Iako govori o ulozi saudijsko-američke diplomatije u procesu međunarodnog priznanja i prijema Bosne i Hercegovine u punopravno članstvo Organizacije Ujedinjenih nacija, Kovač pored osnovnih hipoteza, dokazuje važnu činjenicu o presudnoj važnosti diplomatije za međunarodno pozicioniranje malih zemalja. Ova studija posredno je svjedočanstvo o izvanrednom, skoro nevjerovatnom uspjehu bosanskohercegovačke diplomatije koja je u kratkom vremenu i veoma teškim okolnostima osigurala međunarono priznanje i prijem Bosne i Hercegovine u OUN. Da Bosna i Hercegovina kojim slučajem nije primljena u članstvo OUN zajedno sa Slovenijom i Hrvatskom 22. maja 1992. godine na istoj sjednici Generalne skupštine, veliko je pitanje da li bi kasnije bila primljena kao država ili samo kao teritorija, istaknuo je dr. Haris Silajdžić, onovremeni ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, u izjavi koju je Kovač citirao.

Razbijanje predrasuda

Javnost u Bosni i Hercegovini smatra da su se međunarodno priznanje i prijem u Organizaciju UN-a podrazumijevali i da su se odvijali automatski, bez većih teškoća. Suprotno tome i jedno i drugo bilo je rezultat nesvakidašnjeg diplomatskog zalaganja i lobiranja bosanskohercegovačkih predstavnika u najvažnijim centrima svjetske političke moći, a u ovom slučaju se govori o aktivnostima u Rijadu i Vašingtonu.

Raspadom SFR Jugoslavije najveći broj diplomatskih predstavništava u svijetu, Srbija (tada SR Jugoslavija) je prisvojila i koristila za ostvarivanje svojih ciljeva među kojima je prioritetno bilo sprečavanje međunarodnog priznanja i prijema Bosne i Hercegovine u OUN. Tek osamostaljena bosanskohercegovačka država niti je imala razvijenu mrežu diplomatskih misija niti je imala logističke i materijalno-finansijske resurse potrebne za vođenje diplomatskih aktivnosti visokog intenziteta. Svjedočanstva koja donosi Kovač u ovoj knjizi o snalažljivostima, dovijanjima i neophodnim kreativnim improvizacijama bosanskohercegovačkih diplomata u skoro bezizlaznim situacijama na momente djeluju nadrealno.

Pored velikih nastojanja SR Jugoslavije da spriječi priznanje od strane drugih država i prijem Bosne i Hercegovine u OUN nakon stjecanja nezavisnosti 1. marta 1992. godine, spomenut ću još nekoliko otežavajućih okolnosti. Prvo, tokom osamdesetih godina 20. stoljeća iz Beograda je vođena islamofobna propaganda protiv jugoslavenskih, a posebno bosanskohercegovačkih muslimana. Optuživani su za panislamizam, islamski fundamentalizam, muslimanski nacionalizam, i za tzv. islamsku prijetnju za Evropu. Treba imati na umu da su sve te optužbe fabrikovane u vrijeme jugoslavenskog jednopartijskog komunističkog režima dok je ideologija jugoslavenskog bratstva i jedinstva zvanično isticana. Srbijanski politički krugovi su time ciljano diskreditovali bosanskohercegovačke komunističke funkcionere kod domaće javnosti i kod inozemnih centara političkog odlučivanja istovremeno.

Sve ambasade su izvještavale svoje vlade o tako intrigantnim temama, kao što izvještavaju i danas. Ne treba sumnjati da su izvještaji zapadnih ambasada o pisanju beogradske štampe o spomenutim optužbama redovno upućivani njihovim vladama, posebno ako se uzme u obzir da se to dešavalo neposredno poslije islamske revolucije u Iranu nakon čega su Iran i SAD međusobno zauzeli stavove koji su bili sve osim prijateljskih. Drugo, na Zapadu su već od početka 20. stoljeća razvijane predrasude o Balkanu kao o prostoru mržnje, stoljetnih sukoba, surovih ratova, međusobnih istrebljenja itd. O takvoj percepciji svjedoče izjave nekolicine američkih i evropskih zvaničnika. Posljednja u nizu knjiga koja je imala takav utjecaj na američku administraciju pod predsjednikom Klintonom bila je knjiga Roberta Kaplana „Duhovi Balkana“. Trebalo je vremena i nastojanja objektivnih i upućenih autora da isprave te predrasude kod samoga Klintona, što je bilo od nemjerljivog značaja. Treće, padom komunizma u istočnoj Evropi i Sovjetskom Savezu 1989-90. godine, kao ideologije neprijateljski nastrojene prema kapitalističkom Zapadu, u Sjedinjenim Državama se javljaju utjecajni autori s militarističko-islamofobnom tezom da će islam zamijeniti komunizam kao neprijateljska ideologija i da će budući sukobi biti na granicama civilizacija, odnosno između civilizacija. Kada se sve ovo uzme u obzir nije teško pretpostaviti optiku kroz koju su Zapadni politički krugovi posmatrali osamostaljenje Bosne i Hercegovine kao zemlje u kojoj su muslimani polovina stanovništva. Ishodovanje međunarodnog priznanja i prijema u OUN usljed svih navedenih okolnosti ravno je malome čudu. Međutim čudo u ovom slučaju ne postoji, već je riječ o izvanrednom entuzijazmu, radu i predanosti rukovodstva Bosne i Hercegovine na čelu s predsjednikom Predsjedništva Alijom Izetbegovićem i ministrom vanjskih poslova dr. Harisom Silajdžićem i još jednim brojem pojedinaca koji su imali nemjerljivu ulogu u tom vremenu. Kovačeva studija utemeljena je na desetinama izvora, knjiga i dokumenata i svjedoči o tome kako su Izetbegović, Silajdžić i nekoliko drugih pojedinaca pokrenuli saudijsko-američku diplomatiju i centre odlučivanja u Rijadu i Vašingtonu da se založe za Bosnu i Hercegovinu u postupku međunarodnog priznanja, prijema u OUN, a potom da se angažuju u pružanju pomoći tokom njene odbrane od oružane agresije.

Ključni faktori državne moći

U nauci o međunarodnim odnosima postoji visok nivo saglasnosti da je za male države diplomatija jedan od najvažnijih faktora koji joj stoje na raspolaganju u postizanju adekvatne pozicije u međunarodnom poretku. Zbog toga je ultimativni državni interes Bosne i Hercegovine da se razvije visokosofisticirana diplomatija, odnosno visoko-profesionalna diplomatska mreža. Bosna i Hercegovina nema luksuz imenovanja političkih diplomata i s time bi zaista trebalo prestati, jer predstavlja nanošenje štete državnom interesu. Međunarodna politika je borba za moć velikih država, odnosno borba za položaj u međunarodnom poretku malih država. Diplomatija je jedan od nekoliko faktora državne moći. Neki faktori su nepromjenjivi, dok su drugi promjenjivi. Geografija, položaj i površina teritorije kao i prirodni resursi su nepromjenjivi. Oružana sila i brojnost stanovništva su faktori na koje se ne mogu definitivno osloniti male države. Uz diplomatiju one u svome pozicioniranju mogu računati na kvalitet vlade i ekonomsko bogatstvo kao faktore koji su promjenjive prirode i koji se mogu razvijati. Kvalitet vlade je najvažniji, jer od njega zavisi i kvalitet diplomatije i razvoj ekonomskog bogatstva. Kvalitet vlade uključuje sve tri grane vlasti, zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Ekonomsko bogatstvo primarno zavisi od intelektualnog kapitala, odnosno od nivoa obrazovanja, stručne osposobljenosti, konkurentnosti i stručnih kompetencija radno-sposobnog stanovništva, odnosno stanovništva u cjelini. Japan, Singapur, Estonija, Irska, Južna Koreja itd. samo su neke od država koje su se enormno razvile u posljednjih nekoliko decenija zahvaljujući intelektualnom kapitalu. Kao osmi faktor ističe se nacionalni moral koji je bitan kako za velike tako i za male države.

Kovačeva knjiga Kraljevi i predsjednici: Saudijsko-američka diplomatija i spašavanje Bosne i Hercegovine trebala bi se naći u rukama bosanskohercegovačkih državnika, političara, i diplomata jer govori o presudnim međunarodno-političkim događajima za Bosnu i Hercegovinu. Također, bit će nezaobilazna za studente političkih nauka, međunarodnih odnosa i diplomatije i sve druge koji se zanimaju za međunarodne političke odnose. Napisana je prijemčivim stilom tako da je čitljiva i općoj publici.