Obilježavanje genocida nad Bošnjacima širom Bosne i Hercegovina, masovnih zločina i progona, posebno genocida u Srebrenici, bez imalo sumnje, zaslužuju i obavezuju mnogo više nego što to čine Bošnjaci, njihove institucije i država Bosna i Hercegovina. Nije moguće biti zadovoljno sadašnjim obimom, a posebno načinom obilježavanja genocida.

Obilježavanje godišnjica genocida i stradanja Bošnjaka, uključujući i 11. juli, prije svega, ne smije biti prepušteno na osmišljavanje i organiziranje samo lokalnim organima, mjesnim zajednicama, općinama, boračkim i udruženjima žrtava. Međutim, to ne znači da oni u svemu tome ne trebaju participirati. Naime, žalosno je i sramotno, uznemiravajuće i zastrašujuće za našu budućnost na ovim prostorima da još uvijek nigdje ne postoji neko tijelo ili grupa stručnih ljudi koji imaju zaduženje da analiziraju, promišljaju, koordiniraju i predlažu adekvatne i usaglašene forme obilježavanja različitih godišnjica genocida i bošnjačkog stradanja, a sve u cilju prevencije. Sramotno i tužno je pročitati da se 24. godišnjica genocida nad Bošnjacima Ključa odvijala u organizaciji Mjesne zajednice Biljani, Medžlisa IZ Ključ i Muftijstva banjalučkog. Zar je to nivo mjesne zajednice? Čak godišnjica genocida ne može dobaciti ni do kantona? Sramotno i tužno je da se godišnjice genocida u Prijedoru obilježavaju samo u organizaciji medžlisa IZ Prijedor i Kozarac. Zar može povratnički medžlis odgovoriti zahtjevima i potrebama ovakvog čina?

Sramotno i tužno je da se tako kompleksna i planetarno važna organizacija godišnjice genocida u Srebrenici, uglavnom, prebacuje na teret općinskog načelnika Srebrenice, udruženja žrtava i nižih organa. Zašto se viši organi i bošnjački predstavnici samoisključuju iz osmišljavanja i organiziranja ovog događaja, da li je ovdje po srijedi bježanje od odgovornosti, kukavičluk, neznanje, ili šta već? Šta će se desiti ako Bošnjak ne bude načelnik općine Srebrenica? Hoće li organizacija komemoracije preći u ruke Mjesne zajednice Potočari ili koordinacije srebreničkih mjesnih zajednica? Odluka ministra Igora Crnadka o isključivanju Ministarstva vanjskih poslova BiH iz pružanja usluga organiziranju komemoracije u Srebrenici morala bi biti posljednji alarm i poziv za uzbunu po ovom pitanju.

Dakako, obilježavanje godišnjice genocida u Srebrenici ima posebnu težinu i značenje. Godišnjica genocida u Srebrenici pripada biću i intimi svakog Bošnjaka i trebala bi se ticati svih građana Bosne i Hercegovine. U toj godišnjici se akumulira i kondenzira sva bol i svo stradanje bošnjačkog naroda i zato svaki Bošnjak ima pravo na tu godišnjicu, da u njoj učestvuje, da kroz nju čuva sjećanje na stradanje svoga naroda i svojih najbližih, bilo da su stradali u Prijedoru ili Ključu, Nevesinju ili Plavu i Šahovićima. Na izvjestan način Srebrenica je simbol i manifestacioni vrhunac (zato što se pred očima cijelog svijeta tako brutalno odvijalo ubijanje) stradanja svih Bošnjaka u protekla dva stoljeća, od zločina u Sjenici 1809. kada je preko 2.500 Bošnjaka ubijeno, što je predstavljalo dvije trećine ukupnog broja sjeničkog stanovništva, preko Balkanskih ratova, Prvog svjetskog rata, zločina u Šahovićma 1924. godine, četničkih smrtonosnih pohoda u Drugom svjetskom ratu pa sve do genocidne agresije na BiH 1992. godine. Učestvujući u srebreničkoj komemoraciji Bošnjaci odaju počast svim ovim žrtvama i stradanjima. Zato su ova pitanja, u najmanju ruku, od općebošnjačkog značenja i interesa i stoga ne mogu biti lokalna, regionalna, kantonalna, entitetska. Štaviše, ova tužna i bolna sjećanja nadilaze nacionalne i državne okvire, jer u sebi nose planetarno i općeljudsko značenje.

Zato je krajnje vrijeme da oni koji predstavljaju Bošnjake na najvišim razinama državne, političke, društvene i svake druge organizacije i moći iznađu način da se na državnom ili nacionalnom nivou osnuje poseban odbor ili tijelo za obilježavanje svih godišnjica genocida, masovnih stradanja i stratišta Bošnjaka. Da li će to biti pri Uredu bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, ili nekom drugom državnom organu, što bi bilo preferirajuće, ili na nivou neke nacionalne institucije bošnjačkog naroda više nema presudni značaj. To tijelo ili odbor, sastavljeno od više ljudi, tokom cijele godine imalo bi profesionalno zaduženje da priprema program obilježavanja godišnjica genocida, predlaže standarde za obilježavanje i adekvatne programske sadržaje, analizira prikladne kulturno-umjetničke izraze, ostvaruje saradnju sa međunarodnim institucijama, kontaktira relevantne osobe na međunarodnoj razini koje bi se uključivale i prisustvovale ovim događajima. Ono bi proučavalo i predlagalo gradaciju važnosti i formi u obilježavanju različitih godišnjica, ovisno o obimu i posljedicama stradanja.

Sjećanje i obilježavanje svih godišnjica genocida je najbolja prevencija zločina, to nije više pitanje dobre volje nego moralna obaveza i ljudska dužnost prvog reda, to je dug prema čovječanstvu, miru i stabilnosti u svijetu, to je narodu iz kojega su došli zločinci prijeko potrebna pomoć i spašavanje njihovih duša i obraza. Jer snažna svijest kod Bošnjaka o genocidu odvratit će ih od navade da ponovo počine genocid i zločine.

Vrijedno se podsjetiti na riječi Teodora Merona, predsjednika Mehanizma za međunarodne krivične sudove, izrečene 11. jula na komemoraciji u Srebrenici: „Sjećanje nije obaveza samo preživjelih, sjećanje je postalo sveta dužnost svih ljudi dobre volje. Ovdje smo ne samo da odamo počast hiljadama pojedinaca, već i radimo na tome da izgradimo spomenik sjećanja i ispunimo našu svetu dužnost.“

Prema riječima sudije Merona, sjećanje na zločine je sveta dužnost svih ljudi dobre volje i, shodno tome, za Bošnjake i cijelo čovječanstvo Srebrenica nije mjesto šutnje, kako neki objašnjavaju da je šutnja najbolja počast žrtvama u Potočarima, nego mjesto sjećanja i govora o zlu i njegovim posljedicama, mjesto obnavljanja zavjeta i obećanja borbe protiv zločina i zločinaca. Odatle treba da se kontinuirano šalje smislena i snažna ljudska, politička i vjerska poruka. Ne samo da je besmisleno govoriti kako nikoga ne treba zvati, kako neki često ponavljaju, nego su svi pozvani da dođu, jer dolazak na komemoraciju u Potočare treba biti privilegija i čast. Ljude iz cijeloga svijeta treba pozivati da dođu u Potočare. Neljudima, negatorima zločina tu nije mjesto.

Čini mi se kako vrijeme prolazi postaje sve očitije da Bošnjaci i njihove institucije gube snagu i kreativnost u obilježavanju godišnjica svojih stradanja, kao da su se umorili od ovih tužnih sjećanja, imaju manje volje da o tome pričaju i druge podsjećaju. Izgubili su inicijativu, potpadaju pod utjecaj propagande koja im to spočitava, koja im nastoji predstaviti da je zarad budućnosti potrebno zaboraviti prošlost. Sve se rjeđe spominje da je 15. januara 2009. godine Evropski parlament donio rezoluciju o Srebrenici kojom se pozivaju države članice EU i zapadnog Balkana da obilježavaju 11. juli danom sjećanja na genocid u Srebrenici. Zahvaljujući tadašnjoj inicijativi više država je u svojim nacionalnim parlamentima taj datum proglasilo danom sjećanja.

Bošnjaci ne smiju odustajati od osmišljenih i intenzivnih aktivnosti kojim će se tražiti i podsticati održavanje u parlamentima evropskih država komemoracije u povodu 11. jula. Ne smije se odustajati i povlačiti sa dostignutih pozicija.

Jedno vrijeme su se dodjeljivale nagrade „Srebrenica 1995“ i priznanja „Potočarska povelja“ za borbu protiv genocida i doprinos miru u svijetu, ali se i od toga odustalo. Nemamo snage da istrajemo?

Upravo bi taj državni ili nacionalni odbor trebao asistirati u programima obilježavanja genocida u različitim evropskim državama i svjetskim metropolama, oslanjao bi se na bošnjačku dijasporu i zajedno sa njom razvijao i realizirao pripadajuće projekte i programe i širom svijeta.

Naravno, Islamska zajednica je učinila mnogo, ona i danas čini mnogo i u nekim segmentima ima ključnu ulogu. Vijeće muftija je nedavno usvojilo program vjerskog obilježavanja genocida u Srebrenici i Žepi. Smatram da Vijeće muftija treba i dalje snažno imati u fokusu svoje pažnje ovo pitanje i još godinu-dvije osmišljavati i unaprjeđivati ovaj program. Ne treba se odricati prilike i mogućnosti da se sa ovih godišnjica podsjeća na zločin i uputi narodu i svijetu snažna vjerska bošnjačka poruka. Pored obrednog sadržaja nužno je potrebna i vjerska poruka jezikom vremena i okruženja.

Nakon svega što su Bošnjaci preživjeli, bili bi beskrajno naivni i neodgovorni ako bi i dalje dopustili i u budućnosti prepustili organizaciju godišnjica stradanja lokalnom nivou, mjesnoj zajednici, džematu i slično.