Sa jezičkog aspekta hutba je usmeni tekst koji hatib izgovara pred džematom. Taj se usmeni tekst kao i drugi usmeni tekstovi odlikuje određenim jezičkim karakteristikama koje spadaju u domen kulture govora, koja se podrazumijeva uz hutbu i pred hatibe stavlja određene zahtjeve u vezi s upotrebom standardnog jezika. S obzirom na to da upotreba standardnog jezika podrazumijeva određena znanja, ovdje prvenstveno tzv. izgovornu ili ortoepsku normu, ali i niz drugih jezičkih zahtjeva u pogledu upotrebe leksike, hatibi moraju imati solidna znanja o upotrebi standardnog jezika. Nažalost, to nije uvijek tako jer jezička obuka u toku školovanja za hatibsku i, općenito, imamsku službu nije po našemu mišljenju dostatna, a prema našemu mišljenju, stanje bi u tom pogledu moglo biti i lošije. Naime, prema našem uvidu u nastavne planove i programe, studenti Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu ostali su bez predmeta Bosanski jezik, što je vjerovatno odraz pojave prisutne na svim fakultetima – da se nastavni planovi prave prema profesorima i njihovoj normi, a ne prema stvarnoj potrebi studija. Odnos prema maternjem jeziku i njegovanju jezičke kulture sveo se u mnogim segmentima našeg društva samo na deklarativnu podršku bez stvarnog nastojanja da se takav odnos popravi.
Obučenost hatiba za usmeni govor na bosanskom jeziku
Kad je u pitanju obučenost hatiba za usmeni govor, onda moramo kazati, a na osnovu višedecenijskog iskustva slušanja hutbi na različitim mjestima, da se izuzetna obučenost ne uočava često, a i kod onih koji se po primjerenosti izdvajaju od većine, vjerovatno je u pitanju rezultat individualnih nastojanja hatiba da budu na nivou potreba veoma zahtjevne službe. Ovdje, naravno, ne ulazimo u vjerske sadržaje hutbe, već nas prvenstveno zanima govorna izvedba na bosanskom jeziku. Potreba za ispunjenjem standardnojezičkih zahtjeva u govornim izvedbama hutbi danas je izraženija nego u prošlosti jer su džemati danas znatno „pismeniji“ nego prije. Stoga standardnojezički aspekt hutbi ne bi trebalo da bude zanemaren ni od koga, ma ko preuzeo hatibsku ulogu – odgovornost prema svom maternjem jeziku imaju svi, pa bili oni vjerski službenici na visokim položajima ili imami u malim džematima.[1]
Ovaj je tekst rezultat nastojanja da se u ovom segmentu konkretizacije jezičke djelatnosti doprinese dodatnom poboljšanju u jezičkim aspektima hatibske prakse, i imamske prakse općenito, te da se „izvršiocima“ tog značajnog posla pomogne da njihovo nastojanje u postizanju ciljeva hutbe bude upotpunjeno i jezičkim odlikama poželjnim za takav vid jezičke djelatnosti, jer će se kroz nju doprinositi očuvanju čistote bosanskog jezika i njegovoj opstojnosti te utirati praksa njegove standardnojezičke primjene, bez štete po njegove dijalekatske značajke.
Cilj knjige „Hutba i kultura govora“, pa i ovoga teksta kao njezina dijela, jeste ohrabriti hatibe da primijene jezičke preporuke, koje će unaprijediti njihova nastojanja u obavljanju značajnog posla koji im je povjeren, a ne „uplašiti“ ih i pokazati njihove greške.
Govorne karakteristike hutbe
Naša jezička praksa u svim oblastima života pokazuje da se nedovoljno posvećuje pažnja jezičkom izražavanju, a pogotovo usmenom izražavanju. Nastavni programi na svim nivoima obrazovanja više pažnje posvećuju pismenom govoru (od sada ćemo ga zvati pisanje) i njegovoj usklađenosti s normom bosanskog jezika, dok je usmeni govor (od sada ćemo ga zvati govor) kao dio jezičke prakse u školskom jezičkom obrazovanju vrlo zapostavljen, iako se govorom češće služimo nego pisanjem. Može tome biti razlog i to što ono napisano ostaje i bude dostupno većem broju mogućih čitalaca pa mu se posvećuje znatnija pažnja, dok se govor „izgubi“ u trenutku realizacije, iako se mogu pamtiti, pa čak i prepričavati, neki nepromišljeni izrazi ili bilo kakva uočljiva odstupanja od standardnog jezika, kao naprimjer izgovor zatvorenog samoglasnika a prema samoglasniku o, što je idiolekatska osobina nekih pojedinaca (kao što je izgovor riječi glaova), izgovor riječī s neprenesenim dugosilaznim akcentom (vodê) i sl.
Ipak, govorom se služimo češće nego pisanjem i trebalo bi mu posvećivati više pažnje jer je i govor danas sve više i dugotrajnije dostupan s obzirom na to da su savremena tehnička sredstva omogućila lahko snimanje govora, što često narušava lične slobode govornika i može biti zloupotrijebljeno. Poznato je da pojedinci na džumama snimaju hutbe iz različitih razloga, što ne znači da to rade s lošim namjerama, iako je moguće da ima i takvih. Tako nastali snimci ne prave se da bi se ukazalo na govorne karakteristike hatiba, već mogu imati i druge različite pobude, ali i ovaj podatak treba biti dodatna motivacija hatibima da hutbu shvate ne samo kao vjerski sadržaj već i svoju „govornu“ sliku, koja će se uvijek povezivati s njihovom sposobnošću obavljanja te važne dužnosti koja im je povjerena.
Dobar govor s aspekta upotrebe standardnoga bosanskog jezika i niza drugih poželjnih jezičkih karakteristika povezuje se s terminom kultura govora. O kulturi govora postoje brojni radovi i knjige koji se s različitih aspekata bave govorom u različitim situacijama, a naša je knjiga, kao i ovaj njezin dio u novinama, posvećena usmenim realizacijama hutbe s aspekta kulture govora u savremenome bosanskom jeziku, ali se ona, također, dobrim dijelom može odnositi i na druge usmene realizacije uobičajene u islamskoj praksi, kao što su ders i druga različita predavanja, nastava i sl., a mogli bismo reći i na svaki javni govor.
Kultura govora
Kultura je veoma širok pojam i mogli bismo kazati da obuhvata sve ono što je čovjek kao razumno biće postigao kroz svoju evoluciju. Danas postoji i nauka o kulturi, koja se naziva kulturologija a koja se bavi izučavanjem različitih aspekata kulture i kao takva izučava na više univerziteta (pa i bosanskohercegovačkih) kao predmet ili poseban studij.
Kultura je kao širok pojam u stvarnom životu postala dijelom mnogih ljudskih djelatnosti pa imamo ili smo imali školske predmete Muzička kultura i Fizička kultura, univerzitetski predmet Filmska i RTV kultura, oblasti kao što su kultura izražavanja i medijska kultura u programima predmeta Bosanski jezik. Također se često koriste izrazi materijalna kultura, nematerijalna (duhovna) kultura, zdravstvena kultura, kultura stanovanja, kultura dijaloga te brojne druge sintagme s riječju kultura.
Postoji više definicija kulture govora, a ovdje ćemo dati svoju definiciju, kojom ćemo obuhvatiti ono što smatramo značajnim za kulturu govora.
Kultura govora je segment nematerijalne (duhovne) kulture koji podrazumijeva govor usklađen s jezičkim normama standardnog jezika te akustičkim govornim vrednotama (intonacija, intenzitet, tempo, pauza) i vizuelnim vrednotama (mimika, gestovi i stvarni kontekst).[2]
Ovako shvaćena, kultura govora dio je pretpostavki dobrog besjedništva pa se može kazati da se podrazumijeva da je kultura govora i dio retorike kao nauke o pravilima besjedništva, ovdje o pravilima besdjedništva na bosanskom jeziku.
Neki autori u akustičke vrednote ubrajaju i boju glasa. Ona je, međutim, individualna karakteristika govornika koja zavisi od rezonatora i govornih organa općenito te neka boja glasa može biti prijatnija uhu od druge. To ne znači da nekome sa nama manje prijatnom bojom glasa možemo nijekati kulturu govora niti nekome sa prijemčivijom bojom glasa pripisivati kulturu govora samo na osnovu te osobine.
Pravilnost govora
U literaturi se ističe da u osnovna svojstva dobroga govora spadaju pravilnost, jasnoća, jezgrovitost, tečnost i svrsishodnost. U knjizi „Kultura govora“ autora Milana Šipke (Institut za jezik, Sarajevo, 2006, 94) o pravilnosti govora se kaže:
„Pravilnost prije svega podrazumijeva ispravnu i jasnu, razgovijetnu artikulaciju svih glasova (fonema) jednoga jezika i njihovo pravilno bilježenje odgovarajućim znakovima (grafemima), kao i usklađivanje vlastitoga govora s važećim ortoepskim, gramatičkim i leksičkim normama standardnog jezika u cjelini, i to u svim prilikama u kojima standardni jezik, po svojoj prirodi i namjeni, funkcioniše ili treba da funkcioniše.“
Ovako shvaćena pravilnost dio je standardnog jezika, koja podrazumijeva sve standardnojezičke norme, uključujući i ortografsku, jer smo već konstatirali da govor može biti i pismeni.
Pravilnost govora podrazumijeva njegovu usklađenost s normama standardnog jezika. Standardni jezik ovdje ćemo jednostavno definirati kao jezik koji ima uređenu jezičku normu.
Pridržavanje onoga što preporučuje jezička norma najčešće se označava terminom pravilnost. Nas ovdje prvenstveno zanima kultura govora u usmenim realizacijama hutbi na bosanskom jeziku pa ćemo u narednom dijelu teksta pokazati koje su to pravilnosti koje bi trebalo poštovati u usmenim realizacijama hutbe na bosanskom jeziku.
Hutba na standardnome bosanskom jeziku
Kultura govora podrazumijeva upotrebu standardnoga bosanskog jezika, kako u govornim realizacijama tako i u pisanim.
To znači da govorne realizacije hutbe na bosanskom jeziku također treba da budu na standardnojezičkoj akcentuaciji te da se hutba u svim jezičkim osobinama oslanja na standardnojezičku normu bosanskog jezika (morfološku, sintaksičko-semantičku, leksičku, tekstualnu i stilsku), a da se, usto, pisane hutbe zasnivaju i na ortografskoj ili pravopisnoj normi bosanskog jezika.[3]
Usmene realizacije hutbe na bosanskom jeziku podrazumijevaju pridržavanje pravila ortoepske ili izgovorne norme. Pod ortoepskom ili izgovornom normom u usmenim realizacijama hutbe podrazumijeva se pravilnost u distribuciji prozodema (tj. rasporeda akcenata i nenaglašene dužine) i pravilnost u izgovoru glasova.
Distribucija prozodema
Distribucija prozodema termin je pod kojim se podrazumijeva raspored akcenata i nenaglašene dužine unutar riječī. Osim toga, to podrazumijeva i pravila o klitikama – tj. prenošenje silaznih akcenata na proklitiku, izgovor akcentogenih riječi s klitikama te rečenični akcent.
Ta se pravila mogu učiniti složenim i prezahtjevnim, no to je samo prividno jer se o akcentima i njihoj distribuciji uči još u devetom razredu osnovne škole i u drugom razredu srednje škole.
Iako hutba na bosanskom jeziku treba biti u skladu s ortoepskom ili izgovornom normom kakva je u standardnome bosanskom jeziku, ponekad ne bude tako.
Hutba i dijalekatska akcentuacija
Jedna od odlika govornih realizacija hutbi na bosanskom jeziku jeste i uočljiva upotreba dijalekatske akcentuacije. Najčešće je to dijalekatska akcentuacija koja se odlikuje neprenesenim silaznim akcentima. Ovdje prvenstveno mislimo na istočnobosanski (ijekavskošćakavski) dijalekt, koji se po neprenesenim dugosilaznim akcentima razlikuje od standardnoga bosanskog jezika te na sandžački dijalekt, u kojemu osim dugosilaznih nepreneseni akcenti mogu biti i kratkosilazni. Ta je osobina veoma uočljiva za slušaoce, bez obzira na to pripadaju li oni istom dijalektu na kome se (eventualno) drži hutba ili nekom drugom. Razlog uočljivosti odstupanja od standardnojezičke akcentuacije utjecaj je standardnog jezika posredstvom škole i medija, ali i utjecaj drugih dijalekata koji imaju standardnojezičku akcentuaciju.
Ako bi hatib izgovarao riječi s neprenesenim silaznim akcentima tipa: ženê, ženȁ, rūkê, rūkȁ, selȃm, mihrȃb, namȃz i sl., to bi bilo veoma uočljivo mnogim slušaocima hutbe, bez obzira na to pripadaju li dijalektima u kojima su takvi izgovori prisutni ili pripadaju nekim drugim dijalektima u kojima nema takvoga izgovora.
Izgovor riječi na način kako se one izgovaraju u dijalektima s neprenesenom akcentuacijom može kod slušalaca hutbe izazvati različite misli o govoru hatiba, bez obzira na to drži li se hutba u gradskoj ili seoskoj džamiji. Hutba s dijalekatskom akcentuacijom, pogotovo u gradskim džamijama, za koje se može pretpostaviti veći broj obrazovanih ljudi, mogla bi utjecati na to da dojam govora hatiba odvuče pažnju slušalaca od sadržaja hutbe i da ga zbog toga, bez obzira na druge njegove sposobnosti i vještine, slušaoci hutbe ne ocijene najbolje. A neformalno ocjenjivanje svega, pa i sposobnosti hatiba, svakako je prisutno, jer misao je brza i u situacijama kad je neželjena a može biti izazvana raznim poticajima, pa i govorom, i od nje se nekad ne može pobjeći ni kad je neželjena.
Pravilnost u izgovoru glasova
Jedna od karakteristika definicija hutbi je lijep izgovor. Brojne su potvrde za to u tekstovima koji se bave hutbom sa različitih aspekata. Tako, naprimjer, jedna od definicija hutbe glasi:
„Govor koji karakteriše istančani osjećaj, razumska preciznost, uzvišeno značenje, lijepa forma, upotreba rječitosti, iskreni govor, lijep izgovor (potcrtao R. B.), duboki utjecaj, jak argument i usmjerenje od strane govornika prema onim koji ga slušaja u cilju njihovog uvjeravanja kroz riječi i prihvatanje njegovoga govora.“[4]
U navedenoj definiciji hutbe kao jedno od njenih obilježja navodi se sintagma „lijep izgovor“ i mi možemo pretpostaviti da se ona odnosi na izgovor glasova u riječima, tj. da pretpostavlja razgovijetan izgovor. Mi mislimo da se sintagma „lijep izgovor“ treba odnositi i na akcente izgovorenih riječi i na akcente rečenica, što obuhvata i akustičke govorne vrednote (intonaciju, intenzitet, tempo i pauza).
Brojni su i primjeri koji za hutbu pretpostavljaju lijep govor, ali se u njima sintagma „lijep govor“ ne odnosi uvijek samo na lijep izgovor hatiba, već i na sadržaj i poučnost govora te na način njegova prezentiranja.
Za hatiba se kaže da je „osoba koja se obraća, i to čini na lijep i prigodan način“ te: „Hatib je osoba koja umije lijepo govoriti.“[5]
Pravilan izgovor glasova jedan je od prvih uvjeta kulture govora, a često i komunikacije uopće, što podrazumijeva i pravilan govor hatiba u usmenim realizacijama hutbe na bosanskom jeziku. Pravilan je izgovor uvjetovan radom i funkcijom govornih organa pri tvorbi glasova, tzv. artikulacijom.
Pravilan izgovor glasova drugi je segment ortoepske ili izgovorne norme. On se odnosi na izgovor i razlikovanje glasova č i ć, dž i đ, izgovor glasova h i j, alternaciju refleksa jata (ije / je, e / i) te ostale alternacije suglasnika (po zvučnosti, po mjestu tvorbe, alternaciju s ø ¼s nulom; gubljenje suglasnika½, alternaciju l / o, alternacije suglasnika k / č, k / c, g / ž, g / z, h / š, h / s, te alternacije i gubljenja samoglasnika.
Nepravilan izgovor pojedinih glasova u odnosu na ortoepsku normu standardnoga bosanskog jezika ili odstupanje od ortoepske norme ili pravilnosti može biti individualna osobina pojedinaca ili dijalekatska osobina, tj. izvorna osobina govornika na određenom području nekog dijalekta ili dijalekta u cjelini.
Hutba i standardnojezički izgovor
U prošlom dijelu teksta odgovorili smo na pitanje koje se tiče ortoepske ili izgovorne norme bosanskog jezika: Može li hutba biti na dijalekatskoj neprenesenoj akcentuaciji tipa: ženê, ženȁ, rūkê, rūkȁ, selȃm, mihrȃb, namȃz i sl.?
Možda bi na ovo pitanje neki ljudi očekivali drukčiji odgovor jer su već naviknuti na dijalekatsku akcentuaciju, ako ne u svome džematu, ono barem na internetskim stranicama koje obiluju tematski različitim hutbama brojnih hatiba. S obzirom na to, vjerovatno bi neki kazali da odstupanje od ortoepske ili izgovorne norme, tj. odstupanje u upotrebi standardnojezičke akcentuacije bosanskog jezika u usmenim realizacijama hutbe (kao u prethodnim primjerima), može biti odlika hutbi. Neki bi, možda, kazali da to može biti makar na hutbama u seoskim džematima u kojima su i hatib i džematlije mještani koji takvom (dijalekatskom) akcentuacijom izgovaraju riječi u svakodnevnom životu.
To može doprinijeti nekoj prisnosti i povjerenju između hatiba i džematlija jer pokazuje pripadanje istoj skupini i može biti simpatično, ali mislimo da postoji više razloga da se hutbe zasnivaju na akcentuaciji standardnoga bosanskog jezika.
Prvo, danas su i među seoskim džematima rijetki džemati koji su „izolirani“ od mogućnosti prisustva na džumi nekoga ko ne pripada mjesnom govoru tog džemata.
Drugo, hatib unaprijed ne može znati hoće li na hutbi biti samo pripadnici mjesnoga govora njegova džemata pa unaprijed ne može znati „smije“ li hutbu planirati na mjesnom govoru, odnosno na govoru s neprenesenom akcentuacijom.
Treće, na hutbi su prisutna i djeca koja pohađaju školu i vjersku pouku u njoj ili u mektebu pa hatib ne treba svojim govorom unositi zabunu i „ohrabrivati“ dijalekatski govor među učenicima, koji, vjerovatno, još nisu u mogućnosti prebacivati se s dijalekatskoga koda na standardnojezički u situaciji koja to zahtijeva (kao, naprimjer, u školi).
Četvrto, izgovor s dijalekatskom akcentuacijom mogao bi učenicima stvoriti neželjene situacije i izvan škole (na mjestima gdje treba govoriti standardnim jezikom) pa hatibov dijalekatski izgovor predstavlja nepedagoški postupak u tom smislu.
Peto, mnogi bi slušaoci dijalekatski izgovor mogli prihvatiti kao „manjkavost“ hutbe i loše ocijeniti sposobnost hatiba.
Moglo bi se govoriti i o još nekim negativnim efektima dijalekatskog izgovora hatiba na hutbi, ali je i ovo sasvim dovoljno da ukaže na to da postoji velika vjerovatnoća da su loši efekti dijalekatskog izgovora na hutbi veći od njihove eventualne koristi.
Ništa od navedenoga, međutim, ne umanjuje vrijednost dijalekatske akcentuacije i potrebu nastojanja da se dijalekatski akcenti čuvaju u neformalnim razgovorima, porodičnom okruženju ili drugim situacijama koje mogu biti poželjne za čuvanje nečega što je zavičajni govor. Takav govor u „tuđem svijetu“ može biti i veza sa zavičajem, koja može neutralizirati barem dio sveprisutne nostalgije.
Nerazlikovanje afrikatskih parova č – ć i dž – đ
U ortoepsku problematiku spada i nerazlikovanja afrikatskih parova č – ć i dž – đ. Već smo kazali da je to dijalekatska osobina prisutna u nekim govorima i da ne predstavlja nikakvu govornu mahanu, već samo naviku proizišlu iz dijalekatskog okruženja u kojemu se naučio govor. Nerazlikovanje afrikatskih parova u izvedbama hutbe i u sredinama u kojima nema te osobine može biti simpatično slušaocima, ali to treba izbjegavati iz svih nabrojanih razloga kojima upućujemo na držanje hutbe na standardnome bosanskom jeziku.
Pri izgovoru i svih drugih glasova i njihovih alternacija treba se pridržavati standardnojezičke norme bosanskog jezika.[6]
Hutba i dijalekatska leksika
Drugo pitanje koje se tiče odnosa dijalekta i hutbe odnosi se na dijalekatsku leksiku: Kakav je status dijalekatske leksike u hutbi spram leksike standardnog jezika?
Navedeno je pitanje nešto drukčije od prethodnih i odgovor na njega podrazumijeva veću slobodu hatiba u upotrebi takve leksike, pod uvjetom da će biti razumljiva slušaocima, što, opet, može biti različito u gradskim i seoskim džematima. Gradski su džemati heterogeniji jer ljudi u njima potječu iz različitih mjesta a leksika u tim mjestima može biti različita za imenovanje iste pojave, predmeta pa i bića, a to bi kod nekih slušalaca hutbe moglo utjecati na nerazumijevanje pojedinih riječi, a samim tim i dijelova hutbe.
Manja je vjerovatnoća da će dijalekatska leksika biti nerazumljiva u seoskim džematima ukoliko su hatib i džematlije mještani, ali treba voditi računa o tome da i u seoskim džematima hutbu mogu slušati i ljudi koji nisu mještani. Hatib će ih prepoznati i voditi računa o lokalnoj dijalekatskoj leksici. U vezi s lokalnom dijalekatskom leksikom treba voditi računa o tome da arhaičniju dijalekatsku leksiku neće razumjeti ni svi slušaoci hutbe iz mlađe i srednje generacije, bez obzira na to što su svi iz istoga mjesta jer se i leksika mijenja, baš onako kako se mijenja i način života. To se odnosi na svu leksiku, a posebno na onu kojom se imenuju različiti predmeti koji su nekad bili neodvojivi dio svakodnevnog života, posebno u selima, a danas su izvan upotrebe jer su ih zamijenili drugi, savremeni, koji nerijetko imaju drukčija imena.[7]
Dijalekatska leksika u hutbi može imati stilsku vrijednost, ali hatibi moraju voditi računa o tome hoće li takva leksika biti razumljiva slušaocima hutbe i nastojati da ne pretjeruju u upotrebi takve leksike.
Zašto hutba na standardnom jeziku
Standardni je jezik prestižni idiom a tu mu je ulogu nametnulo društvo prihvatanjem normiranja jezika. Standardni jezik spram dijalekta „bolji“ je u onome što bismo mogli nazvati društvenim poimanjem standardnog jezika, jer je naše društvo u gotovo dvjestogodišnjoj tradiciji normiranja, posebno kroz obrazovni sistem, izgradilo stav da je standardni jezik „bolji“. Zbog toga standardni jezik osigurava prestiž u društvu onima koji su ovladali njime – najjednostavnije kazano, oni se smatraju pismenim članovima govorne zajednice. Norma standardnog jezika, također, biva mjerilo ili orijentacija za ocjenjivanje nečijega govora i / ili pisanja (u smislu pismen – nepismen ili nekoj drugoj ocjeni između ovih dviju graničnih vrijednosti).
Standardni je jezik u nečemu i nepravedan, jer ljude lišava mogućnosti da u svim situacijama, prvenstveno u školama, mogu govoriti svojim maternjim idiomom.
To je cijena kojom se „plaća“ standardni jezik, jer svi u njemu „izgube“ nešto od onoga što im pripada zarad onoga što standardni jezik sa dugom tradicijom i svojom raširenošću pruža – razumljivost među svim govornicima, bez obzira na njihovu dijalekatsku pripadnost, te mogućnost da može služiti svima i za sve njihove potrebe. Ovdje svakako treba dodati i olakšavanje komunikacije izvan jezičkih granica.
Pri svemu navedenom, standardni jezik ima i simboličku vrijednost jer poprima osobine nečega što je nacionalno prepoznatljivo (pripada samo toj jezičkoj zajednici), a iz toga proizlazi i lojalnost svom standardnom jeziku i ponos njime. Sve to daje važnost normi standardnog jezika i čini je i dobrom i potrebnom govornoj zajednici.
Razlozi koje smo naveli pokazuju da bi hutbu trebalo držati na standardnom jeziku. Na standardnom jeziku treba biti i nastava na vjerskoj pouci, bez obzira na to odvija li se ona u mektebu ili školi.
[1] Ono što se odnosi na hutbu u najvećem dijelu odnosi se i na druge vrste usmenih tekstova vjerskog sadržaja – ders, vaz ili predavanje općenito.
[2] Vrednote govornog jezika definirao je hrvatski lingvist Petar Guberina u knjizi „Zvuk i pokret u jeziku“ (Matica hrvatska, 1952). V. i Branko Vuletić, „Gramatika govora“ (Grafički zavod Hrvatske, 1980), Ismail Palić – Mirela Omerović, „Bosanski jezik i komunikacija u nastavnoj praksi“ (Sarajevo Publishing, 2023).
[3] O ortografskim preporukama za pisanje na standardnome bosanskom jeziku v. Bosanski pravopis autora Refika Bulića.
[4] Nezir Mektebi, „Jezički uvod“, prijevod hfz. Kenan Musić, u: „Hatabet: Hrestomatija“, priređivači Džemaludin Latić i Kenan Musić, FIN, interno, Sarajevo, 2009, 12.
[5] Nezir Mektebi, „Jezički uvod“, prijevod hfz. Kenan Musić, u: „Hatabet: Hrestomatija“, 10. Potcrtavanja R. B.
[6] V. dijelove o ovoj temi u „Bosanskom pravopisu“ Refika Bulića.
[7] To potvrđuje naše bavljenje dijalekatskom leksikom pri izradi dijalekatskog rječnika govora živiničkoga kraja.
