Pitanje koje je postavljeno kao svojevrsni naslov ovog teksta na prvi pogled izgleda provokativno, jer u neposrednu vezu dovodi i pitanje ispravnosti našeg vjerovanja imajući u vidu da je na temeljima namaza (molitve), savma (posta), zekata (materijalnog davanja), te hadža (hodočašća) konstruirano cjelokupno učenje islama.

Istraživanje koje sam proveo ciljano je bilo usmjereno ka učenicima završnih razreda gimnazija na području Unsko-sanskog kantona, kao i učenika Medrese „Džemaludin efendija Čaušević“ u Cazinu koja je bila svojevrsna kontrolna grupa tokom istraživanja.

 Namaz – stub dina kojeg (ne) svjesno urušavamo

Prva tema koja je bila u fokusu istraživanja jeste odnos prema namazu. Iako sam očekivao nizak stupanj apstinencije, ipak rezultati do kojih sam došao su me dodatno iznenadili. Na pitanje o redovnosti obavljanja namaza, dobio sam povratnu informaciju da samo 9% ispitanika namaz redovno obavlja. Ipak, opća slika u bh. muslimanskom društvu jeste da smatramo kako smo duboko religiozno društvo. No, rezultati nas naprosto demantiraju. Pored neobavljanja namaza, odsutstvo mladih iz džamijskih prostora je izrazito primijetno. Samo 1,6% se izjasnilo kako džamiju redovno posjećuju. I kod učenika cazinske medrese je primijetno odsustvo s namaza u džematu, jer 30% se izjasnilo da džamiju redovno posvećuju. Nadalje, prateći ovakvu tendenciju i istražujući uzroke niske stope obavljanja namaza kod omladine, dolazimo do podataka da se u kućama (od strane roditelja i starijih ukućana) namaz također neredovno obavlja, tako da rezultati ukazuju kako u 25,5% učeničkih porodica namaz redovno obavlja. Važnost ličnog primjera roditelja se očituje i u ovom slučaju, jer 61,4% je istaklo da, ukoliko bi se namaz od strane roditelja redovno obavljao, to bi rezultiralo redovnim obavljanjem molitve i od strane učenika.

Imajući u vidu da izostavljanjem namaza (čiji je temeljni duhovni smisao zikr-sjećanje na Boga) gubi se sjećanje na Boga, a to na društvenom planu rezultira smanjenjem i sprječavanjem društveno neprihvatljivih pojava. Tako pojave: agresivnosti, maloljetničke delikvencije, upotrebe opojnih sredstva i narkotika kod omladine treba posmatrati i kao posljedicu neizvršavanja ove vjerske obaveze.

Ramazanski post – „društveni trend“ i dobrovoljni čin pobožnosti

Fragmentacija religijskog identiteta je nastavljena i kod odnosa prema postu. Valja imati na umu da su ispitanici učenici na kraju četvrtih razreda gimnazija, i da su prethodnih dvanaest godina redovno pohađali časove islamske vjeronauke! Zašto ovo istaknuti? Zato što na tim časovima su u više navrata spominjali i učili o ramazanskom postu kao strogoj individualnoj obavezi punoljetnih muslimana/ki. No, u svojim iskazima trećina ispitanika je kazala kako ramazanski post za njih predstavlja „dobrovoljni čin pobožnosti“, i onda ne treba da se čudimo zašto, kad prođemo našim čaršijama za vrijeme blagoslovljenog mjeseca ramazana, vidimo veliki broj omladine na terasama ugostiteljskih objekata koji „pićem“ se osvježavaju u vrelim ljetnim danima. Za razliku od gimanzijalaca, daleko u manjem broju (6,6%) softi se izjasnilo kako poste „samo neke dane u ramazanu“. No krizu religioznosti o kojoj svo vrijeme govorim nije prisutna samo kod „običnih“ učenika, te s toga priklanjam se mišljenju da bi trebalo provesti opširno istraživanje u našim medresama, ali i islamskim fakultetima koji bi za cilj imali dijagnosticiranje prisutnosti vjerske prakse, ali i religioznosti općenito kod učenika/studenata. Rezultati bi, najblaže iskazano, bili veoma interesantni za daljnja istraživanja religioznosti kod bosanskoherecgovačkih muslimana.

Zekat bi izdvajali kad bi imali – a i hadž obavili

Zanimljivi su bili rezultati o odnosu ispitanika o navedena dva aspekta vjerske prakse. Većina (90%) je istakla kako bi drage volje zekat izdvajali, a i hadž obavili, čim bi za to uvjete ispunili. Primijetno je da bi učenici rado izvršavali one aspekte vjerske prakse za koje ne ispunjavaju uvjete, dok kod aspekata vjerske prakse za koju svi ispunjavaju uvjete ( namaz i post) nisu iskazali želju za prakticiranjem.

Od rezultata dobivenih tokom ovog istraživanja smatram da treba istaći stavove prema braku, predbračnim vezama, kao i novim religijskim pokretima.

Kao što je bilo očekivano, većina učenika (86%) je istakla kako namjeravaju stupiti u bračnu zajednicu kada za to ispune uvjete. Dvije trećine (66%) je bilo protiv vanbračnih veza, dok trećina je opravdala život u vanbračnim zajednicama kao i današnji način „zabavljanja“ omladine. Zanimljiv je podatak da 16% ispitanih učenika u Medresi šerijatski način upoznavanja partnera smatra jedino ispravnim, što je za 1% više od gimnazijalaca. Kod stava o novim religijskim pokretima, nešto iznad polovice smatra „krivim načinom interpretacije vjere-religije“, dok 16% ispitanih učenika i učenica u Medresi se izjasnilo kako savremene religijske pokrete smatraju adektvatnom zamjenom tradicionalne vjere.

Umjesto zaključka

Rezultati dobiveni kroz ovo istraživanje demantiraju naše stavove kako smo danas u modernom dobu duboko religiozni. Oni nam ukazuju da je moderni svijet i promjene koje on u sebi nosi ostavio traga na tradicionalnu recepciju i življenje vjere. Pitanje koje zavrjeđuje da se zasebno tretira jeste: kako objasniti da su i kod onih koji redovno izvršavaju svoje vjerske obaveze prisutni moralni deformiteti koji se ogledaju kroz prisutnost neiskrenosti u našoj svakodnevnoj komunikaciji, potom kroz prisutnost podmićivanja kako bi došli do željenog cilja, i plejada pojava koje su suprotne vjerskim i moralnim načelima, što nas dovodi do pitanja koje čini naslov ovog osvrta: Da li, doista, živimo svoju vjeru?