"Šta bi bilo kad bi iz Beograda i Zagreba politiku koja se vodi u Sarajevu na sličan način uvredljivo i stalno držali na optuženičkoj klupi za "islamski radikalizam"? Stoltenberg bi, u sadašnjoj konstelaciji međunarodnih prilika, takve kvalifikacije verovatno ocenio kao "zapaljive"? – pita se u kolumni beogradski orijentalista i diplomata Darko Tanasković, koju je ovih dana prenijelo nekoliko proruskih portala u Srbiji i bosanskohercegovačkom entitetu RS.

Tanaskovićeve logoreje o Srbima kao vječitim žrtvama svakojakih zavjera sa Zapada redovno objavljuje portal sveosrpskoj.com kojeg uređuje Đuro Bilbija, vjerni branilac Putina i srpsko-ruskog bratstva, a sam portal i tekstovi koje plasira su klasični primjer dobro osmišljene i plaćene propagande koja se potom širi i prenosi po ekstremnim desničarskim portalima i društvenim mrežama, a potom prenosi u mainstream medijima i štampanim izdanjima. Stalni komentatori na ovom portalu su, pored Tanaskovića, već ustaljena velikosrpska propagandistička postava poput: Nenada Kecmanovića, Aleksandra Pavića, Predraga Ćeranića, Slobodana Reljića, Dušana Prorokovića i Srđana Perišića.  Ako se samo letimično pregledaju naslovi i teme koje ovi autori konstantno i redovno plasiraju, uvidjet će se da se radi o ciljanom i fokusiranom narativu koji nastoji potpuno promijeniti utvrđene sudske i historijske činjenice o dešavanjima na prostorima bivše Jugoslavije. O kakvoj revizionističkoj kampanji širenja mržnje, iskrivljavanja činjenica i zamjena teza se radi najbolje će oslikati činjenica da su spomenuti autori, a i sadržaj ovih portala u potpunosti usklađeni s ruskim agresorskim ciljevima i propagandom prema Ukrajini.

CIjeli članak u printanom izdanju Preporoda od 1. juna

Zapravo ideološka matrica velikosrpskog hegemonizma koja je 1990-ih godina na prostorima bivše Jugoslavije rezultirala agresijom, masovnim ubistvima, koncentracionim logorima, etničkim čišćenjem, urbicidom i na koncu genocidom, danas se jasno oslikava u agresivnom ruskom ekspanzionizmu u Ukrajini. Razumljivo je to zbog intenzivne rusifikacije srbijanskog društva koje je danas čak spremnije na mobilizaciju za nove ratove, nove progone i nove genocide. Dakako, nedostatak potencijala izaziva frustraciju koja je očigledna upravo u propagandističkim sadržajima koje proizvode spomenuta imena. Nažalost, ovakvim ostrašćenim kreiranjem javnog mnijenja nanosi se šteta ne samo za dobrosusjedske odnose, već za demokratsku i evropsku budućnost Srbije.

Zamjena teza o radikalizmu

No, vratimo se Tanaskoviću i njegovim logorejama koje traju od 1990-ih godina kada je svoju opsjednutost islamom u Bosni započeo sada već famoznim "islamskim fundamentalizmom". Nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu Tanasković je velikosrpsko propagandističko zamjenjivanje teza spretno potkivao pričom o panislamizmu i vehabizmu, a danas ih suptilno potura kroz teze o "islamskom radikalizmu". Dakako, okolnosti na globalnoj sceni su mu išle u korist, od terorističkih napada na Zapadu do rata protiv terorizma i svih problema koji su stvoreni zloupotrebom religije, međutim, Bošnjaci su se u svom ovom problemu stavili na pravu stranu historije. Otvoreno su se suočili sa zlom nasilnog ekstremizma koji zloupotrebljava religiju otvoreno, a posebnu ulogu u tom suočavanju je imala Islamska zajednica, te poglavito reisul-ulema Kavazović kojeg sada Tanasković nastoji optužiti za uplitanje u politiku.

Tanasković je oštricu svoje kritike okrenuo prema poglavaru Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini reisul-ulemi Husein-ef. Kavazoviću. Problematično mu je što je reisul-ulema Kavazović stvari nazvao pravim imenom i drznuo se ukazati na sve intenzivnije uplitanje Srbije i Hrvatske u unutrašnje stvari u Bosni i Hercegovini, što je upozorio na opasne namjere prema Bošnjacima, odnosno o kontinuitetu historijskog genocidnog projekta uništenja muslimana, a u konačnici Bošnjaka i države BiH kao političkog okvira koji ih štiti.

U tekstu "Stoltenbergu para uši samo srpska "retorika" u BiH" Tanasković se, ukratko, iščuđava zašto generalnog sekretara NATO-a Jensa Stoltenberga ne zabrinjava "radikalni islam", već "zapaljiva retorika iz RS". Naime, zasmetalo mu je što je nakon susreta s predsjedavajućim Predsjedništva Bosne i Hercegovine Šefikom Džaferovićem, generalni sekretar NATO saveza izjavio da "NATO prati situaciju u BiH, a naročito zapaljivu retoriku koja dolazi iz Republike Srpske“, te da nastavlja saradnju sa svojim štabom u Sarajevu, jer je dugoročno opredijeljen za to i pruža podršku kako bi osigurao mir i stabilnost.

Tanasković je čitav svoj tekst posvetio vibrantnoj političkoj sceni u Bosni i Hercegovini da bi alarmirao kako je suštinski problem što Bošnjaci nisu problem!? Kakva god bila, unatoč svim blokadama i opstrukcijama, politička scena u BiH je ipak demokratska, što i sam Tanasković razvidno pokazuje navođenjem različitih političkih aktera i njemu poželjnih politika. Međutim, problem je što tog istog Tanaskovića i grupu intelektualaca okupljenih oko temeljnih pitanja srpstva nimalo ne zabrinjavaju podaci koje je dan ranije (28. maja, 2022.) godine objavio Istinomer.rs o političkoj situaciji u njegovoj zemlji. A radi se o istraživanju Crte po kojem većina u Srbiji želi autoritarnog lidera, savez sa Rusijom i odustajanje od Evropske unije.

Potom, Tanasković je oštricu svoje kritike okrenuo prema poglavaru Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini reisul-ulemi Husein-ef. Kavazoviću. Problematično mu je što je reisul-ulema Kavazović stvari nazvao pravim imenom i drznuo se ukazati na sve intenzivnije uplitanje Srbije i Hrvatske u unutrašnje stvari u Bosni i Hercegovini, što je upozorio na opasne namjere prema Bošnjacima, odnosno o kontinuitetu historijskog genocidnog projekta uništenja muslimana, a u konačnici Bošnjaka i države BiH kao političkog okvira koji ih štiti. Zasmetalo mu je što je reisul-ulema ukazao na stvari u kojima izravno učestvuje i sam Tanasković, poput propagandističke mašinerije koja ima izravnu podršku režima u Srbiji i bosanskohercegovačkom entitetu RS, a kojima se veličaju ratni zločinci i njihovi politički rezultati i promovira svetosavska ideologija, te ustašizacija kulturnog, obrazovnog i medijskog prostora.

Sprečavanje nasilnog kršćanskog ekstremizma

Darko Tanasković i skupina javnih propagandista velikosrpske ideologije danas bitno kreira javno mnijenje koje je, po nekim istraživanjima, čak radikalnije nego u predvečerje krvavih agresivnih ratova koje je vodila Srbija na prostorima nekadašnje zajedničke države. I to je problem koji s jedne strane izvire upravo iz ovog narativa, a kojeg režim u Srbiji propagira. S druge strane, problem je kompleksniji upravo u odnosu Zapada prema radikalizmu koji je do sada uglavnom bio orijentiran na sprečavanje u kontekstu globalnog terorizma ideološki povezivanim sa islamom i muslimanima. Šta je sa radikalnim i opasnim spojem nacionalizma i pravoslavlja, odnosno nacionalizma i katoličanstva? Šta je sa desničarima kojih je sve više i koji svoje mjesto nalaze u mainstramu Srbije i Hrvatske? Šta je sa ulogom Katoličke i Srpske pravoslavne crkve, šta je sa političkim pravoslavljem i političkim katoličanstvom – koji su svoje opasne potencijale mržnje, zločina i netrpeljivosti pokazali prije trideset godina.

Religija je uvijek bila plodno tlo za zloupotrebu i vršenje nasilja u njeno ime, ali taj ekskluzivitet ne pripada samo islamu! U posljednje vrijeme primjetan je rast krajnjih desničarskih skupina koje svoje agende i djelovanje sve više nastoje vezati za kršćanska učenja, pogotovo Srpske pravoslavne crkve i Katoličke crkve. Bjelodano je da ove grupe imaju svoje podržavatelje u radikalnim crkvenim krugovima. O tome najbolje svjedoče manifestacije, poput obilježavanja nekih vjerskih praznika ili komemoracija, te jedan novi oblik političkih mitinga (litije) čiji je direktni organizator bila SPC u Crnoj Gori. Na obilježavanjima, npr. Bleiburga redovno se u pojavljuju katolički svećenici u društvu radikalnih desničara, revizionista i neonacista. Pri tome, Katolička crkva, ali i većina visokih političkih zvaničnika kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini, ne samo da se ne distancira, već aktivno podržava obilježavanje ovih spornih neonacističkih manifestacija. Slična situacija je i kod redovnog učešća vrha Srpske pravoslvne crkve na obilježavanjima neustavnog "Dana RS", koji uz druge, sada već uobičajene proslave krsnih slava svjetovnih institucija (poput MUP-a, škola, bolnica), u potpunosti dovode u pitanje sekularnu narav Bosne i Hercegovine, odnosno entiteta RS. Ovoj konstataciji u prilog idu imena škola, ulica, trgova, bolnica, i drugih javnih ustanova koji su nazvani po pravoslavnim svecima, a u posljednje vrijeme su žestokim etnonacionalističkim, desničarskim i šovinističkim nabojem i porukama ispunjena i obilježavanja tradicionalnih kršćanskih praznika poput Badnjaka, Božića ili Bogojavljenja. U manifestacijama plivanja za krst časni koje se sve intenzivnije i masovnije obilježavaju uz crkvene velikodostojnike učestvuju političari i zapažene javne ličnosti. Uz ovo sve treba napomenuti da svećenici SPC redovno učestvuju svake godine početkom marta u komemorativnim molitvama u Draževini kod Višegrada kada se obilježava godišnjica od hapšenja Draže Mihailovića, četničkog vođe i nacističkog kolaboracioniste tokom Drugog svjetskog rata.

Krajnje je vrijeme da se na globalnom nivou otvori rasprava i programi borbe protiv nasilnog ekstremizma CVE i sprečavanja nasilnog ekstremizma PVE koji ideološke matrice imaju u radikalnom tumačenju kršćanstva, a čije manifestacije su se najbolje mogle vidjeti na primjeru ruske agresije u Ukrajini, a ranije u agresivnim ratovima na Balkanu koji su rezultirali genocidom. O ovom problemu, nažalost, srpski javni intelektualci poput Tanaskovića, Kecmanovića, Pavića, Ćeranića, Reljića, Prorokovića, Perišića i drugih šute, jer su zapravo njegov integralni dio koji ga amplificira i promovira. Nadat se da će se ovim problemima jednako agilno pozabaviti Evropska unija, OSCE, Vijeće Evrope, NATO, Ujedinjene nacije kao što su se bavili programima PVE/CVE kada su u pitanju zloupotrebe islama, te osmisliti programe i podršku pravoslavnim i katolicima da se suoče sa problemima i riješe opasnih bolesti religijskog radikalizma.

I na kraju, šta bi bilo kad bi iz Sarajeva, politiku koja se vodi u Beogradu i Zagrebu, na sličan način uvredljivo i stalno držali na optuženičkoj klupi za "kršćanski radikalizam"? Stoltenberg bi, u takvoj konstelaciji međunarodnih prilika, takve kvalifikacije vjerovatno ocijenio kao "zapaljive"!?