Napadi na redakciju satričkog lista Charlie Hebdo u januaru, a zatim i oni u novembru, 2015. godine, koji su iza sebe ostavili najmanje 129 mrtvih, i dan danas drže Pariz i cijelu Francusku u strahu i osjećaju nesigurnosti. Takav kontekst pruža utočište ekstremnoj desnici, okupljenoj oko partije Front national (Nacionalni front) pod vodstvom Marine Le Pen, koja svoj narativ gradi na otvorenom neprijateljstvu prema migrantima, ali i prema muslimanskoj zajednici u Francuskoj. Ono što je više zabrinjavajuće od samog postojanja relevantnih političkih snaga širom Evrope čije su politike zasnovane na strahu od drugog i drugačijeg, jeste prilagođavanje retorike i politike tradicionalnih konzervativnih stranaka onoj koja dolazi sa ekstremne desnice, čime se nečujno širi politička snaga zagovornika stavova koji su se nekad ranije smatrali neprihvatljivim i protivnim takozvanom evropskom sistemu demokratskih vrijednosti.

Rast Nacionalnog fronta

U takvoj situaciji, svaki novi pojedinačni slučaj terorizma u Evropi, samo jača netrpeljivost prema manjinskim grupama, te se javlja kao javnosti prihvatljiv izgovor za nehumani tretman obespravljenih na tlu Starog kontinenta. I kada se to uklopi sa stanjem neimaštine, ekonomskog kolapsa zajednica, te općeg nezadovoljstva politikom vladajućih, na mikronivou se dešavaju promjene koje promiču oku posmatrača globalnih gibanja. Tako malo je potrebno da netrpeljivost postane prihvatljiva vrijednost, a cijeli kolektivi krivci u očima starosjedilaca.  

No, da bi razumijeli Francusku, Pariz, pa i Calais, treba nam i jedna druga priča koja vezuje lokalne tendencije sa globalnim. Kako? Tu smo večer stigli u Hénin-Beaumont, mjesto na jeverozapadu Francuske, koje je kao dom rudara bilo jezgra socijalista sve do 2009. godine kada se, nakon skandala sa tadašnjim načelnikom, dogodio rast popularnosti Nacionalnog fronta, koji je do 2014. godine uspio preuzeti kontrolu na lokalnom nivou sa pobjedom kandidata Steeva Brioisa uz potporu 50,3% glasača. Ovaj gradić sa nešto više od 25 hiljada stanovnika, simbolično je važan zbog činjenice da je od 2009. godine baza (mjesto iz kojeg se bira) Marine Le Pen.

"Politika Nacionalnog fronta nije ista svugdje. Dok su na jugu otvoreni rasisti, na sjeveru pokušavaju svoje poruke mnogo više uklopiti sa pitanjem nezaposlenosti i socijalne nesigurnosti. Premda ne postoje jednostavna rješenja za izlazak iz krize, desnica često nudi jednostavne odgovore, koje ljudi lakše prihvataju", kaže mi jedan od aktivista s kojim sam se upoznao te noći pri utovaru pomoći koju su stanovnici ovog grada prikupili za izbjeglički kamp u Calaisu. No, nisu svi u regiji zainteresovani za pomoć izbjeglim.

Uz stepen nezaposlenosti od skoro 18%, Henin-Beaumont se suočava sa teškom krizom nakon zatvaranja važnih fabrika i rudnika u regiji. Mnogi upućuju da je ovakva politička promjena na lokalnom nivou ono što čeka cijelu Evropu, gdje se poruka na višim razinama vlasti najčešće oslikava u zagovaranju zatvorenih granica i neprihvatanju izbjeglih, tražilaca azila i ekonomskih migranata iz Afrike i sa Bliskog Istoka, često povezujući sve probleme društva sa migracijom i manjinskim skupinama.

Priča o "Džungli"

Prije odlaska u Džunglu, razgovaram sa par aktivista koji su već ranije učestvovali u akcijama prikupljanja pomoći. "Dio kampa je već uništen, u nastojanju francuskih vlasti da premjeste migrante. Većina u kampu želi da ode za Britaniju jer planiraju zatražiti azil tamo, zbog čega ne komuniciraju sa vlastima u Francuskoj. Dio misli da će na Otoku lakše naći priliku za posao bez prijava i doći do novca koji mogu poslati svojim porodicama kući ili organizovati njihov dolazak. Praktično ne možeš doći legalno do Britanije pa tražiti azil, moraš naći svoj put do kopna. Istovremeno, London nosi manji dio problema, jer su morem odvojeni od evropskih ruta, pa se sve lomi na francuskim priobalnim gradovima", pojašnjavaju mi situaciju na terenu.

Priča o Džungli je počela otvaranjem Sangatte centra za izbjeglice još 1999. godine u blizini Eurotunela koji povezuje Dover i Calais. 'Legenda' o Sangatteu je privukla hiljade tražilaca azila. Britanske vlasti su oštro reagovale optužujući zvanični Pariz za nedovoljnu aktivnost na osiguranju tunela te druge propuste koje su ovu lokaciju učinile vrućom tačkom rute za Ujedinjeno Kraljevstvo. Od zatvaranja Sangattea u 2002. godini, po naređenju tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova, Nicolasa Sarkozya, pobune i neredi obilježavaju vijesti iz Calaisa, a dolazak novih migranata nije zaustavljen, koji od tada naseljavaju improvizirane kampove u okolini.

Izašli smo iz autobusa nekih petsto metara od kampa. Policija je nadzirala cestu. Prošli smo ispod mosta, na zidovima grafiti, vjetar nosi plastične kese. Prvo što vidite je srušeni dio kampa. S druge strane, šatori, jedna prava linija, što bi ulicom trebala biti pravi glavni koridor. Sjeo sam u restoran White Mountain, koji je zapravo veći šator, ispunjen muškarcima koji pažljivo prate vijesti, čekaju nešto da se dogodi, razgovaraju među sobom i sumnjivo posmatraju strance. Obrok tu košta dva ili tri eura po osobi, a atmosfera vas potpuno prebaci hiljadu kilometara daleko. Niko ne bi ni pomislio da ste u srcu Evrope. Prodavnice, kafići i restorani koje vidimo su samo tragovi zajednice koja je sada poprlično razorena nakon uništenja južnog dijela Džungle. Nad šatorima se vijore zastave. Žene i djeca su prebačeni u dnevni centar, pa ih ne viđate prolaskom kroz kamp, a u mjestima okupljanja govori se o najavama prebacivanja u kamp kod Dunkirka (franc. Dunkerque), druge luke na pola sata od Calaisa, drugi pričaju o najavi uništenja ostataka Džungle, dok se treći drže mobilnih telefona, uvijek čekajući neki važan poziv. U dio sa kontejnerima koje je finansirala država mnogi ne pristaju otići, zbog mjera kontrole i potrebe ostavljanja otisaka prstiju, u strahu da će im isto ograničiti mogućnost kretanja i prelaska.

Vanredno stanje

U jednoj od kafana sjedam za sto sa grupom Afganistanaca, koji ne govore mnogo o sebi, osim da su iz Mazar-e Šerifa, trećeg najvećeg afganistanskog grada. Put koji su prošli je dug, govore i talijanski, proveli su neko vrijeme u Bariju, a sada su ovdje i čekaju rješenje. Međutim, poruke visoke politike nisu obećavajuće za njih. Velika Britanija planira primiti ograničen broj izbjeglih i tražioce azila direktno iz zemalja na granici sa Sirijom, tvrdeći da bi primanje izbjeglih koji se već nalaze na evropskoj teritoriji ohrabrilo nastavak pritiska na njene granice.

Cijeli tekst u printanom izdanju