Kraljevina Saudijska Arabija i Islamska Republika Iran su 10. marta, ove godine, nakon punih sedam godina obnovili diplomatske odnose. Pregovori o ovom sporazumu su trajali posljednje dvije godine, a posrednici su pored Kine bili Irak i Oman. Oni koji prate događanja na BliskomIstoku, primijetili sudaje ovaj razvoj događaja pozdravljen i primljen s olakšanjem, jer bi posredno mogao okončati mnoge neuralgične tačke u kojima se sukobljavaju interesi ove dvije zemlje, od Jemena, preko Sirije, do zemalja Zaljeva koje su izravno bile pogođene tenzijama između regionalnih rivala. Iranci i Saudijci su istakli obostranu političku volju da se međusobne zamjerke i pritužbe rješavaju diplomatskim sredstvima.

Različiti motivi Teherana i Rijada

Iako je, na prvi pogled, ovaj sporazum obećavajući, treba biti oprezan, jer se po svoj prilici neće desiti nikakva velika prekretnica, imajući u vidu dugu historiju konfliktnih odnosa u regionu upravo između ove dvije zemlje. Dakako, na njih će utjecati i odmjeravanje snaga globalnih sila, prvenstveno Kine i Sjedinjenih Američkih Država. Sporazum neće ukloniti sve tačke konflikta i okončati posredničke ratove, niti će cementirati Kinu kao novu silu u regionu. Izvjesnije je da ovaj sporazum dolazi kao jedna taktička deeskalacija u vrijeme kada je nužno potrebna objema zemljama. Iran je u posljednjih desetak godina, kada je krenuo val ustanaka u arapskom svijetu vješto iskoristio priliku da se strateški pozicionira i faktički zavlada u nekoliko glavnih gradova arapskih država (Bagdad, Damask, Sana, Bejrut), ali je posljednji val demonstracija u ovoj zemlji umnogome oslabio njenu snagu regionalnog involviranja. Naime, upravo se Iran svojim regionalnim rastezanjem doveo u veoma tešku ekonomsku situaciju, koja je uz već postojeće sankcije, nedavnu pandemiju, te krizu izazvanu agresijom Rusije na Ukrajinu, kumulirala kroz masovna unutrašnja nezadovoljstva i ozbiljnu političku krizu. S druge strane i Kraljevina Saudijska Arabija se na sličan način rasteže već osmu godinu nakon katastrofalne osmogodišnje intervencije u građanskom, bolje kazano, plemenskom ratu u Jemenu, gdje se involvirala u sukob između zvaničnih vlasti ove zemlje imilicija Husi pokreta. Izgledizapostizanje mira u Jemenu su još uvijek tanki, imajući u vidu vjerovatnoću sporenja oko izaslanstava, pouzdanost Husija, kao i zahtjeve s juga za zasebnom državom.

Ali, unatoč svim ovim potencijalnim preprekama, izgradnja bilo kakvog sigurnijeg okruženja i povjerenja u Zaljevu ovisit će prvenstveno oko dogovora između dvije najvažnije zemlje ovog regiona – Irana i Kraljevine Saudijske Arabije. Upravo su ovo razlozi zbog kojih se u posljednje vrijeme među stručnjacima vode rasprave o motivima koji stoje iza trenutnog saudijsko-iranskog približavanja. Dakako, obje države su u ove procese krenule iz čistog interesa, ali su njihovi motivi potpuno različiti.

Šta dobija Saudija

Saudijska strana želi da ovo rivalstvo prebaci na polje ekonomije i da ga udalji od političke i sigurnosne utrke jer je ona skupa i neizvjesna. A rezultat ovog usmjerenja je i promjena koja dolazi iz SAD-a. Naime Saudijci su osjetili da SAD žele smanjiti svoj angažman u regionu Bliskog Istoka kako bi svoje resurse preusmjerili za snažnije i efikasnije natjecanje s Kinom, te da se Kraljevina za svoju sigurnost više ne može samo oslanjati na SAD. Ova promjena američkog pristupa se ponajbolje pokazala u martu, 2022. godine nakon što SAD nisu intervenirale na napade dronovima na naftna postrojenja Aramcoa koji su izveli Husi, a iza kojih je, prema saudijskim tvrdnjama, stajao Iran. Ova saudijska manevriranja se mogu shvatiti i kao pokušaj da se sigurnost Kraljevine osigura i dodatnim aranžmanima s konkurentnim velikim silama, a tu je i kombiniranje diplomatije kako bi se odvraćanje prijetnje učinilo efikasnim. U ovom kontekstu je angažiranje Kine kao posrednika, koja ima značajan utjecaj na Teheran, vrlo vješt saudijski diplomatski manevar, ali to nikako ne znači da se radi o zamjeni osam decenija dugog strateškog američko-saudijskog partnerstva. Jer, Kina ima i efikasan način sprovođenja svoje političke i ekonomske moći nad Iranom, što je veoma važno, jer to u nekim ranijim okolnostima nisu uspjele postići ni Rusija, a pogotovo SAD. Jednostavno, saudijska diplomatija je procijenila da prisutnost Kine može garantirati trajniji sporazum.

Saudijci su bili oprezni i prema tzv. Abrahamskoj mirovnoj inicijativi, kojom se za vrijeme Trumpove administracije željela otpočeti normalizacija odnosa Izraela s arapskim državama okruženja. Također, i u slučaju američke politike maksimalnog pritiska prema Iranu oko iranskog nuklearnog programa, vrlo je jasno da Kraljevina nije željela biti uvučena u ovakve zategnutosti jer joj nije u interesu izazivanje rata sa susjedom, ali i zbog jednostavne računice da bi takvo ugrožavanje vlastite sigurnosti znatno potkopalo neke velike projekte društvenih i ekonomskih reformi i transformacija koji imaju dugoročne, generacijske ciljeve, poput saudijske Vizije 2030. I na koncu, kada je posrijedi Iran, ključni prioritet u segmentu sigurnosti za Saudijce jeste osigurati normalizaciju kao alternativu koja može doprinijeti vraćanju stabilnosti u Iraku i Jemenu, što se realno može pokazati kao najveći uspjeh ovih procesa.

Šta dobija IranPromatrači politike Irana ovaj potez smještaju u kontekstu jedne šire strategije okretanja prema istoku (Kina i Rusija) i popravljanja odnosa sa susjedima kao glavnim ekonomskim i političkim partnerima. Ovo bi trebalo donijeti olakšanje iranskim vlastima koje su suočene s dosad neviđenim antivladinim protestima nakon smrti Mahse Amini u policijskom pritvoru. Demonstranti su optužili režim za ubistvo djevojke, a režim nije izašao s uvjerljivim objašnjenjem, što je situaciju dodatno zakompliciralo i izazvalo represije i smrt više stotina ljudi. Ovo je stvorilo velike probleme Iranu i u unutrašnjem i na vanjskom planu. Bitka oko informacijskog prostora je izgubljena, a iranski zvaničnici su priznali da je ovom gubitku povjerenja prema državnim medijima doprinijela i informacijska kampanja koju je podržala Saudijska Arabija. To je promijenilo balans moći između Rijada i Teherana, što se dakako odrazilo i na pozicije u Jemenu. Ovim je omogućeno da Iran dobije smanjenje podrške antiiranskoj propagandi u zamjenu za smanjenje podrške Husijima.

Ovaj sporazum bi Iranu omogućio nastavak sprovođenja nuklearne politike, jer njen uspjeh nije moguć ukoliko je istovremeno otvoreno nekoliko frontova sukoba. Kroz dogovor sa Saudijskom Arabijom Iran nastoji izbjeći veću regionalnu krizu, što će mu omogućiti da lakše podnese tenzije sa SAD-om i Izraelom, pa čak i da dobije bolje uslove ukoliko se desi neki novi scenario dogovora oko budućnosti ovog pitanja. Također, ovo na određen način odvraća saudijsko-izraelsku sigurnosnu saradnju, bez obzira na njene neizvjesne izglede. Naime, u Teheranu je postojala zabrinutost od jedne šire antiiranske sigurnosne alijanse koju je zagovarao Izrael, što bi se ovim sporazumom donekle ublažilo.

Naravno, Iran će ovim sporazumom dobiti stratešku priliku da dodatno stabilizira svoje pozicije koje je već ostvario u Siriji, Iraku i Libanu, a involviranje Kine će pomoći dugoročnoj iranskoj politici odvraćanja Sjedinjenih Američkih Država iz regiona. Iako je ovo jedna krajnje nerealistična agenda, ukoliko bi se zaista desilo da se SAD odluče na postepen izlazak iz ovog regiona to bi oslabilo njegovu cjelokupnu sigurnosnu arhitekturu i znatno pomoglo dominaciji Irana.

Izgleda da će na dugoročni uspjeh ovih procesa u obje zemlje značajno utjecati unutrašnje promjene. Kako u Iranu, tako i u Saudijskoj Arabiji postojale su snage koje su profitirale od uzajamne demonizacije, animoziteta i narativa mržnje. One su nesumnjivo jače i utjecajnije u Iranu, ali i u Saudijskoj Arabiji postoji njihov znatan utjecaj. Postoje i vanjski faktori kojima ovaj faktor ne odgovara, a to je prvenstveno Izrael u kome je nazvan “potpunim i opasnim vanjskopolitičkim neuspjehom izraelske vlade.” Zanimljivo je da su Sjedinjene Američke Države oprezno dale svoju podršku ovim procesima, uz značajna ograničenja u očekivanjima. Bidenov savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan već je razgovarao s prijestolonasljednikom i premijerom Saudijske Arabije Muhammedom bin Salmanom i pozdravio napredak i izvanredne napore Saudijske Arabije da slijedi sveobuhvatniju mapu puta za okončanje rata u Jemenu i ponudio punu podršku SAD-a tim naporima. Ipak, Sullivan nije izostavio naglasiti “potrebu za održavanjem odvraćanja od prijetnji iz Irana i drugdje,” te potvrditi “nepokolebljivu predanost predsjednika Bidena da osigura da Iran nikada ne može nabaviti nuklearno oružje.”

Ipak, unatoč svoj kompleksnosti ovog pitanja, u posljednjih nekoliko dana se desio niz diplomatskih susreta koji govore da jedan ovakav sporazum ima šansu: saudijska delegacija je posjetila Jemen, potom izravno Iran, nakon Kine, ponovno su uspostavljeni odnosi sa Sirijom a sirijski ministar vanjskih poslova je ubrzo doputovao u Rijad. Također, između Bahrejna i Katara su ponovno uspostavljeni diplomatski odnosi, a najavljen je i samit na najvišem nivou koji će uskoro biti održan u Mekki.