, za šta ću ja biti pitan(a)? - neka nam bude na pameti kad bistrimo ili mutimo tuđe brige i probleme. Nije do nas, nije naše da uređujemo državu, ali jeste naše uređenje naše obitelji koja će, ako je zdrava i vrijedna, biti i jedna zdrava i vrijedna ćelija naše države. Nije do nas ni da se miješamo u živote svojih rođaka i komšija ako im to naše miješanje neće biti pomoć ili razgala.

Kad nam se zgurdumi, kad smo nehorni, kad nas brige okahare, prvo se ibadetom i tevbom okrijepimo pa onda drage insane potražimo i s njima podijelimo to što nas muči. Oni rijetki insani vedra duha najbolji budu lijek našim tugama i ranama.

Vedar i optimističan duh je nimet, neprocjenjiv Božiji. Potražimo ga u sebi. Priredimo sami sebi trenutke u kojima ćemo duh svoj razvedriti i sami sebi tugu, brige, nevolje olakšati. Prisjetimo se šala ili lijepih trenutaka uz drage insane. Svako to može, samo treba htjeti. Naravno, potrebna je volja, potrebno je znanje, potrebno je umijeće koje nam valja stjecati i njegovati. Neprosvijećen, krut, lijen insan ne može osjetiti ljepotu vedrine duha i dah optimizma koje ona donese. Čuvati se treba, uzmicati treba, spašavati se treba od neznanja, tersluka, lijenosti.

Zapitajmo se povremeno koliko se puta nasmiješimo, koliko puta jedni druge blago pogledamo, koliko puta jedni drugima lijepu riječ kažemo? Ako to činimo rijetko, malo gdje smo dobrodošli. Ako to ne činimo nikako, onda za nas nema nade, na moju pamet! Žalim i klonim se onih koji se ne smiju, ne gledaju drage ljude blago, ne kažu barem jednom tokom dana nekome lijepu riječ. Allah selamet!

Djetinjstvo i mladost prošli su mi u zdravom i vedrom okruženju. Često su moji roditelji pozivali i odlazili u društva u kojima su vedri i duhoviti ljudi jedni drugima donosili razgalu i zadovoljstvo. Nažalost, mi, djeca tih vedrih i duhovitih insana, nismo nastavili tradiciju. Rijetko se vidimo. Još rjeđe jedni druge potražimo. Zaokupljeni dunjalukom iznevjerili smo svoje roditelje, pokvarili prijateljstva, postali usamljenici ili moćnici. Zaboli me kad vidim svog druga ili prijatelja iz djetinjstva ili mladosti, s kojim sam za sofrom sjedjela i ljeta provodila, da mi jedva nazove selam. Ponijela pojedine moć ili slava. Zatvorili se pojedini u svijet svojih samoobmana. Treći se umorili od pokušaja i neuspjeha, besparice i traganja za pravdom. Poželim i jedne, i druge, i treće pozvati, progovoriti s njima, prisjetiti se dana kad smo bili barabar - ne po onome što smo imali, nego po onome neopipljivom, a vrijednom, što nas je činilo sličnim i bliskim.

Jedan Ismet, ljupki i vedri dječak, sada moćni čovjek, bio je moj mlađi drug iz djetinjstva. Iz istog ekspres-lonca smo jeli filovane paprike u dalekom Tunisu davnih sedamdesetih. Pa Sejo i Adnan, sinovi jednog od najduhovitijih insana koje sam upoznala. Pa njihove starije sestre - mlađa ozbiljna, starija slika i prilika svoga babe. Prekrasna, nježna djevojčica Fatima izrasla je u lijepu i uspješnu ženu. Družila sam se i s Amirom, Mustafom, Vildanom, Aminom, Edibom, Sulejmom, Sidretom, Azijadom...

Ima još imena i likova s kojima sam drugovala i prijateljevala ali nas je razdvojilo ovo vrijeme borbe za imetak, ugled, moć, titule. Naša djeca se jedva poznaju.

Ali, neću ja da rastužujem ovim svojim pisanjem nikoga. Hoću da razvedrim svoje čitaoce. Pa, evo, prisjetit ću se jedne od stotina zgoda kojima je rahmetli Dževad, već spomenuti, jedan od najduhovitijih insana koje sam upoznala, bio kreator i sudionik. Kad su mu sinovi zatražili pare za izlazak, ponudio im je jednu novčanicu da je razmijene i podijele. Zatražili su dvije iste vrijednosti, jer ne idu skupa, a on je onu jednu, u času, prepolovi i dao im po polovicu, bez komentara. Kćerka mu se jednom požalila na brdo prljavog posuđa poslije sijela a on je to prljavo suđe pobacao pa kupio sutra novo, čisto. I moja rahmetli mama je bila duhovita i vedra žena. Ugađala je svakome, posebice svome sinu. Kad bi je zatekao u ibadetu učenja Kur'ana, nije prekidala učenje nego bi mu išaretom kazivala gdje je taj baška jemek za njega. Pitu je jednom mahsuz njemu zgotovila i naišaretila mu na rernu. Vrela rerna je bila prazna a pita se hladila u zamrzivaču.

Pa, poštovani i dragi moji čitaoci, prisjetite se vedrih i dragih insana iz svog okruženja i potražite ako su živi. Onih koji su preselili na ahiret sjetiti se Fatihom.

 

Zadnji put promjenjen Ponedjeljak, 07 Mart 2016 07:59
nazad na vrh

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine