Objavljivanje ovog teksta, koji je nastao prije devet godina, ukazuje nam na situaciju na području džamata Đulići, kome pripada i Kučić Kula, gdje je rođen i živio Nurdin Ibrić, počinilac zločina u Zvorniku. Iz ovog teksta je vidljivo da je na tom području počinjen strašan zločin. Na Području Mjesne zajednice Kučić Kula, koja broji 150 kuća, ubijeno je 170 osoba, među kojima i Nurdinov babo.

Naravno, niko ne opravdava zločin koji je počinio Nurdin Ibrić. Rijaset Islamske zajednice BiH je zvanično osudilo ovaj zločin. Rahmetli Alija Izetbegović, prvi predsjednik Republike BiH, više puta je govorio da je zločin ubiti i jednog nevinog čovjeka. Nikada i nigdje ne treba činiti zločine, jer njihovo činjenje na jednom mjestu i u jedno vrijeme može dovesti do činjenja sličnih zločina na drugim mjestima i u drugo vrijeme i gdje bi nam bio kraj. Poštujmo život čovjeka kao Allahov dar.

Kud god krenete, susrećete osobe koje su ostale bez svojih najmilijih

Pošto je 1. juna 1992. godine u Bijelom Potoku odvedeno najviše Bošnjaka iz Đulića / ukupno 176 /, mi smo posjetu ovim selima, stradalnicima četničkih zločina, upravo otpočeli od ovog mjesta. Po preporuci jednog džematlije, prvo smo posjetili Bahtu Grahić, kojoj su četnici ubili muža i dvojicu sinova. Iako joj je teško prisjećati se najtežih trenutaka svog života, Bahta nam kroz suze reče:»Nikad ne mogu izbiti iz glave sjećanja i užas koji me je pogodio tog 1. juna 1992. godine, kada su mi povezali djecu i muža i rastavili ih od nas. Ta mi je slika uvijek na pameti. Poslije toga ih nisam ni čula ni vidjela. Muž Hajdar i sin Halčo su nađeni i ukopani u Memićima, dok za sina Safeta još ništa ne znam. Živim skupa sa snahom Devlom, koja bez muža podiže djecu. Dvije njene kćerke, moje unuke, su se udale, jedna prije dva mjeseca za našeg imama Zijad ef. Hasanovića, dok treće dijete, sin, pohađa 1. razred Mašinske tehničke škole. Preživio mi je sin Ahmet, koji se sada bori da se zločinci kazne.

Upitasmo Ahmeta Grahića, koji je bio u zijaretu majci, na koji način se bori da istina o ovom zločinu izađe na vidjelo. «Ja obnašam dužnost predsjednika Udruženja porodica zarobljenih i nestalih lica općine Zvornik. U Beogradu se sudi za ubistvo 22 Bošnjaka u logoru Čelopek, a Bijeli Potok, na kome je odvedeno, a potom pogubljeno 668 Bošnjaka niko ne pominje. Ja sam o tome govorio pred nekoliko hiljada Bošnjaka na našem protestu od 11. februara ove godine. Krivi su Branko Grujić i Branko Petrović, kojima se sudi u Beogradu, ali nisu oni sami krivi, niti su krivi samo za ubistvo 22 Bošnjaka, već i za sve ostale ubijene na ovom području. Činimo sve da se ovo izvede na čistac i da svi odgovorni za ovaj zločin budu kažnjeni."

U Đulićima nam nije bilo teško naći sagovornike za razgovor o četničkim zločinima, jer kud god krenete, susrećete osobe koje su ostale bez svojih najmilijih. Halil Đulić je 1.juna 1992. godine ostao bez četverice sinova. Četnici su mu odveli Halču, Omera, Jusufa i Hajrudina, o kojima još ništa ne zna, jer nijedan nije pronađen. Preživio mu je jedino sin Abdulah, koji je tada radio u Rusiji. Trojica ubijenih sinova su bili oženjeni, jedino je Hajrudin bio momak. Od osmero Halilovih unučadi, šestero su siročad. Halil Đulić nam kroz suze reče da se nada da će ovi zlikovci biti primjerno kažnjeni za počinjene zločine.

Ismet Musić, također iz Đulića, reče nam da su mu četnici 1.juna 1992. godine iz Bijelog Potoka odveli oca Mustafu i brata Muju. Pošto je on član federalne komisije za traženje nestalih osoba, ima dvostruku obavezu da se zalaže za proširenje optužnice za zločince koji su na zvorničkom području učinili strašan genocid.

Na dženazi Ibrahimu Bošnjakoviću

Da su na području Đulića i okoline ovog vremena dženaze česte i sami smo se uvjerili, jer smo na više mezarja vidjeli svježe kabure, na kojima je uz godinu rođena merhuma, ispisana najčešće 1992. godina, kao godina smrti. Radi se uglavnom o osobama ubijenim u 1992. godini, koje su pronađene u masovnim grobnicama. Tako je bilo i na nišanu Ibrahima Bošnjakovića, koji je ukopan 19. februara ove godine na Kučić Kuli. Rođen je 1940, a umro 1992. godine. Pronađen je u masovnoj grobnici Crni Vrh. Uz brojne komšije, prijatelje i rođake, na dženazi su mu bili: brat Bego, sin Hamdija, dok mu majka Sevda, obnevijdela i stara 94 godine , tek zna da joj je sinu Ibrahimu klanjana dženaza. Ibrahimovoj hanumi Pembi je drago da joj je mužu konačno klanjana dženaza, ali joj je istovremeno teško jer je nestala i posljednja nada da je Ibrahim možda preživio. Sestra Zuhra je također, ne zna se već po koji put, oplakala brata.

Od rahmetli Ibrahima su se njegovi najbliži oprostili na lijep i dostojanstven način. Prije dženaze, a nakon klanjanja podne namaza, merhumu je u novom mesdžidu proučen tevhid, kome su uz muškarce, prisustvovale i žene. Svi muškarci su bili u saffovima dženaze. Zijad ef. Hasanović, kome su četnici ubili babu Hameda i četvericu amidža, napomenuo je da nam je dužnost pričati o onome što su nam dušmani učinili, kako nam se to ne bi opet dogodilo.

Srce Alije Musić, majke peterice sinova šehida, prepuno je tuge

Od 668 Bošnjaka, koje su četnici 1. juna 1992. godine zarobili u Bijelom Potoku i deportovali kamionima, a kasnije ih na različitim lokacijama ubili, 170 ih je sa područja Mjesne zajednice Kučić Kula, što je u odnosu na broj kuća / 150 / stravična cifra. Dokaz tome su i činjenice da je u nekim kućama ubijeno i po nekoliko muškaraca. Toga 1. juna 1992. godine kuća Alije Musić ostala je bez peterice muškaraca, muža i četiri sina: Ubijeni su joj: muž Ahmet / rođen 1942. godine, sinovi: Raif / 1963 /, Sead / 1965/, Senad /1969 /, Refik / !975 /, dok je Esad / rođen 1971. godine /, poginuo kasnije, u odbrani domovine. Tako je Majka Alija u ratu izgubila muža u petericu sinova. Preživio joj je samo Nurija, koji sa svojom suprugom Hatidžom ima dva sinčića, devetogodišnjeg Ahmeta / nosi djedovo ime / i trogodišnjeg Refika / dobio ime po amidži /.

Šezdesettrogodišnjoj Aliji Musić poslije 1. juna 1992. godine, kako kaže, život je gorak, čemeran. Želja joj je da svoje najbliže bar pronađe i ukopa, ali i to ide teško. Muž Ahmet je pronađen i ukopan u Memićima, najstarijeg sina Esada je mezar na Međašu, dok ostala četverica sinova nisu pronađeni. Život joj prolazi u tuzi, nadi i iščekivanju. Srce je oslabilo, boli i guši, a lice od tuge se smežuralo.

Ipak, nade i optimizma joj daju unučići, koji će život nastaviti.

Alija je ovdje izgubila pet sinova i muža, ali nije jedina, koja je u tugu zavijena. Njena sestra Hasnija, sa Mužem Huseinom, u njenom najbližem susjedstvu, izgubili su trojicu sinova: Ibrahima / 1954 /, Rizvu / 1961 / i Izu / 1969. /. Dakle, dvije rođene sestre: Alija i Hasnija, izgubile su osmericu sinova. Dušman je očio želio zatrati trag Bošnjacima na ovom području.

Zločinci ne smiju ostati nekažnjeni

U koje god selo ili zaselak ovog pitomog područja, pored rijeke Sapne svratite, naići ćete na tragične primjere četničkih zlodjela. Ovdje niko ne spominje materijalne gubitke, / sve su bošnjačke kuće uništene, a cjelokupna imovina opljačkana / , već se samo spominju ljudske žrtve.Stoga su preživjeli ljudi ovog područja odlučni sve učiniti da se svi zločinci otkriju i da se primjereno kazne.

Jedan od ustrajnih na ovom poslu je Mevludin Lupić, predsjednik Skupštine Udruženja porodica zarobljenih i nestalih lica općine Zvornik, kaže:"Ja već treći put idem u Beograd na suđenje tzv. " Zvorničkoj grupi" gdje se sudi Branku Grujiću i Branku Popoviću / lažno ime Marko Pavlović /, za komandnu odgovornost za ubistvo 19 Bošnjaka u logoru Doma kulture Čelopek i trojicu ubijenih Bošnjaka u logoru Ekonomija u Karakaju, te za deportaciju Bošnjaka Kozluka i Skočića. Ova optužnica je za nas sramna, jer je njom obuhvaćen samo manji dio zločina kojeg su Srbi počinili na području opštine Zvornik. Dvadesetprvog maja u Grbavcima je ubijeno 79 Bošnjaka, dvadeset petog maja 1992. godine sa Diviča su odvedena 174 Bošnjaka, od kojih je 103 ubijeno. Sa Drinjače je odvedeno 111 Bošnjaka i svi su ubijeni. Iz Jusića je ubijeno 49 Bošnjaka. Prvog juna 1992. godine u Bijelom Potoku najveća grupa Bošnjaka je odvojena i deportovana kamionima prema Tehničkom školskom centru u Karakaju, da bi nakon toga na više lokacija bili likvidirani. Evo, svjedoci smo da se ovih dana vrše identifikacije i da se na ovom području obavlja veliki broj dženaza.

Mi se ne slažemo sa ovom optužnicom, jer se radi o dvojici prvooptuženih za komandnu odgovornost. Oni su tada bili na vlasti i odgovorni su za sve zločine koji su počinjeni na ovom području. Branko Popović je bio komandant teritorijalne odbrane, a Branko Grujić je tada bio predsjednik SDS. Sve je išlo preko njih dvojice i oni su znali za sva ta dešavanja, a danas ih se tereti za tako mali broj ljudi. Mi tražimo da se optužnica za spomenutu dvojicu proširi, jer su učinili mnogo više zločina, nego što ih se za sada tereti. Također tražimo da se optužnica proširi i na druge ličnosti, koje su tada na ovom području obnašale značajne funkcije, kao što su: Dragan Slavković, Dragutin Dragičević, Igor Korač i Siniša Filipović.

Mi smo počeli na prikupljanju dokaza, razgovaramo sa svjedocima i činimo druge aktivnosti u tom pogledu. Pozivamo svjedoke da svjedoče, jer je samo živi svjedok prava istina. Mi moramo reći šta nam se desilo, jer ćemo tako doći do proširenja optužnice, do pokretanja određenih istražnih radnji u cilju rasvjetljavanja ovih slučajeva. U dogledno vrijeme će se desiti proširenje optužnice na Divič, Drinjaču, dok su istražne radnje već pokrenute na Bijeli Potok.

Prije sedam dana smo imali okupljanje u Bijelom Potoku. Bio je to zvanični mirni protest, gdje smo mi, članovi porodica ubijenih imali svoje zahtjeve državnim institucijama, u kojima smo tražili maksimalnu podršku u ovoj akciji, tražeći da se počiniocima zločina u Bijelom Potoku, Diviču, Drinjači, Grbavcima i drugim lokalitetima naše opštine, proširi optužnica. Moj otac Ramo, ubijen u 45-oj godini života, nađen je u masovnoj grobnici Crni Vrh i ukopan je prošle godine u zajedničko mezarje u Memićima. Ubijeni su mi amidža, amidžići, ukupno 28 najbližih rođaka. «

Izgradnja Đulićke džamije otpočela na desetogodišnjicu zločina u Bijelom Potoku

Iako su četnici ubijanjem Bošnjaka, uništavanjem njihove imovine i rušenjem džamija, željeli potpuno eliminirati muslimane sa ovih područja, to im nije pošlo za rukom. Muslimani su se u velikom procentu vratili u sva ova mjesta. Sa saniranejm kuća, oni su krenuli i u izgradnju džamija. Đulićani, koji su prije rata imali lijepu džamiju / otvorenu 1967, a srušenu 1992 godine / , ponovo su u izgradnji još veće i ljepše, podkubbetne, džamije. Kamen temeljac su joj postavili 1.juna 2002. godine, tačno na desetu godišnjicu zločina u Bijelom Potoku. Iako je tek upolovila u svojoj izgradnji, džamija je već u funkciji. Klanjajući ikindiju u njoj i prisustvujući tevhidu rahmetli Šeći Grahić, koja je dan ranije, u 53. godini života, preselila na Ahiret, a toga dana ukopana, vidjeli smo da je džamija lijepa i funkcionalna.Imam nam reče da se u džamiji često Fatihama sjete nekadašnjih imama ovog džemata, Hasan ef. Smajlovića, / babe potpisnika ovih redova / s kojim su 1967. otvorili džamiju, Sulje ef. Memića, dugogodošnjeg imama, koga četnici 1995. godine ubiše u Srebrenici, i drugih. H. Safet Džinić, mutevellija džemata, reče nam da su dimenzije džamije 16X12,5 metara i da će joj munara biti visoka 45 metara. Munara je već na 16-tom metru visine, a kompletnu njenu izgradnju finasiraju trojica braće Bekrića: Suljo, Ismet i Alija, najveći donatori džamije. Uz džamiju u Đulićima, u Mrakodolu, Lupama i Kučić Kuli, koji pripadaju ovom džematu, izgrađeni su mesdžidi.

Imam džemata Zijad ef. Hasanović nam reče da na mektebskoj nastavi ima 60 polaznika, a da časove vjeronauke u osnovnim školama u Sjenokosu, Križevićima, Grbavcima, Ceru i Petkovcima, koju on predaje, slušaju sva bošnjačka djeca. U džematu se prodaje i 15 primjeraka « Preporoda».

Dužno poštovanje prema šehidima

Džematlije Đulića, Kučić Kule, Klise i drugih okolnih mjesta vode dužnu brigu o svojim šehidima. Na svakoj dženazi, nakon pronalaženja i ekshumacije šehida, bilo da se obavlja na zajedničkom mezarju u Memićima, bilo na lokalnim šehidskim mezarjima, okupi se veliki broj džematlija. Tako je bilo i na dženazi Ibrahimu Bošnjakoviću na Kučić Kuli, kojoj smo prisustvovali. Kako smo uočili u Đulićima, Kučić Kuli i Klisi, šehidi se kopaju u zasebne parcele i njima će se postaviti šehidski nišani.

U Klisi je, u blizini šehidskoj mezarja, urađena šehidska česma, na kojoj su ispisana imena svih šehida dotičnog mjesta, a uklesane su i slike komandanata šehida sa tog područja ili onih koji su tu poginuli.       

Dan kada je Mujo Hasanović iz Klise ostao bez peterice sinova

Teško je bilo slušati Muju Hasanovića, osamdesetogodišnjaka iz Klise, čija je priča tužna, da tužnija ne može biti. Imao je pet sinova, ženske djece nije imao. Svu petericu sinova četnici su mu odveli 1. juna 1992. godine i nijedan nije preživio. Dok nam to kazuje, suza mu klizi niz izborano staračko lice. Za jedan dan Mujo je ostao bez sinova: Hameda, Murata, Fetije, Muriza i Adema. Fetija i Muris su pronađeni i ukopani u šehidskom mezarju Klisa, dok ostalim nema nikakvih tragova.

"Ja sam bio u Kriznom štabu u našem mjestu. Razgovarali smo sa Srbima i nešto se dogovarali s njima, ali su oni sve dogovore prekršili. Obećali su da selo neće napasti, ali su i to prekršili. Potom su donijeli naredbu da se Bošnjaci svih 20 okolnih sela dosele u Klisu, odakle će imati slobodan odlazak prema Tuzli. U Klisi je bilo 15 hiljada Bošnjaka iz svih okolnih sela. Pod pratnjom četnika krenula je kolona, koju četnici umjesto prema Sapni i Tuzli, okrenuše prema Zvorniku. U Bijelom Potoku odvojiše muškarce, njih 668, povezaše ih i potrpaše u kamione i odvezoše prema Karakaju. Kasnije smo doznali da su ih sve pobili, priča Mujo». On živi bez svojih sinova, a hizmet i utjehu mu daje snaha Ajka, supruga njegovog sina Fetije.

Zijad ef. Hasanović, unuk Mujin, a sin Hamedov, jednog od peterice Mujinih sinova i sam je bi sudionik četničkog zločina u Bijelom Potoku, reče nam:» Vidio sam kad mi četnici babu svezaše i utovariše u kamion. To je bilo moje posljednje viđenje babe Hameda. Poslije toga četnik se obrati meni i upita me koliko mi je godina. Kada rekoh da mi je 13 godina, četnik me pusti».

Ubistvo peterice sinova majke Alije Musić iz Kučić Kule i peterice sinova babe Muje Hasanovića iz Klise, dovoljan bi bio razlog da se optužnica protiv tzv. « Zvorničke grupe» proširi. Ako tome dodamo da je samo u Bijelom Potoku odvedeno i kasnije ubijeno 668 Bošnjaka, da je nekoliko stotina Bošnjaka prije toga ubijeno na Drinjači, Diviču, Grbavcima, Jusićima i drugim selima, onda je sasvim jasno da se ova optužnica mora mnogo, mnogo proširiti.

Sadašnji đulićki imam, kao dječak od 13 godina, sasvim slučajno preživio četničku kamu

Kada je Islam ef. Mehmedović, voditelj programa svečanosti otvorenja džamije u Đulićima, koje je bilo 16. augusta 2008. godine, najavio nastup Zijada ef. Hasanovića, imama u Đulićima i kada je ispričao kako je on pukim slučajem preživio, nije bilo osobe koja oči nije suzama orosila. Evo te priče:" Imao je samo 13 godina, kada je u nepregledno dugoj koloni smrti 1. juna 1992. god. koračao iz pravca Klise ka Bijelom Potoku, sa mnogo svojih komšija, rođaka i prijatelja. Čvrsto je stezao ruku babe svoga, činilo se da ga od babe rastaviti ne može. Učini im se rastećiv, al u posljednjem trenutku ruka mu iskliznu iz očeve pa ga natrag među žive vratiše. I samo u jednom trenutku ostade i bez babe i bez svih amidža i amidžića i bez 700 rođaka i komšija.

Imao je 13 godina, kada je morao preko noći da odraste, jer jedino muško u svojoj familiji ostade. Ni slutio nije da će danas biti imam svoj toj uplakanoj djeci i da će nekada doživjeti dan kada će se plačnih očiju ipak radovati, kao što se danas raduje kao domaćin ovog džemata i ove lijepe džamije".