Svakodnevno se fasciniramo dostignućima novih tehnologija u različitim industrijama. Ponekad se čini da je razvoj sve ubrzaniji i teško je ostati informisan o inovacijama. Posebno su interesantne one u oblastima kompjuterske i mobilne tehnologije te industrije električnih automobila. No, pitamo li se, srazmjerno našoj fasciniranosti, šta je u korijenu njihovog nastanka i razvoja. Podsjetimo se, barem povremeno, od čega se to, recimo, prave baterije u našim mobilnim telefonima, čijom se trajnošću hvale kompanije. Time bismo, ako baš ne možemo imati posebnog utjecaja, saznali da iza litija, kobalta ili nikla kao ključnih elementata tih baterija, kao i baterija za sve prisutnije električne automobile, krije niz ekoloških problema, izrabljivanja, monopola, dječijeg rada, ranjavanja, raseljavanja, uništavanja flore i faune, itd. Potom bismo se po ko zna koji put uvjerili na kakvim stubovima stoji čovječanstvo i u kakvoj je krizi, dok nas najviše potresaju vijesti o finansijskoj krizi. Tada bismo se prisjetili svih statistika o tome da je jaz između bogatih i siromašnih sve izraženiji na globalnom nivou i da je ukupno bogatstvo svijeta smješteno u rukama nekolicine. Možda bismo tada drugačije slušali o potencijalnoj kolonizaciji planeta, satelita ili zvijezda u svemiru i konačno izustili da nas, više nego ijedna druga, ustvari, potresa kriza morala i kriza duhovnosti – sumanuto otuđenje čovjeka od samog sebe. Možda bismo tada mogli razlučiti da progres i civilizacijski napredak, prema sadašnjem kursu, nisu nužno opće dobro, prema cilju i sredstvima. Intenzivni i strateški pristup, naprimjer, pitanjima zelene tranzicije i zelene energije nam to može kazati.
Rude budućnosti ili katastrofe
Neće biti prvi put u Preporodu da postavljamo i skrećemo pažnju pitanjem: Koliko košta progres? Iako sama riječ ne nosi negativne konotacije, pojave i ideje koje se formiraju oko tog pojma ili stvarnost koja se njime imenuje, često jesu dobrim dijelom negativne. Možda je teže to percipirati u zemljama u razvoju i tranziciji, koje tek trebaju da sustignu tokove razvijenih zemalja. Njima je, na određen način, već zacrtan cilj kojem trebaju stremiti, bez obzira što takav cilj razvoja društva i zemlje može biti nadekvatan i ne može uobziriti sve specifičnosti jednog društva i države. Dovoljno je pogledati stanje u zemljama globalnog juga. S druge strane su takve zemlje često žrtve teških interesa razvijenijih zemalja, političkih ili socio-ekonomskih. Za toliko željeni ili hvaljeni progres moraju praviti, blago rečeno, štetne kompromise. To je osjetno i u globalno aktuelnom trendu zelene tranzicije, koja bi, u biti, trebala predstavljati efikasno rješenje za ublažavanje posljedica klimatskih promjena.
Činjenice o klimatskim promjenama, kao i do sada usvojene strategije o kursu koji smo zauzeli ili koji čovječanstvo treba zauzeti, ne mijenjaju činjenice da se u tom procesu, ustvari, za mnoge ništa nije promjenilo. Dok svjedočimo kako klimatske promjene potiču i raseljavanje stanovništva iz određenih područja, tako svjedočimo da u nekim drugim zemljama stanovništvu prijeti opstanak uslijed posljedica procesa zelene tranzicije. To će potvrditi brojne zajednice autohtonih naroda širom svijeta. Nekim čudom baš u njihovom zavičaju se nalaze toliko tražene rude. Naravno, niz je drugih posljedica, koje se tiču zagađenja voda, uništavanja biljnih i životinjskih vrsta, itd.
Crpilo se crno zlato, na tome se raslo, propatilo se, a sada je uspostavljen kurs potrage i iskopavanja ostalih zlatnih ruda kao što je litij. Globalni zahtijevi za zelenom tranizicijom i tržišna utakmica, posebno između razvijenih zemalja svijeta, diktiraju pronalaženje i iskopavanje novih nalazišta.
Litij je, naprimjer, jedan od ključnih resursa za proizvodnju litij-jonskih baterija, koje se koriste u mobitelima, laptopima i – naglašavamo – električnim automobilima. To je ruda koja ima potencijal da mijenja odnos ekonomskih i političkih snaga. Tome, zapravo, svjedočimo. Tako se priča o nalazištima litija aktuelizirala i u našoj regiji, pa i u Bosni i Hercegovini. Osim litija, proizvodnja baterija zahtijeva i druge minerale poput nikla i kobalta. Općepoznata je situacija u DR Kongo gdje se kopa kobalt. Karakteristično je za mnoge zemlje globalnog juga da su negativni utjecaji na prirodu tek dio sante nevolja. Već odavno se upozorava na nehumane uslove rudarenja kobalta, izrabljivanje djece, ranjavanja prilikom ekspolozija, raseljavanje stanovništva, itd. Analizom lanca snabdijevanja se uviđaju intezivni izazovi i problemi. Ako tome dodamo da se takvi minerali rudare u zemljama koje se suočavaju s visokom stopom korupcije i nesređenim socio-ekonomskim prilikama, izazovi su daleko teži. Zbog takvih učestalih pojava opravdano je pitanje mnogih o tome koliko je zelena tranzicija uopšte zelena, a i sve češće se govori o zelenom kolonijalizmu. Uz to, električni automobili kao simbol te tranzicije, prema svim kritikama, nisu konačno rješenje, niti ih čine samo baterije. Šta je sa svim drugim metalima i energijom koji se koriste za njihovo pokretanje?!
Nema nevinih, ni istočno ni zapadno
Evropska unija, shodno zacrtanim klimatskim ciljevima, želi do 2030. godine smanjiti izbacivanje karbondioksida iz automobila i kombija za 55%, odnosno 50%, a od 2035. godine da postignu nultu emisiju karbondioksida. Taj plan podrazumijeva razvoj industrije električnih automobila. Ključni element tih proizvoda je električna baterija za koju su sirovine, naravno ograničene. Međutim, čini se da za EU izraženiji problem predstavlja zaostatak u tržinom takmičenju s Kinom, pa su nedavno uveli privremene carine na uvoz kinsekih električnih automobila navodeći kao razlog nepoštenu tržišnu trku s obzirom da kineska vlada daje značajne subvencije kineskim proizvođačima te su njihova vozila, zahvaljujući jeftinijem lancu snabdijevanja, u konačnici mnogo jeftinija od ostalih proizvođača. Međutim, posljednjih dana se pojavila informacija o mogućem pregovaranju o smanjenju tih carina. Ekonomski i trgovački prodor Kine evidentan je u mnogim segmentima. Svakako, zapadne zemelje nastoje ublažiti kineske utjecaje, što je posebno intenzivirano posljednjih godina, ponajprije nakon agresije Rusije na Ukrajinu, jačanja BRICS-a i savezništava nasuprot politikama zapadnih zemalja. S druge strane, o kakvoj stvarnosti se radi, govori i to da su se povećanju carina na kineske električne automobile protivile i neke evropske kompanije naglašavajući da bi to štetilo upravo evropskoj industriji automobila. Osim toga, stručnjaci konkretno upozoravaju na opskrbu električnim baterijama, u čijoj proizvodnji Kina dominira. Dodatno, neki vide nesklad između vizije EU o smanjenju karbondioksida i dostizanja nulte stope emisije, ako dođe do poskupljenja električnih automobila u EU. Također, činjenice da su brojni veliki spozori ovogodišnjeg Evropskog prvenstva u fudbalu održanog u Njemačkoj, ustvari, bile kineske kompanije, pali novi alarm u EU. To navodimo tek kao kratku ilustraciju stanja.
Da bi se postigla objektivnost u posmatranju i kritikama procesa zelene tranzicije, očito je da se prvo mora zaključiti da tu nema unaprijed nevinih. Niti bi isključivi antiimeprijalistički/ antizapadni/ antikineski/ antiruski stav mogao pomoći u realnom sagledavanju aktuelnih problema. Možda samo naglasiti da u eurocentričnom ili amerikocentričnom svijetu izazove moramo sagledavati i šire.
Stremljenja ka smanjenoj zavisnosti od Kine uključuju i Balkan. Litij i rudarenje litija je već nekoliko godina aktuelna priča i u regiji. Uprkos otporu građana u Srbiji, projekat Jadar će se, čini se, realizovati. Međunarodna kompanija Rio Tinto bi time postigla svoj cilj, a pri tome se ostvarenju svojih ciljeva nada i EU. Otuda kancelar Njemačke najrazvijenije ekonomije EU, Olaf Scholz nedavno u Srbiji s Aleksandrom Vučićem. Priča je prililično jednostavna. Vučić i Scholz su govorili o novim radnim mjestima te obećanjima o održivom rudarenju litija, a ekološki aktivisti i stručnjaci upozoravaju na najpogubnije posljedice. Iz te priče nije isključena ni Bosna i Hercegovina, tačnije nalazište u Loparama. Već se upozorava da će Milorad Dodik, po uzoru na svog političkog brata Vučića, iskoristiti tu priliku, koja se, svakako, tiče ponajprije njega i njegovog statusa. Neki već govore o tome da ćemo kao mala, nerazvijena zemlja, u zamjenu za blagodati EU i slično morati već nešto dati. I da, razvijene zemlje će svoje rude još uvijek čuvati.
Ekonomska i trgovačka moć Kine u kontekstu industrije električnih automobila i proizvodnji baterija je evidentna. Kina svakako ima i svojih nalazišta litija i drugih minerala, ali prema statistici u rezervama prednjače Bolivija, Argentina, Čile, Australija, zatim Kina, a tu su još Njemačka, Kanada, Kongo, Meksiko i niz drugih zemalja među kojima i i Srbija sa 1.2 miliona tona, a, naravno, i rudama bogate zemlje Afrike (U.S. Geological Survey, januar 2024).
Da bi se postigla objektivnost u posmatranju i kritikama procesa zelene tranzicije, očito je da se prvo mora zaključiti da tu nema unaprijed nevinih. Niti bi isključivi antiimeprijalistički/ antizapadni/ antikineski/ antiruski stav mogao pomoći u realnom sagledavanju aktuelnih problema. Možda samo naglasiti da u eurocentričnom ili amerikocentričnom svijetu izazove moramo sagledavati i šire.
Izazovi u pogledu zelene tranzicije su i složeniji. Osim štetnih posljedica rudarenja litija, kobalta i nikla, upozorava se na digitalni otpad i njegovo nerecikliranje, a upravo su sve češći akcenti na potrebi za reciklažom takvih materijala ili za pronalaženjem novih tehnologija da bi se postigli istinski ciljevi zelene tranzicije. Ali, čini se da surovost u utrci za nadmoći još uvijek ne otvara dovoljno vrata etičnijem odnosu u takvom globalnom kursu.
No, današnji čovjek, kreator kapitalističkih zvijeri i nekontrolisanog potrošačkog mentaliteta, je zinuo više nego što može pojesti. Sebi je, umjesto svijeta neposrednog, stvorio svijet posrednog, raskrstio s direktnim dodirom s čovjekom i prirodom, stremeći da uzvišenost postojanja postigne gomilom betona, čelika i mehanizacije. Zbog toga teško osvještava i sebe i drugog. Tako iznova oživljava vječiti poriv za besmrtnošću. Tome svjedoče i najekstremnije zamisli o transhumanizmu.
Prošlost pri ruci budućnosti
Socijalna slika svijeta se narušava iz godine u godinu uprkos brojnim usvojenim deklaracijama o ljudskim pravima ili zaštiti životne sredine. U svakom progresivnom skoku savremene civilizacije vidimo iste matrice. Ostaje samo pitanje koliko će, naprimjer, patnje prouzrokovati zelena kolonizacija u odnosu na klasičnu formu kolonizacije. Pri tome se pozivi na etično ili društveno odgovorno poslovanje mogu izjednačiti tek s lijepim parolama ili posmatrati kao licemjerni izraz svijeta. Takvi se pozivi čine, nerijetko, naprasnim, izvještačenim ili tek trendom kojim se ublažava krivica za sve što se čini nauštrb čovjeka. Međutim, možda je to tek produkt čovjeka koji je odlučio da živi bez uzvišenijih regula, pa i da ustrojava svijet nasuprot Boga. Momenat kada se započne radikalno preispitivati ideja o apsolutnoj nadmoći ljudskog razuma, a potom nuspojave prosvjetiteljstva, industrijske i digitalne revolucije, označit će prekretnicu u svjetskoj historiji. Ako do toga dođe. Tako bi se preispitalo i potpuno značenje ideje o održivom razvoju, etičnom i društveno odgovornom poslovanju, što bi nas dovelo i do suočavanja s pitanjima o tome koliko je, recimo, rasizam evoluirao, pa i samo ropstvo. Zato će biti potrebno u pomoć pozvati sve one elemente koje savremeni čovjek nerijetko percipira kao relikte prošlosti koji su, zbog svoje prirode, neiskorijenjeni, ali su sasvim dovoljno duboko usađeni u ljudsku prošlost da mogu dati odgovore o trajanju čovjeka. Da, govorimo o religiji. Ili, pak, o tome da će nam prošlost spasiti budućnost?! Bio bi to, možda, povratak čovjeka sebi.
Nije život carstvo ovozemnog kruha
Prema islamskom, i učenju niza drugih religija, jedan od ključeva čovjekove životne sreće je življenje i saživljavanje s prirodom, harmonija s elementima od kojih je i sam stvoren. Tek se u takvom ambijentnu najlakše može prepoznati i opipati ili spoznati šta mu za život, zaista, treba i kolika je cijena svakog budućeg koraka. U tom odnosu misli na čovjeka i svako Božije stvorenje. No, današnji čovjek, kreator kapitalističkih zvijeri i nekontrolisanog potrošačkog mentaliteta, je zinuo više nego što može pojesti. Sebi je, umjesto svijeta neposrednog, stvorio svijet posrednog, raskrstio s direktnim dodirom s čovjekom i prirodom, stremeći da uzvišenost postojanja postigne gomilom betona, čelika i mehanizacije. Zbog toga teško osvještava i sebe i drugog. Tako iznova oživljava vječiti poriv za besmrtnošću. Tome svjedoče i najekstremnije zamisli o transhumanizmu. Nije se pomirio sa svojom krhkošću i smisao traži u pogrešnom smjeru, očito srljajući u propast. Duhovnost i saživljavanje s prirodom za njega su postali atrakcija, egzotika i blesavo čuđenje, a trebali su ostati tek dio njegove svakodnevnice.
Shodno svemu, nužno će, osim općih poziva na etičnost, čovječanstvo morati staviti veći naglasak na duhovni rast i razvoj čovjeka, odavno prigušen, ali ne i nestao. Tako bi religijske zajednice i vjernici mogli dati neprocjenjivo vrijedan doprinos. Na tom tragu ohrabruju inicijative i projekti poput Al-Mizan – A Covenant for the Earth, nastao kao globalna platforma koja uvezuje pitanja živtone sredine, islamska učenja i islamski pogled na prirodu. Cilj je da se demonstrira “kako islam može biti poticajuća snaga za održivi razvoj i brigu o životnoj sredini” te “naglašava važnost kulture i religije u poticanju promjene ponašanja uz naučna, tehnička i politička rješenja.” Program su razvili Svjetska islamska organizacija za obrazovanje, nauku i kulturu, Islamska fondacija za ekologiju i nauke o životnoj sredini, Univerzitet Üsküdar u Istanbulu, Kur'anska botanička bašta i Koledž islamskih nauka pri Hamad bin Halifa univerzitetu u Kataru formirajući tim u saradnji s UN programom životne sredine (almizan.earth.com) Također, Laudato si, enciklika Pape Franje, koja je objavljena 2015. godine, predstavlja značajan doprinos pitanjima zaštite životne sredine, a tretira “povezanost ekološke krize Zemlje i socijalne krize čovječanstva” (Vatican News). Ova dva i slični projekti su, možda, i najizraženiji potencijal za budućnost međureligijskog dijaloga, a time i za budućnost čovjeka, onu zaista zeleniju.
