Jedna si jedina, moja domovina

 Nastojeći rješavati različite društvene probleme, poznati sarajevski konceptualni umjetnik ili, može se reći, bosanskohercegovački polimat, Damir Nikšić je napravio vrlo uspješnu seriju video-klipova naslovljenu: Ovo niđe na svijetu nema. Izraz, poznat i razumljiv svim ljudima na ovim prostorima. Blizak svakome jer iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, slušamo, tvrdimo, ponavljamo da živimo u državi kakve nigdje više nema, da pišemo zakone prema Ustavu kakvog nigdje više nema, da gradimo društvene sisteme kakvih nigdje više na svijetu nema. Iako sve to, najčešće, gledamo kroz dozu ironije, zaboravljamo da je specifičnost Bosne i Hercegovine realnost. Njena posebnost nije nešto što se dešava nama sada, već je dio njena tisućljetnog bića i suštine.

Umjesto da se ponosimo iznimnim i izuzetnim likom naše domovine, i iz toga izvlačimo korist, mi se stoljećima neuspješno borimo da ga oblatimo, zaprljamo, omalovažimo. Razlog za takvo ponašanje je nepoštivanje kontinuiteta historijskog razvoja Bosne i Hercegovine. Nema čovjeka na ovim prostorima koji u svom životu, više ili manje puta, nije upadao u zamku omalovažavanja, zanemarivanja nekih epoha povijesnog razvitka Bosne i Hercegovine. Sve je zavisilo od trenutne politike, od raspoloženja velikih sila, različitih vlastodržaca.

Kao što svako pravilo ima izuzetke tako je kroz povijest Bosne bilo momenata kad su njeni ljudi i žene, odjednom prenuti iz duboka sna, svjesni povijesnih činjenica, realno ocjenjivali kontinuitet bića i duše Bosne i Hercegovine. Ovih dana, obilježava se 24. godišnjica od održavanja Referenduma za nezavisnost Bosne i Hercegovine kojim su udareni temelji Republike Bosne i Hercegovine kao nezavisne države. Već godinama, u većem dijelu države, na dan 1. marta odaje se počast tom historijski prijelomnom činu kao Danu nezavisnosti. Tada su građani Bosne i Hercegovine, prkosni od sna, probuđeni, ponovo postali svjesni važnosti poštivanja kontinuiteta Bosne i Hercegovine.

Međutim, pored velikih žrtava, krvavo stečene slobode u borbi koja je uslijedila proglašenju nezavisnosti, danas dvadeset i kusur godina nakon Referenduma ponovo spavamo i prestajemo poštivati i cijeniti važnost kontinuiteta historijskog razvoja Bosne i Hercegovine, zemlje kakve nema više nigdje na svijetu. A ta Bosna i Hercegovina čije je ime sadržano iz dvije različite geografske i historijske cjeline dobila je ime: Bosna po istoimenoj rijeci (kao jedna od teorija), a Hercegovina prema tituli „herceg“. Samo ime kao da u sebi sadrži svojevrsno jedinstvo u različitosti: To i jeste i nije jedinstvena zemlja, koja je uz ogromnu cijenu, koju je stalno plaćala, prolazila kroz ratove i odupirala se svim nasrtajima. Historija Bosne i Hercegovine ispunjena je vrtlozima kao u svijetu uspona i padova najstrašnijih rolerkostera ili vozića smrti u zabavnim parkovima. Na njenom tlu stoljećima su se susretale i miješale kulture snažnih evropskih i azijskih zemalja. Mnogo puta je ova zemlja bila ranjavana, ali je opstajala. Svi osvajači, čak i oni koji su samo bili u prolazu, ostavljali su svoje tragove, dobre i loše. Iz tih tragova razvila se jedna specifična kultura u Bosni i Hercegovini.

Historijski vozić smrti

Život čovjeka na ovom tlu počeo je veoma davno, prije otprilike petnaest hiljada godina. U sjevernoj Bosni otkriven je najveći broj pećina i drugih mjesta gdje su živjeli ljudi paleolita u ovom dijelu Evrope, dok je u Hercegovini, u živopisnoj dolini Bregave, otkriven prvi pećinski reljef iz starijeg kamenog doba na Balkanu. Tako je Hercegovina stala uz bok Francuskoj,  Španiji i Italiji, zemljama gdje su pronađena umjetnička djela prethistorijskog, pećinskog čovjeka.

Neolitski čovjek koji je živio na tlu Bosne i Hercegovine prije više od 7.000 godina, svjetski je poznat po ljepoti izrade keramike tamnog sjaja i ornamentike prikazane na zdjelama, vazama i žrtvenicima. Neolitsko naselje pronađeno je u Butmiru kod Sarajeva. Sposobnost i spokoj butmirskog čovjeka prekinuti su novom hitorijskom pojavom u trećem i drugom mileniju pr.n.e.. U međuvremenu, nestankom neolitskog čovjeka, na tlu Bosne i Hercegovine nastaje jedna nova zajednica koja će biti nosilac kulture željeznog doba i prvi put na ovim prostorima ostvarit će kulturnu cjelinu širih razmjera. To su Iliri. Njihova civilizacija doživjela je procvat na tlu Bosne i Hercegovine.

Hiljadu godina kasnije, Rimljani su ovu oblast osvojili i nazvali Ilirikom. Iliri su se stalno bunili protiv Rimljana, bili su veoma ratoborni. Najpoznatiji je Batonov ustanak, koji je vođen od 6. do 9. godine, poznat po tome što je ujedinio sva plemena u borbi za slobodu. Centar ovog ustanka bio je u današnjoj Bosni i Hercegovini. Dominacija Rimske imperije nad Ilirima bila je apsolutna. Nakon Batonovog ustanka Ilirik je podijeljen na provincije Panoniju na sjeveru i Dalmaciju na jugu, koja je obuhvatala čitavu današnju Bosnu i Hercegovinu. U to vrijeme, rijeke Sava i Drina postaju granica koja se stoljećima, sve do danas, uz neke kratkotrajne promjene, neće mijenjati te će postati jedna od granica s najdužim historijskim kontinuitetom u svjetskoj povijesti.

Podjelom Rimskoga carstva na Istočno i Zapadno (s granicama na Drini), te padom Zapadnog rimskog carstva, 476. godine, nastalo je stravično pljačkanje i pustošenje od germanskih plemena. Našavši se između dva carstva, tim pustošenjima bio je izložen i prostor Bosne i Hercegovine. Postoje određeni podaci nekih historičara da su prostori današnje Bosne i Hercegovine ulazili u sastav velike barbarske države Istočnih Gota. Slavene koji su naselili ove krajeve u 7. stoljeću zovemo Južnim Slavenima. Oni su se učvrstili na ovom području, razvili svoje običaje, kulturu i vjeru. Poslije su primili kršćanstvo iz dva jaka centra: Rima i Konstantinopolja. Ipak, slavensko stanovništvo zadržalo je vlastiti duh. Neki od primjera tih specifičnosti su Crkva bosanska i stećci koji će se razviti u Bosni.

Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka

 Vrlo malo se zna o historji Bosne do 10. stoljeća. Više i od jedne južnoslavenske zemlje, Bosna je bila između Istoka i Zapada. Uvijek je bila dovoljno blizu i jednima i drugima da je vide u svojoj interesnoj sferi, ali nikad toliko blizu da bi bila duhovno asimilirana. Cijela srednjovjekovna historija Bosne prožeta je pritiscima okolnih zemalja na njen suverenitet. U tome su prednjačili: Ugarska, Bizantija, Mlečani. U takvom okruženju Bosna kao srednjovjekovna država razvila je specifične oblike državne i crkvene vlasti, bogumilstva, vlastitog pisma, bosančice, jedinstvenog oblika umjetničkog zanatstva, stećaka (nadgrobnih spomenika). Bosna se prvi put spominje u djelu bizantijskog cara Konstantina Porfirogeneta De administrando imperio (O upravljanju carstvom), u 10. stoljeću. U njemu se spominje Bosna s gradovima Desnik (kod Visokog) i Kater, (Kotorac kod Sarajeva). Opisana je kao zagonetan i nepristupačan prostor.

Kulin ban (1164-1204) je vladar u čije vrijeme Bosna počinje napredovati i teritorijalno se širiti. Zbog mira, političke i ekonomske stabilnosti te razvoja trgovine, prije svega s Dubrovnikom, Kulin ban postao je mitska figura u svom narodu. Za period njegove vladavine govorilo se „U vrijeme Kulina bana i dobrijeh dana“.

Osnovu za opći napredak u Bosni stvorio je ban Stjepan II Kotromanić (1322-1353), a kulminaciju svog razvoja Bosna doživljava u vrijeme Tvrtka I Kotromanića (1353-1377), kad je vladao kao ban, a kao kralj (1377-1391). U to doba Bosna je bila na vrhuncu političke i teritorijalne moći. Tvrtko je postao prvi južnoslavenski vladar s titulom u kojoj se očitovala simbolika političkog i ekonomskog partikularizma.

Cijeli tekst (u pdf formatu)  možete dobiti na zahtjev putem maila Ova e-maila adresa je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli. ili kupovinom printanog izdanja Preporoda od 1. marta