Putujući Bosnom i Hercegovinom u pravcu istoka, između brda velikih i onih malih, put me dovede u Zvornik, istočnu kapiju Bosne. Za neka mjesta imaju običaj reći da u njima mnoge priče počinju. I ovdje je slično, samo što se ovdje mnoge od njih prepliću, pa u duhu vremena i onoga ko u tom vremenu ima veću dunjalučku nadmoć, njegova se malo više čuje. Odavde sa granice, nekako, drugačije se stvari vide. Možda je to samo subjektivni osjećaj ili to podsvijest želi da prikaže izblijedjele uspomene i sjećanja, ili je, ipak, nešto drugo!? To sa neporecivom sigurnošću insan ne može znati. Ali ipak – vidim. Pogledam oko sebe, kao da mi nešto srce steže. Vidim kako brat bratu ne može da oprosti neku sitnicu, podignem pogled i pogledam malo dalje, a kao da ga ni pomakao nisam. Okrenem se, ali vidim istu stvar. Vidim ljude koji žele da budu voljeni, ali mnogi ne žele da vole. Mnogi znaju kako treba, ali niko ne želi to da i uradi. Jednima ne odgovara ovo, jednima ovaj, a nekima, često, ni ono što sami kažu. Ali, kada ih čovjek sa strane posmatra, vidi da je svaki ogledalo sebi samom. Svi su upravu, ali za sebe. Naizgled žele da poprave onoga do sebe, želeći time da mu pomognu, ali to je samo naizgled, jer da je stvarno, onda bi i u drugim stvarima više mislili o drugima nego o sebi.

Osjećam da nam iskrenih pogleda nedostaje, i dokle god ih ne bude bilo, neće biti bolje ni tamo ni ovdje. To je poput vremena, ako kiša i nevrijeme sa istoka krene, ovdje ga prvi osjetimo na svojoj koži, ali za samo sahat dva ili malo više, ono će i do vas doći.

Idući dalje, osjetite uzdah. Da, ovaj uzdah ne samo da čujete, nego ga osjetite. Uzdah majke kojoj se veseli osmijeh na njeno staro, izborano, ali ipak toliko čisto lice, neće vratiti do Sudnjeg dana. Svaka bora na njenom licu priča svoju priču. Svaki otkucaj srca doziva jednu uspomenu, kao da poimenke zove one kojih nema, ali to čini tako da onaj ko sluša osjeća kako je srce svjesno da se niko odazvati neće, ali ono kao da želi ostaviti trag, pa onako, dok stare ruke prebiru po drvenom tespihu, na svaki bobak čuje se po jedan otkucaj. Dova koju ta iskrena usta izgovaraju ulijeva snagu, i još puno toga, ali za to, nikako da prave riječi pronađem.

Nakon toga, ponovo stari, već viđeni prizori: Gdje god da pogledam, ista slika, isti prizor, isti problemi, samo se likovi mijenjaju.

Zamišljam: kako li je sa druge strane, kada se pogled iz unutrašnjosti ka ovamo usmjeri, ali onda se sjetim samoga sebe i naumpadne mi da ni sam pogled ka ovamo upirao nisam. Nešto bih imao kome za reći, ali vidim da i sam imam šta popravljati. Bude mi sada žao, ali tako je. Vrijeme se ne može vratiti. Rijetki su oni čiji pogled do ovog mjesta dopire, i vjerovatno i on vidi isto što i ja sa ove strane. Osjećam da nam iskrenih pogleda nedostaje, i dokle god ih ne bude bilo, neće biti bolje ni tamo ni ovdje. To je poput vremena, ako kiša i nevrijeme sa istoka krene, ovdje ga prvi osjetimo na svojoj koži, ali za samo sahat dva ili malo više, ono će i do vas doći. Isto je i sa kišom i nevremenom koje dolazi sa zapada ili neke druge strane. Zato je važno da nam se pogledi sudaraju, pa kada neko pokisne da ovi drugi iz toga pouku uzmu i obratno. Inače, nevrijeme može velike štete da nanese.

Ova naša zemlja čuva velike tajne. Ona svojom tišinom priča, samo insan k'o insan, od prevelike dunjalučke prašine ne može srcem da čuje njene riječi, a ona je Svjedok jednog vremena i svega što se u njemu događalo. A doći će dan kada će i ona svoje vijesti kazivati. Ništa izostaviti neće. Lijepo li je imati ovakvog svjedoka.

 To je razlog više da očistimo naše avlije, da se svako prvo za sebe pobrine. Jer kakva mi je fajda očistiti tuđu avliju ako ću se ponovo zaprljati dok kući kroz svoju dođem. Ova zemlja je natopljena krvlju. Mnogi su odrasli, a da nikada u životu nisu osjetili babin zagrljaj, niti su ikada imali tu sreću da zovnu: „Babo!“ Zbog njih kao i uzdaha onih majki i očeva, nemamo pravo raditi ono što ne valja. Pravo svakog čovjeka je njegov hakk, i povrijediti njegovo pravo na bilo koji način znači povrijediti nas, samo možda ne sada, nego koji sahat, sutra ili još malo kasnije.

Tako dođoh do rijeke Drine. Sjednem pored nje i saslušam ono što ona ima da mi kaže. Veli mi: „Mnogo toga se dogodilo na ovim prostorima, i to ne smijete nikada zaboraviti.“ Čudno mi da mi ovako zbori, ali slušam, dalje. To smo, kaže mi, dužni prema onima kojih više nema. Nastavlja dalje: „Ali, posebno čujte i zapamtite ovo, i molim vas da ovo dobro čujete i upamtite. Pogledajte,“ kaže mi, „svoju djecu, svoje unuke. Uprkos boli, svačijoj, o kojoj ću Samo Gospodaru svjedočiti, morate misliti na budućnost. To ste dužni, prema njima, prema svojoj djeci. Pogledajte ih samo, rođeni su godinama poslije rata, a i dan-danas zbog raznoraznih razloga, nemara mnogih od vas, trpe posljedice. Neka od njih nemaju ni najosnovnija ljudska prava. Zato je na svakome od vas, bez obzira kojem narodu pripadao, da dadne svoj doprinos da ovakve stvari budu prevaziđene. Ovakve stvari vam se ne smiju dešavati danas“, veli. ''Ako želite lijepu budućnost, ovakve stvari ne smiju vam biti prepreka. Svi odgovorni i oni koji mogu djelovati, moraju se osvijestiti i shvatiti da bez zdrave omladine, moralne omladine koja će znati cijeniti vrijednosti i svoje i vrijednosti drugih ljudi vama kao ljudskim bićima, nema opstanka, kojoj god vjeri i naciji pripadali.“

 Sa žuborom tihim Drina svoju priču završava. Neko će ovu priču čuti, a neko neće, ali Drina će, kao i Zemlja ova, svjedočiti o svemu rečenom i onome što rečeno nije, kao i o svakome od nas. Na Dan velikog svjedočenja, tačno će se znati ko, kada i gdje. Svako od nas će, već danas, izabrati svoju priču, onu koju želi da o njemu ispričana bude.