Novinarski fulamentalizam

Trenutno se naučnost u mnogim medijima sistematski zatire i marginalizira, a veliku štetu snosi i jezik. Naročito u dvosmislenom, netačnom i neargumentovanom korištenju terminologije. U svakodnevnom razgovoru, po uzoru na medije, javnost koristi termine koje jedva artikulišu, a kamoli razumiju. Izrazitom privlačnošću domaćoj štampi zrače raprave o islamu i islamskom terorizmu i islamskom fundamentalizmu (u domaćem mehaniziranom novinarstvu sada i o islamskom kriminalu). Nekada su intelektualci edukovali javnost, ali i novinare, o semantičkom sadržaju pojedinih sintagmi poput islamskog fundamentalizma. Dr. Rešid Hafizović je 1990. god okarakterisao ovaj pojam kao (tadašnje) „dežurno geslo bosanskohercegovačke političko-politikantske dramaturgije.” Danas, kao i u tadašnjosti, apostrofiranje i prozivanje tzv. islamskog fundamentalizma izraz je viših planova nižih osobina pojedinaca. Jer “elitna manjina  političara ne voli obrazovan narod, neutralne i kvalitetne naučnike i prosvjetitelje, moralne duhovnike niti bilo kakve slobodnomisleće  odgovorne i obrazovane pojedince koje ne  može kontrolisati”, kako kaže Spahić Besim u “Izazovima političkog marketinga”.Mišljenje dr. Hafizovića iz perioda jednoumnog sistema umirućeg proleterijata kako je „oktroirani pojam fundamentalizma u kontekstu političkog mnjenja lansiran kao rezultat političko-politikantske ujdurme u smislu tradicionalnog čistoumnog partijsko-boljševičkog ruleta u grotesknoj jugoslavenskoj inačici, koji, u svakom slučaju, bijaše najavljivao nepoštenu igru bajnomaštovitih skrivača,“  održivo je i u sadašnjosti, s tim da su partijsko-boljševički rulet i jugoslavenski mentalitet zamijenjeni  (SD)Partijsko-boljševičkim ruletom nostalgičara i bosanskim mentalitetom lamentacije za prošlim vremenima. „Bajnomaštoviti  skrivači“ u ulozi  novinara jezičkom mistifikacijom pojma islamski fundamentalizamuvode muslimane u društvene tokove samo preko ovog pojma. Konvencionalno negativan, ovaj pojam sadržinskim opsegom obuhvata i nekonzumaciju svinjetine, apstinenciju od alkohola, celibat prije braka, pokrivanje žena i dr., a što su zapravo principi islamskog vjerozakona. Može se očekivati u budućnosti da  svaki musliman, koji se za svoj društveni nekonformizam pozove na vjerske principe, bude etiketiran kao fundamentalist. Neprestano „tematizirajući“ islam, islamski fundamentalizam, terorizam, vjerozakon... mediji prelaze preko osjećaja i prava građana kojima ove teme ne predstavljaju ništa relevantno, čak štaviše, oni ih smatrajustresommalograđanskih  pobuda, odjecima mediokritetskih rasprava, infatilnih kritika i paranoičnih izjava. Zapravo, kuda ide multikulturalnost ovoga društva kada vodeća domaća štampa svojim temama svakodnevno izolira one kojima islam nije religija i reisu-l-ulema duhovni poglavar? Njihova građanska prava u medijskom svijetu zaista su ugrožena! Općeprihvatljivo kod pojedinaca u medijima, obrazovnim ustanovama, kulturnim djelatnostima je mišljenje o islamu ne kaoreligiji, već ideji koja puni ljudske glave i  zakonu punom rupa koje su tu da ih ispune ljudske glave. Jer, nažalost, stereotip je postao sinonim za orginalnost novinarima koji strahovima ubjeđuju ljude u svoju profesionalnost i misiju informisanja modernog i neovisnog građanina. Neovisan građanin postaje ovisan o  senzacionalističkim, neprovjerenim informacijama i pogrešnim interpretacijama. Još slikovitije ćemo to opisti proučivši formulu R2IT1. Ovo nije ime robota sljedećih “Ratova zvijezda”niti oznaka motora sa unutrašnjim sagorijevanjem, već formula uspjeha svakog političkog magazina, informativne revije ili čak dnevnih novina. Naime, bilo bi zanimljivo ustanoviti procenat gledanosti ili čitanosti nakon tri mjeseca objavljivanja sadržaja koji nema veze sa R2 - religijom i reisu-l-ulemom,  i IT1 – islamskim terorizmom. Ova formula naročito je efikasna  u okvirima kadrovske politike štampanih medija, u prvom redu sedmičnih političkih magazina, gdje objavljivanje sadržaja o gore navedenim kategorijama jamči sigurnu čitanost.  

O medijskoj pristrasnosti, simpatiziranju određenog političkog programa, nekompetentnoj novinarskoj naučnosti i degradaciji kulture kroz neprofesionalan odnos prema javnosti najjednostavnije je polemizirati u kontekstu atraktivnosti i tabloidnosti koja  korespondira sa utilitarizmom.  Ili kako Igor Gajin kaže u slučaju štampanih medija: “istina (ideal medija)i ljepota (ideal kulture)zamijenjeni su  tiražom.