Dan nezavisnosti bez sumnje je najznačajniji datum u novijoj povijesti Bosne i Hercegovine, i razumljiva je naša želja, potreba i obaveza da se prisjećamo tih vremena, događaja, aktera i na tome trebamo istrajati, koliko god nam ponekad izgledalo da se ponavlja ista priča. Priča može biti ista, ali poruka je uvijek svježa i uvijek ima novih slušalaca. Ovaj datum je i najbolja prilika koja se jednostavno mora koristiti da se prisjetimo i drugih značajnih događaja iz bliže i dalje prošlosti, nekih važnih ličnosti, doprinosa i žrtava ranijih generacija, jer nezavisnost izglasana na referendumu 1992. godine bio je i njihov san, i zasluge u velikoj mjeri pripadaju i njima. Nažalost, najčešće nije tako. Ne znam da li je posrijedi generacijska sebičnost, naša poslovična površnost, nepoznavanje povijesti, političko kalkuliranje ili od svega ponešto. Ipak, pozitivan primjer predstavlja prigodan i veoma stručno urađen prilog u Preporodu od 1. marta ove godine.

Povod za ovaj tekst, koji u biti nije reakcija, jeste zvanični program obilježavanja Dana nezavisnosti na prostoru Bosansko-podrinjskog kantona. Program se odvijao u više dana i uglavnom je bio vezan za događaje 1992-1995. godine, izuzev polaganja cvijeća na partizanska spomen obilježja u Prači i Ustikolini. Teško je zaključiti šta je organizatora motiviralo da se, kada je već planirao obilježiti događaje iz Drugog svjetskog rata, opredijeli baš za ove. Da li zato što su to, po njima, najvažniji događaji iz toga vremena ili samo zato što postoje obilježja? Partizansko spomen obilježje u Ustikolini podignuto je pedesetih godina prošog stoljeća u znak sjećanja na forsiranje i prelazak preko Drine jedinica Prve proleterske brigade u proljeće 1943. godine te borbu s italijanskim snagama na desnoj obali.

Na stranu to što je granitna spomen ploča napisana ćirilicom i ekavštinom, već je sadržaj teksta ideološki obojen i s historijski netačnim podacima. Splavovi za prelazak Drine su, prema izjavama još uvijek živih svjedoka, napravljeni tako što je skinuta drvena građa s nekoliko preostalih bošnjačkih kuća. Cijela operacija trajala je 2-3 dana, a broj vojnika na obje strane je, makar deset puta manji nego su vlasti poslije rata zvanično objavile i napisale na ploči. I eto bosanskog cvijeća i bošnjačke zablude i naivnosti ispod povijesne laži ili poluistine. A da li su to najvažniji događaji, i šta je to okarakterisalo Drugi svjetski rat na ovom prostoru, šta govore historijski podaci i činjenice, koje smo nažalost zaboravili, ili mnogi za njih nikada nisu ni čuli, ništa pročitali, a kamoli istražili i dokumentovali? Pitam se gdje su povijesničari, nacionalne i kulturne institucije, gdje je obrazovni sistem, akademska zajednica, gdje smo svi mi i naša generacijska odgovornost da pokoljenjima, umjesto laži i selektivne, prenesemo (i to kontinuirano činimo) punu istinu ili makar ono što je dokumentovano.

Zločin

Velikosrpski nacionalistički projekat „Homogena Srbija“, autora Stevana Moljevića, banjalučkog advokata, (rođen u Rudom) objavljen 30. juna 1941. godine, postao je ideološka podloga četničkom pokretu Draže Mihailovića. Da bi se plan ostvario potrebno je „istrebiti i proterati muslimane“, koji su temeljno tkivo i baštinici bosanske samosvijesti. Već sredinom 1941. g. plan se počeo realizirati na prostoru Sandžaka i jugoistočne Bosne masovnim ubistvima Bošnjaka, pljačkama, protjerivanjem i paljevinom domova. Kako bi se samo donekle shvatile razmjere zločina, možda je najbolje citirati izvod iz presude Draži Mihailoviću.

• „U decembru 1941. g. i tokom januara 1942. g. četnici su poklali preko 2000 muslimana-ljudi, žena i dece iz okoline Foče, Goražda i Čajniča. Klanja su vršili i na mostovima na Drini u Foči i Goraždu;
• augusta 1942. g. Mihailovićevi četnici pod komandom Petra Baćovića prilikom zauzeća Foče zaklali su u Foči i u selima koja se skupa nazivaju Bukovica oko 1000 lica muslimanske veroispovesti, među kojima je bilo oko 300 žena, dece i staraca;
• augusta 1942. g. na terenu oko Ustikoline i Jahorine (istočna Bosna) Mihailovićevi četnici pod komandom Zaharija Ostojića i Petra Baćovića, zaklali su oko 2500 lica muslimanske veroispovesti, a sela popalili;
• u februaru, 1943. g. četnici pod komandom Zaharija Ostojića, Petra Baćovića, Pavla Đurišića, Voje Lukačevića, Vuka Kalaitovića i drugih, u srezovima pljevljanskom, čajničkom i fočanskom zaklali su 1200 muškaraca i 8000 staraca, žena i dece i opljačkali i spalili 2000 domova.“

Akademik Vladimir Dedijer je, prikupljajući građu za svoju knjigu „Genocid nad Muslimanima 1941-1945“ (Svjetlost 1990. g.), došao do spiska preko 5500 žrtava (ime, prezime, očevo ime) samo za općine Foču, Goražde i Čajniče. Za više od 3000 nije bilo moguće prikupiti podatke jer su nestala cijela sela, a bilo je prošlo više od 45 godina od zločina. Titove komunističke vlasti nisu dozvoljavale da se zločin-genocid nad Bošnjacima istražuje i da se o tome javno govori, a vidjećemo i zašto. Antun Miletić u uvodu u gore pomenutu knjigu prezentira depešu četničkog komandanta Zaharija Ostojića pred napad na Foču 19. augusta 1942. godine: „U Foči ima svega i svačega pa se nadam dobrom plenu... ovo likvidiranje-ubijanje treba biti isključivo kamom- koljite jer treba štedeti municiju.“ Postoji niz autentičnih svjedočenja preživjelih žrtava s opisom jezivih zločina od kojih izdvajam samo dio. Alija Pašalić (cijeli život u tajnosti prikupljao podatke i dokumentovao zločine na području Foče): „Iste noći (06.02.1943.) četnici su u selu Cagarićima spalili u štali Čaušević Hasana 18 osoba iz familije Čaušević. U selu Somuni 07.02.1943. četnici su  zatvorili u kuću Alije Somuna i spalili 41 osobu iz familije Somun. Isti dan su u Lađevcima u štali Halima Vahide spalili 30 osoba... u Pratvi u kući Omera Čauševića 28 osoba...“

Kurspahić Mehmed opisuje događaje u selu Koritnik, općina Višegrad, koje su zauzeli četnici u septembru 1942. g. „Vuko Medenica (komandir) zapovijedio je da rođaku  Kurspahić Mehmedu zgule kožu s lica... dvojica su odmah pristupila oborili su Mehmeda te onako tupim noževima najprije mu rezali kožu ispod cijelog lica a onda počeli guliti, te skupa s mesom tj. mišićima na licu, nosom i ušima zgulili i prevrnuli preko glave... Mehmed se svo vrijeme krivio i vrištao od užasa i bolova. Onda je Medenica naredio Mehmedu nako zguljenom da pokaže kako se Bogu moli. Pa kada je Mehmed prikazujući molitvu pao na zemlju jedan od one dvojice koji su ga derali usadio mu je nož u leđa od čega je Mehmed nakon užasnog krivljenja umro. Onda je došao red na Spahić Meha...“ (V. Dedijer „Genocid nad muslimanima 1942-1945“). „Ima slučajeva da se nad jednom ženom ili djevojkom izmjenjalo i po 50 četnika (silovatelja)“(isto). Ili o monstruoznom ubistvu fočanskog muderisa, hafiz ef. Muhameda Bjelana, prvog dana Kurban - bajrama (28.12.) 1941. godine: „Pošto se vratio iz džamije i obilaska mezarja došli su četnici i naredili ocu da se spremi jer hoće da ga zakolju kao kurban. Otac se  opremio, obukao crno džube, ahmediju i uzeo Kur'an, upravo onako kako je nekada išao u džamiju...“ Salko Rušpa: „Bio sam sakriven i gledao kako cestom niz Donje Polje gone hodžu Bjelana. Tukli su ga i mučili... gurali su ga, ispadao mu je Kur'an, a on se saginjao i uzimao ga. Otjerali su ga i zaklali na mostu.“ (F. Muftić: Foča 1470-1996 god.).

Partizani i četnici

Veoma je interesantno da tokom cijelog rata Titovi partizani nisu niti jednom ozbiljno napali četničke položaje na širem području Foče i gornjeg toka rijeke Drine. Partizani su prvi put u Foču ušli 20. januara 1942. g., skoro bez četničkog otpora, a čim su italijanske snage jačine jednog puka (Dedijer u svom Dnevniku) napravile pokrete iz pravca Goražda i Čajniča napustili su je bez borbe, ostavljajući nezaštićeno bošnjačko stanovništvo koje im je ukazalo gostoprimstvo, a naročito promrzlim partizanima poslije prelaska preko Igmana. Iako su bili svjedoci stravičnog zločina kojeg su učinili četnici (zatekli su  stotine leševa oko Drine i Ćehotine), partizanske vlasti nisu provele nikakvu ozbiljnu istragu, nisu zabilježili izjave preživjelih, nisu ni pokušali kazniti zločince, od kojih se većina slobodno kretala (bez oružja i obilježja). Kakav je odnos partizana bio prema četnicima možda najbolje govori zapis u Dnevniku V. Dedijera koji navodi: „Partizani zarobili i razoružali 200 četnika koje smo onda pustili-zavedeni domoroci.“ Četničke jedinice mahom su bile sastavljene od lokalnih pravoslavaca, dok je oficirski kadar bio iz Srbije. Ali i partizansko rukovodstvo, vojno i političko, pa i najveći broj vojnika, u to vrijeme bili su, također iz Srbije. Tada se u Foči od razvojničenih četnika formiraju tzv. dobrovoljački odredi. Umjesto zločinaca, partizani u Foči hapse veći broj uglednih Bošnjaka (nije teško zaključiti ko je sačinio spisak), od kojih je jedanaest pogubljeno pod optužbom da su kao kulaci izrabljivali narod i sarađivali s ustašama, a među njima je bio Sulj-beg Čengić, legalno izabrani načelnik općine Ustikolina. U Ustikolini je također, pod istom optužbom ubijeno nekoliko istaknutih građana, među kojima Mustafa Omerbašić, ugledni trgovac.

Cijeli tekst u Preporodu