Primjera radi, Austrija kao država nastaje 1804. godine, Italija 1861. godine, a Njemačka tek 1871. godine. Međutim, s prvim nacionalnim revolucijama i rušenjem apsolutizma nacionalna svijest se počinje buditi kod evropskih naroda, ali ne podjednako kod svih.

Proces buđenja nacionalne svijesti je odavno završen kod većih evropskih naroda (Njemci, Francuzi, Španci, Italijani). Taj proces nije uvijek tekao na zdrav način i često je vodio do velikih oružanih konflikta, poput Prvog i Drugog svjetskog rata, čiji su uzroci upravo bili nezdrave nacionalne ambicije velikih evropskih naroda. Međutim, nacionalna svijest kod tih naroda je na kraju ipak izgrađena, a basnoslovna tumačenja historije pokopana radi zajedničkog života.

S druge strane, nacionalna svijest se još uvijek nije u potpunosti i na zdrav način razvila kod nekih evropskih naroda, pogotovo kod balkanskih naroda. Tako smo zadnjih mjeseci svjedoci "prepucavanja" između naših susjeda Srba i Hrvata oko jezika, ratnih odgovornosti i drugih povijesnih pitanja. Da stvar bude i gora, vidimo kako u zadnje vrijeme možemo pročitati i dosta nebuloza iz našeg bosanskog tabora glede prvog spomena imena Bosna i prvog bosanskog riječnika samo kako bi se dokazalo da su Bosna i bosanski jezik stariji od Srbije i srpskog jezika, odnosno Hrvatske i hrvatskog jezika.

Tako, prema našim romantičarima i bajkopiscima, Bosna se prvi put spominje u petom stoljeću prije nove ere, više od hiljadu godina prije Srbije i Hrvatske! To dokazuju nekakvom kartom Evrope iz V st. p.n.e. koja kruži internetom, a na koju je neko, najvjerovatnije nekakav amater iz neke evropske zemlje koji ne poznaje dovoljno prošlost Balkanskog poluostrva, greškom stavio i ime Bosna. Inače, ime Bosna je prvi put historijski potvrđeno 949. godine, kada se spominje u djelu De administrando imperio (O upravljanju carstvom), autor bizantski car Konstantin VII Porfirogenit (913-959). Dakako da je ime Bosna starije, ali pošto se historija bavi samo činjenicama i teorijama potkrepljenim dokazima, a ne naklapanjima i bapskim pričama, onda se 949. godina uzima kao godinu prve historijske potvrde Bosne.

Treba naglasiti da postoji dobro potkrepljena teorija koje ime Bosna stavlja na sami početak nove ere. Naime, u području današnje središnje Bosne u predrimsko doba je živjelo malo ilirsko pleme Basijati (lat. Bathiatae). Za vrijeme Velikog Batonovog ustanka, 6-9. g.n.e., jedna od velikih bitaka između pobunjenih Ilira i rimskih legija se odigrala upravo na području plemena Basijati, i to na rijeci Basinus (lat. Bathinus). Bitka na rijeci Basinus se odigrala 8. g.n.e. Pretpostavlja se da je rijeka Basinus današnja rijeka Bosna, te da je ona sa svojim Basijatima dala ime kasnijoj Bosni i Bosancima, odnosno Bošnjacima.

Znači, ovdje se radi o majušnom ilirskom plemenu Basijati i rijeci Basinus, a nikako o velikom području koje je danas poznato kao Bosna i na koje su se doselila slavenska plemena i formirali svoju bosansku državu. Moguće da su se doseljeni Slaveni izmiješali sa domicilnim poluromanizovanim Ilirima Basijatima, tačnije ilirskim starosjediocima koji su preživjeli Veliku seobu naroda u kojoj su i Slaveni učestvovali, paleći sve pred sobom i ubijajući sve što diše. Pošto su domaći Iliri bili na većem stupnju kulturnog razvitka od doseljenih barbarskih Slavena, uspjeli su nametnuti ime Basinus za dotičnu rijeku, koje su Slaveni slavenizirali u ime Bosna. Kasnije se ime Bosna proširilo sa rijeke na okolne krajeve, a kasnije i na sve one zemlje koje se danas smatraju dijelom Bosne. Zanimljivo da su na sličan način kao i nazivi Bosna i Bosanci/Bošnjaci nastalu nazivi Albanija i Albanci - od malog ilirskog plemena Albanoi.

Stoji da je Bosna kao država najvjerovatnije starija od Srbije i Hrvatske, ali ne više od stoljeća, a kamoli da se njeno nastajanje kao države smješta u stoljeća prije nove ere. S druge strane, ime Bosna, u svom ilirskom obliku Basinus, jeste staro 2000 godina.

Prema našim neupućenim nadrihistoričarima i nadrijezičarima, bosanski jezik je dobio svoj rječnik prije nego što su srpski i hrvatski jezik dobili svoje rječnike. Preciznije rečeno, oni smatraju da je Makbuli arif, rječnik bosansko-turskog jezika u stihovima koji je 1631. godine napisao bosanski alhamijado pjesnik Muhammed Hevai Uskufi (1601- poslije 1651), prvi južnoslavenski rječnik, te da je bosanski jezik time "oficijaliziran znatno prije srpskog i hrvatskog jezika. Što se tiče Uskufijinog riječnika on jeste stariji od prvog srpskog riječnika koji je izdao Vuk Karadžić 1818. godine, kao i još najmanje 6 bosanskih riječnika nastalih do XVII do početka XIX stoljeća, pa i stariji od prvih bugarskih, slovenačkih i makedonskih riječnika, ali nije stariji od prvog hrvatskog riječnika Fausta Vrančića (1551-1617), štampanog 1595. godine koji ima 5000 riječi, niti od drugog hrvatskog riječnika Bartula Kašića (1575-1650), štampanog 1599. godine. Štaviše, treći hrvatski rječnik Jakova Mikalja (1601-1654), italijanskog gramatičara hrvatskog porijekla, napisan 1649. godine, znači 18 godina nakon Uskufijinog riječnika, ima čak 25 000 riječi što je 30 puta više nego riječnik Uskufije koji ima malo više od 700 riječi. I ne samo to, nego je Mikaljev riječnik veći nego svi bosanski rječnici napisani do 1992. godine zajedno.

E sad, kako je moguće da jedan riječnik od prije 350 godina bude veći nego svi bosanski riječnici napisani u tih 350 godina? Lahko, pa mi imamo samo 8 riječnika u tom periodu i nijedan od njih nema više od hiljadu riječi! I ne samo to, nego od 1830-ih do 1990-ih, znači za 160 godina nije u Bosni napisan nijedan rječnik koji se zvao bosanskim. Jedini bosanski rječnici u tom periodu su oni napisani u inostranstvu. Tako je njemački orijentalista Otto von Blau (1828-1879) napisao bosansko-turski rječnik davne 1868. godine.

Sve u svemu, rječnik Uskufija je od neprocjenjive vrijednosti za povijest bosanskog jezika. Što se tiče njegove konkurentnosti, hrvatski pisci rječnika su ga nadmašili u drugoj polovini XVII stoljeća, a srpski pisci tek pojavom Vukovog rječnika 1818. godine.

Što se tiče "oficijalizacije" bosanskog jezika prije "oficijalizacije" hrvatskog jezika i srpskog jezika, odnosno standardizacije bosanskog prije hrvatskog, i to je prenapuhana izjava. Prvo, za standardizaciju jezika nije potreban samo razrađen riječnik, nego i razrađena gramatika i pravopis. Bosanski jezik nema nijednu knjigu iz gramatike niti iz pravopisa sve do austrougarskog doba, dok i srpski i hrvatski imaju desetine takvih knjiga. Također, nakon austrougarskog doba i srpski i hrvatski jezik nastavljaju sa pisanjem gramatika i pravopisa, dok bosanski jezik prestaje sa tim i ta pauza traje do 1992. godine. Što se tiče samih rječnika bosanskog, srpskog i hrvatskog jezika, usporedit ćemo njihov broj po stoljećima:

XVI stoljeće - 0 bosanskih, 2 hrvatska , 0 srpskih

XVII stoljeće - 2 bosanska, 5 hrvatskih, 0 srpskih

XVIII stoljeće - 4 bosanska, 8 hrvatskih, 0 srpskih

XIX stoljeće - 2 bosanska , 15 hrvatskih, 2 srpska

Treba podstaći i da većina srpskih i hrvatskih riječnika XIX stoljeća imaju desetine hiljada riječi, dok u tom stoljeću imamo samo dva mala riječnika bosanskog jezika u kojima je broj riječi ispod hiljadu.

Budimo realni, možda jesmo bili na većem stupnju intelektualnog razvoja od naših susjeda Srba i Hrvata u XVI, XVII, pa možda i u XV i XVIII stoljeću, ali već 200, 300 godina kaskamo za njima. Najveće kaskanje za susjedima je bilo početkom XX stoljeća. Tu zaostalost smo polahko smanjivali, ali je ona i dan-danas prisutna, jer mi Bosanci manje čitamo, manje prevodimo i manje pišemo od naših komšija. Ovo je prosjek, izuzetaka, dakako, ima. Npr. Arapsko-bosanski riječnik Teufika Muftića, prvi put štampan 1973. godine, sa oko 150.000 natuknica je jedan od tih izuzetaka i ne samo to, već Muftićev riječnik predstavlja možda najbolje dostignuće XX stoljeća na polju dvojezičnih arapskih riječnika izvan arapskih zemalja.

Razloga za dotično kaskanje ima mnogo: od političke nezrelosti preko strane agresivne cenzure do fizičkog uništenja bosanskog življa (mrtva bosanska usta ne pričaju bosanski jezik). Međutim, ti razlozi polahko počinju nestajati u periodu 1992-1995. godine, kada je Bosna prvo stekla svoju zasluženu nezavisnost, a onda je i odbranila. To su shvatili i izvjesni bosanski lingvisti, tako da od 1992. godine do danas imamo određeni broj riječnika (Alija Isaković, Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jezik i Rječnik bosanskog jezika; Dževad Jahić, Rječnik bosanskog jezika; Nedad Memić, Rječnik germanizama i austrijacizama u bosanskome jeziku; Grupa autora sa Insituta za jezik u Sarajevu, Rječnik bosanskog jezika i dr.); gramatika (Dževad Jahić-Senahid Halilović-Ismail Palić, Gramtika bosanskog jezika i dr.) i pravopisa (Senahid Halilović, Pravopis bosanskog jezika i dr.); No, nažalost, svi ti značajni projekti nisu stekli podršku ni širih narodnih slojeva, ni svih bosanskih intelektualaca, ni bosanskih institucija, niti mogućih sponzora.

Jedno je sigurno, intelektualni napredak nećemo ostvariti falsifikovanjem, kako počesto rade i danas naši susjedi, već izučavanjem, čitanjem i međusobnom podrškom. Da smo intelektualno zreliji od naših susjeda, ne bismo kao i oni nipodaštavali tuđa lingvistička i tuđu historiju, već bismo ispravno cijenili i naše i tuđe. Također, na naše susjede se trebamo ugledati i kada se radi o njegovanju lingvistike i podržavanju projekata značajnih za razvoj lingvistike.