Pravo na diskriminaciju IZ i muslimana

Autor: Elvedin Subašić Novembar 30, -0001 0

Tako su svi bh i strani borci za ljudska prava i ravnopravnost ostali nijemi kada je država ponovo saopštila da nije spremna potpisati ugovor kojim bi se garantirala osnovna vjerska prava najbrojnijoj vjerskoj zajednici u BiH

 Nakon agresije na BiH Evropa je uložila mnogo truda u tumačenje temeljnih prava građanima BiH, zagarantiranih općepriznatim međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima. U tom smjeru i dan-danas se organiziraju konferencije, seminari i radionice u cilju promoviranja ljudskih prava i sloboda. Kada se uvidjelo da su narodi upoznati s određenim pojmovima i sloganima poput «jednaka prava za sve» ili «sloboda», bile su potrebne samo minorne modifikacije u razumijevanju i definiranju, s obzirom da se dojučer prihvatala kao najbolja forma ljudskih prava i sloboda ona koju Komitet definira. Slijedeći korak bio je mnogo značajniji i složeniji. Bilo je potrebno sve narode uvjeriti kako je u postratnom periodu važnije biti dio građanstva nego dio jednog naroda. Važnije je biti građanin, nego pripadnik naroda. Prema tome, termin građanin je trebao postati popularniji nego termin narod, kojeg su definirale nacionalne i nacionalističke ustanove i autoriteti duboko involvirani u ratne događaje. Iako je osobine slobodnog građanina određivao neko van njihove domovine, pripadnici nekih drugih naroda, ideja je prihvaćena kao oslobađajuća. U izgradnji građanskog društva trebali su, kao nekada u izgradnji zajedničke domovine, učestvovati svi građani ove države, dok su, ipak, jedni bili «jednakiji» i trebali su s nevladinim udruženjima, medijima i obrazovnim centrima biti udarnici i predvodnici te ujedno i recezenti građanskog kodeksa ponašanja i življenja. I dok se još uvijek izgrađuje ideal građanstva, koji bi trebao obezbijediti slobodu i jednaka prava za sve, postoje snage koje još nisu spremne krenuti ovim putem tako da će će presude suda u Strazburu još dugo biti dio naše svakodnevice.

Međutim, ono što zabrinjava jeste što oni koji bi trebali udarnici i borci za građansko društvo i ljudska prava ne reagiraju na odluke i pitanja koja je moguće riješiti unutar domovine, bez odlaska u Strazbur i traženja pomoći od Helsinškog komiteta, naročito kada ta pitanja i odluke utječu na najbrojniji dio građana koji su stubovi građanske države od njezinog postanka. Tako su svi bh i strani borci za ljudska prava i ravnopravnost ostali nijemi kada je država ponovo saopštila da nije spremna potpisati ugovor kojim bi se garantirala osnovna vjerska prava najbrojnijoj vjerskoj zajednici u BiH. Naime, na devetnaestoj sjednici Rijaseta saopćeno je kako ni ove godine nije potpisan ugovor između države i Islamske zajednice u BiH, te da se pojavljuju i neke diskriminirajuće tendencije u odnosu na već potpisane slične sporazume između države i Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve. U javnosti se postavljalo pitanje da li su ti ugovori neophodni pošto već postoji zakon koji regulira slobodu vjere i pravni položaj crkava i vjerskih zajednica, međutim, kako kaže profesor Pravnog fakulteta u Sarajevu dr. Fikret Karčić, oni nisu neophodni, ali su korisni. «Korisno je, naime, da se preciziraju međusobni odnosi ova dva autoriteta, da se riješe pitanja koja nisu obuhvaćena zakonom i na taj način eliminišu mogući nesporazumi. Sa teorijskog i praktičnog aspekta, bolje je imati precizne i konkretizovane  norme nego neizvjesnost. Ugovori nekada idu i korak dalje od zakona…»

U tekstu ugovora od dvadeset i pet članova, kojeg je sačinila komisija delegirana ispred Rijaseta, preciziraju se mogućnosti obavljanja namaza, džuma-namaza u radnom vremenu, slobodnih dana u toku muslimanskih praznika, pravo nošenja hidžaba u javnim službama itd. S pozicije građanskog društva, sistema u nekim sekularnim državama, ovo nisu «neka» prava u okviru općih ljudskih prava, već temeljna prava jednog dijela građana koja ni na koji način ne ugrožavaju druge građane. Nastranu što je ovo dio njihove vjerske prakse koja je srž njihovog identiteta kao građanina. Nakon informacije da država nije potpisala ugovor s Islamskom zajednicom javnost je ostala indolentna, u prvom redu mediji i borci za ljudska prava. Kao da muslimani nisu građani. Kao da muslimanka s hidžabom ne može biti dio građanskog društva i da je njena sloboda samo u okviru prostora prekrivenog mahramom. Upravo neke od «spornih tačaka», zbog kojih je tekst ugovora odbijen, jesu pravo na obavljanje namaza, džuma-namaza, ali i pravo na izbor odijevanja a time ujedno i pravo muslimanke na hidžab u službama. Iako hidžab ne može biti štetan po službu i javni interes, on se u ovoj zemlji smatra nepoželjnim. Komisija za vjerske slobode Rijaseta u prošloj godini zaprimila je čak 15 žalbi  muslimanki i muslimana koje se odnose na kršenje ili onemogućavanje prava na prakticiranje vjere, posebno na radnom mjestu. Veći dio se odnosio na diskriminaciju po pitanju hidžaba. Tito i drugovi su trgali mahrame s glava muslimanki i zabranjivali mahrame, dok naši političari ipak suptilnije pristupaju ovom pitanju: oblikuju društvo i javni prostor uvjetima kako bi muslimanka sama skinula mahramu. Naravno, posebno je obeshrabrenje što niko iz Katoličke ili Pravoslavne crkve, ispred institucije ili kao pojedinac, naročito nakon ranije uspješno potpisanih ugovora s državom, ni u kojem obliku nije pružio podršku Islamskoj zajednici i muslimanima u borbi za njihova prava. Šta li bi otac Abraham kazao?!

Ovdje, ipak, trebali bismo  biti i samokritični postavljajući pitanje: je li zadovoljavajući angažman Islamske zajednice u podizanju svijesti nevladinog sektora i općenito svih građana o vjerskim pravima muslimana kao sastavnog dijela općih ljudskih prava? Ne možemo se baš pohvaliti s primjerima posebnog, sistematski planiranog angažmana Islamske zajednice u promociji određenih vjerskih prava, poput klanjanja namaza na radnom mjestu, slobodnog vremena za džuma-namaz, a kamoli hidžaba ili nošenja brade. Razloge možemo tražiti u nedostatku ljudskog ili tehničkog resursa za ovaj tip angažmana, što svjedoči i formiranje Komisije za vjerske slobode tek nakon slučaja diskriminacije muslimanke u Oružanim snagama, ali i u razumijevanju vlastite islamske tradicije, dosta suženoj u dugogodišnjoj društveno-političkoj situaciji uređenoj po ateističkim principima vlasti u komunističkoj Jugoslaviji, prema kojoj se, naprimjer, hidžab nije smatrao važnim u životu muslimana, a samo klanjanje namaza išlo po kaza principu: naklanjaj u starosti. Ni danas se u obrazovnoj literaturi Islamske zajednice hidžab se  ne potencira, dok se ženskim autoritetima  Islamske zajednice hidžab i ne preporučuje. Međutim, kako kaže jedan bh intelektualac kada bi Islamska zajednica ili, bolje rečeno svi vjerski autoriteti u BiH kazali da hidžab nije obavezan , štaviše da je  modni detalj muslimanskih naroda,  postoji samo jedna muslimanka koja želi hidžab, to ne amnestira državu i borce za ljudska prava da ne učine sve kako bi joj se, kao građanki, to pravo  obezbijedilo. Bilo bi važno za Islamsku zajednicu sprovesti istraživanje o tome koliko je javnost suštinski upoznata o vjerskoj praksi i simbolima muslimana, u prvom redu političari, od kojih mnogi još iz bivše države portretiraju muslimane kao Muhamede, Mustafe i Muje koji ne klanjaju, ne poste...ali redovno naručuju baklavu pred Bajrame.

Iako je pogrešno dovoditi na ovaj način kvantitet u kontekst govora o ljudskim pravima, sasvim je očigledno da je nevladin sektor mnogo više angažiran u podizanju svijesti građana o pravima male LGBT populacije nego o pravima miliona muslimana i muslimanki na radnom mjestu ili općenito u javnosti. Kada je riječ o proislamskom nevladinom sektoru njima su, shodno angažmanu, organiziranim protestima, tribinama i internetskom propovijedanju, još uvijek važnija prava muslimana u drugim državama diljem svijeta nego u BiH. Stoga, Islamska zajednica je ta koja mora ne samo tumačiti vjerske propise, već se boriti za njihovo pravo u ovoj državi.

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija