U javnim nastupima naših popularnih vaiza sve je izraženiji emocionalni delirij. Kako god nas premalo emocija udaljava od bolje povezanosti sa džematom, tako i prenaglašene i nekontrolirane emocije guše racionalnost i argumentaciju u javnoj komunikaciji. Jednostavnim eksperimentom moguće je demonstrirati kako se emocionalno posredovanje duhovnosti najčešće koristi kao paravan za neznanje i nekompetentnost. Prenesemo li na papir i zapišemo li u formi teksta sve ono što naši popularni vaizi kazuju ukazat će nam se lice bez maske i šminke. Kada izostavimo retoričke pauze, grimase, facijalne ekspresije, zaklinjanja i različite retoričke akrobacije suočavamo se sa tekstom siromašne jezičke kvalitete, slabih logičkih dokaza, mlakih i neuvjerljivih primjera.

Zloupotreba minbera u dnevnopolitičke svrhe posebna je priča. U jednoj hutbi koja se prije nekoliko godina širila na društvenim mrežama hatib je sastavio spisak ekonomskih, političkih i društvenih mjera i poredao ih u nekoliko tačaka koje u formi prijedloga delegira političkim predstavnicima Bošnjaka. Minbera je u ovom slučaju zamijenjena političkom govornicom, a hatib je sebe stavio u poziciju supervizora i samoproglašenog autoriteta svih bošnjačkih nacionalnih predvodnika i političkih predstavnika. Hatib, sebi daje za pravo da predlaže procedure izdavanja državljanstva BiH, predlaže uspostavljanje specijalnih veza Bošnjaka u BiH i Bošnjaka u Hrvatskoj i Sandžaku, kao i sa građanima Albanije i Kosova, da se suspendiraju svi odnosi sa SPC crkvom sve dok ne bude stvarno radila na uspostavi mira ....

Ovakve stavove je opravdano i normalno iznositi na stranačkim skupovima, naučnim simpozijumima, političkim akademijama, dok je na minberama ovakve teme deplasirano tematizirati s obzirom da se misija ukazivanja na objavljenu istinu, na vječnu Božija riječ, upućivanje na dobro i odvraćanje od zla nisu ne mogu stavljati u isti ravan sa nečim što pripada području političkog planiranja i organiziranja. Kako god nas iritira kada se na javnim skupovima pojedini politički predstavnici stavljaju u ulogu vaiza na isti način trebamo biti i samokritični kada zloupotrebljavamo minber u dnevnopolitičke i druge profane svrhe. Sa formalne strane, većini naših hatiba i vaiza ne može se prigovoriti da svoj poziv ne obavljaju savjesno i odgovorno. Mnogima od njih ne treba napominjati da je ,,izgovaranje nekih riječi u javnom prostoru kao povlačenje okidača nabijenog pištolja!“ Nekima od njih to stalno moramo naglašavati. U čisto lingvističkom smislu, naši hatibi i vaizi s uspjehom ovladavaju fonetskom ili površinskom strukturom jezika. Njihovi govori su jasni i korektno govorno artikulirani. Ali u suštinskom, semantičkom i dubinskom smislu tim govorima uglavnom nedostaje originalnosti i aktuelnosti. Originalnosti nema bez sposobnosti za apstraktno mišljenje, analiziranje, kontekstualiziranje i što je naročito važno – bez smisla za logičko i kritičko povezivanje stečenih znanja sa aktuelnim vremenom.

Trend samoinicijativnog snimanja i objavljivanja hutbi na različitim medijskim paltformama, najčešće na društvenim mržama, stavio je na ozbiljnu kušnju naš osjećaj za mjeru i nepregledni radijus recipijenata, krajnjih konzumenata tih sadržaja. Jednostavno rečeno, koja je svrha nekontroliranog i serijskog proizvođenja takvih sadržaja? Mekanski mislilac Azif Lahbabi tvrdi da se čak i hadisu može pronaći spoznaja da božanski govor može proizvesti neku vrstu prezasićenja pa je za recipijente ponekad bolje na vrijeme odustati od njega kako bi obnovili vlastiti senzibilitet. U tradiciji se navodi da se Božiji Poslanik, a.s., ustručavao od prečestog držanja predavanja svojim ashabima. U El-Buharijevom Sahihu se spominje da je Abdullah ibn Mes’ud vazio ljudima svakog četvrtka. Jedan čovjek mu reče: ,,Ebu Abdurrahmane, volio bih da nam svaki dan vaziš. Sprečava me što ne bih volio da vam dosadim. Povremeno držim vaz kao što je Vjerovjesnik, a.s., nama nama povremeno držao vaz bojeći se da nam ne dosadi.“

Usidrenost u populizam nije niti će postati norma komunikološkog diskursa većine hatiba i vaiza. Zauzeti i usredotočeni na druge, manje vidljive i ekstravagantne poslove imamskog poziva, hatibi i vaizi naprosto nemaju želje i potrebe za samopromocijom. Populistički diskurs, međutim, postaje nepisana norma za organizatore različitih svečanosti i programa Islamske zajednice. Zahtijevi za angažmanom popularnih vaiza na terenu pretvaraju Odjel za hatabet, vaz i iršad u njihov puki servis čime populisti zadobijaju institucionalni legitimitet.

Usidrenost u populizam je kontrapunkt kur’anskoj platformi autentičnog komunikološkog misijskog diskursa: ,,Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj, i s njima na najljepši način raspravljaj! Gospodar tvoj zna one koji su zalutali s puta Njegova, i On zna one koji su na Pravom putu.” (En-Nahl-125)

(Dio iz izlaganja “Povratak autentičnom komunikološkom diskursu islama”, mr. Mehe Šljive s okruglog stola u Bihaću koje će biti uvršteno u zbornik radova s ovog okruglog stola)