Dvadeset i jednu godinu nakon što je svijet okrenuo pogled od najtežeg zločina počinjenog u Evropi od 1945., porodice žrtava genocida još čekaju na pravdu. Evropa je okrenula pogled od najtežeg zločina, ali općina Ilijaš, otvorila je svoje srce i svoje ruke za narod Istočne Bosne. Načelnika Akifa Fazlića, član organizacionog odbora i pokrovitelj ove manifestacije kazao je da je sudbina htjela da se poslije 1996. godine na ovim prostorima počnu susretati ljudi sličnih sudbina.

„Susreli su se ljudi koji su bili protjerani iz Ilijaša i oni koji su napustili svoje domove u drugim opštinama. Iz 56 općina ljudi su se sreli u Ilijašu. Hrabro u zajedništvu koračamo uz sve poteškoće koje imamo, gradimo bolje uslove za generacije koje dolaze. Mi se moramo sjećati Srebrenice. Na početku je to bilo simbolično ali došli smo do dana kada na jedan dostojanstven način obilježavamo ovaj datum. Srebrenice se uvijek moramo sjećati. Srebrenica je grad čovječanstva“, kazao je načelnik Fazlić.

Tribini su prisustvovali i gosti iz Turske. Gradonačelnik općine Yunus Emre Mehmed Cecik sa svojom suprugom odlučio je da godišnji odmor posveti godišnjici genocida u Srebrenici.

„Ovom prilikom se sjećamo svih šehida, jer vaši šehidi i naši su. To su šehidi časnog Ummeta. Polovina našeg srca uvijek se nalazi u Bosni. Naša civilizacija je civilizacija mira i pravde, ali silnici koji upravljaju svijetom daleko su od ovog poimanja. Ima jedna Turska koja pruža ruke svima koje takvi ugrožavaju. Koliko god je jača Turska više pomaže narodima Balkana. Nadam se da će mir i pravda zavladati u svijetu. Svim šehidima Srebrenice i BiH odajem vječni rahmet“ kazao je gradonačelnik Cecik.

Poznati pjevač, veliki humanista i prijatelj BiH, Orhan Cakmak proučio je nekoliko ajeta iz Kur’ana. Napisao je album koji je posvetio majkama Srebrenice. Njegova namjera je bila, kako je kazao, da pokuša čitavom svijetu predstaviti Srebrenicu.

“Srebrenica ne samo da je mračni podsjetnik na sposobnost ljudskog roda da čini nemoralna djela nego i na neuspjeh međunarodne zajednice da spriječi genocid”, izjavio je on.

Hasan Nuhanović je preživio genocid u Srebrenici, u kojem su mu ubijeni majka, otac i brat. Do pada Srebrenice radio je kao prevodilac za pripadnike UNPROFOR-a u ovoj „zaštićenoj enklavi“ UN-a. Objavio je brojne članke o genocidu u Srebrenici, s fokusom na ulogu međunarodne zajednice u ovim događajima. Godine 2005. je objavio knjigu Pod zastavom UN – međunarodna zajednica i genocid u Srebrenici.

„Svih ovih godina radio sam na traženju pravde i istine.Govorio sam širom svijeta ali najteže mi je pred našom publikom. Uloga međunarodne zajednice tema je o kojoj sam najviše pisao jer je ona saučesnik u genocidu. Neizbježno je da ponavljamo stvari kako se ne bi zaboravile. Genocid- ne sjećam se da sam taj pojam čuo u toku svog školovanja ili obratio posebnu pažnju jer sam češće izgovarao pojam bratstvo i jedinstvo. Studirao sam u Sarajevu mašinstvo i to je ideja mog oca. Plan je bio i da s tim zvanjem i poznavanjem engleskoj jezika apliciram za posao u američki grad u fabriku stolica. To je bio američki san a umjesto toga doživio sam genocid. Pojam genocid je nažalost postao dio identiteta Bošnjaka. Da li je genocid stao 1995. onoga dana kada su srpsko-četnički zločini fašisti ubili posljednju žrtvu i bacili je u neku masovnu grobnicu u Podrinju. Bojim se da nije. Jednom diplomati UN-a 1995, god. sredinom ljeta ispričao sam u Tuzli šta se desilo u Srebrenici. Pričao sam mu dugo. On je pravio zabilješke . Pitao me da li sam to negdje zapisao. Rekao sam mu da nisam ali sam spreman cijeli život pričati o tome. Rekao mi je „Piši Hasane, piši što prije dok ti je još pamćenje svježe. Svaki detalj je važan. Nekoliko godina kasnije napisat ću prvu knjigu. Jedna faza genocida je njegovo negiranje nakon počinjenja. Moramo se boriti protiv toga. To je teška borba - teška kao i ona od 1992.-1995. Niko ne zna koliko će ta borba trajati. Ali boriti se moramo. Moramo naglašavati da je genocid bio u više opština, u i oko Srebrenici. Najveću grešku i najveću uslugu napravili bismo ako dozvolimo da zločinci negiraju taj genocid i pokušavaju govoriti da je to bio lokalnog karaktera“, kazao je Nuhanović.

Fikret Hodžić preživio je golgotu Srebrenice, ali kad je s majkom i desetomjesečnim bratom napuštao svoj rodni grad za sobom je ostavio oca Ibrahima, čije posmrtne ostatke nikad nije uspio naći. Bol koju od 11. godine nosi duboko u sebi pretvorio je u knjigu “I ja sam iz Srebrenice”. Gubitak oca, priznaje Fikret, značio je mnogo brže odrastanje i sazrijevanje. Mladim ljudima koji su prošli golgote rata i Srebrenice Fikret poručuje da ne dozvole da ih pokolebaju ni neprijatelj ni tuga, jer “valja živjeti i ostati zdravog razuma”

„Ništa u životu nije slučajno. Hasan i ja ne sjedimo ovdje slučajno. On je bio jedan od razloga da ja napišem knjigu. Hasana slušaju ljudi koji imaju 25 godina i više, a ja sam želio da o Srebrenici slušaju i mlađi. Moja životna priča nije poput Hasanove ali želio sam da neke stvari stavim u korice knjige kako bi mladi počeli da se bave Srebrenicom. Nisam napisao knjigu da bi me neko smatrao piscem. Ono što mi je bilo na srcu, stavio sam na papir želeći da to što sam ja uradio, posluži nekome kao pokazatelj da se u životu može uspjeti i pored silnih problema na koje čovjek naiđe. Nakon tri godine brojimo preko 65 000 ljudi koji su bili na promociji. Uspio sam da se o Srebrenici govori i u drugim danima a ne samo tri dana prije i dva dana poslije dženaze. Drago mi je što večeras vidim mnogo dragih lica od kojih očekujem da u budućnosti pišu. Bez obzira koliko nas neki smatrali nepismenim, moja knjiga nije priča o meni nego o nama . I svako ko pročita 107 strana koje sam napisao i koje ponekad neki ismijavaju, nazivajući je slikovnicom, mislim da na to može dodati još svojih 107. I to je bio moj nijet zato što svi mi na različite načine možemo da doprinesemo tome da se Srebrenica ne zaboravi. Ako budemo zajednički koračali, neće biti neprijatelja kojeg mi nećemo moći poraziti. Slijedite svoje želje, i ne dozvolite da vas prijatelj pokoleba. Nismo mi džaba ostali živi“, poručio je Hodžić.

Dževa Avdić je autorica knjige „Moj osmijeh je moja osveta“. Knjiga je lična priča o otetom djetinjstvu - temelju života i osjećaju dužnosti da žrtva govori i time opravda svoje preživljavanje genocida u Srebrenici. Nastala je iz obaveze da se umanji zaborav. Da nikada više zlo ne pobijedi dobrotu! Ova knjiga je govor svih onih koji imaju nekog koja nemaju! Svih kojima je zaborav gori od zločina!

„Na današnji dan prije dvadeset i jednu godinu trebala sam biti ubijena. Trebali smo svi biti ubijeni. Moj narod i grad je trebao biti uništen. Ali i najveći zločin ima svoje svjedoke. Jedino opravdanje zašto ja nisam 8 373. Jedino opravdanje je da govorim, da svjedočim, dužna sam kazivati o zlu. Dužna u ime svih onih koji to ne mogu. Tada sam imala devet godina. JEDNOM se biva DIJETE, a ja NIKADA nisam i neću SAZNATI šta je bezbrižno DJETINJSTVO. Jer uništeno je prije nego što je i počelo, i to ne bilo čim, već GENOCIDOM!!! 11. juli 1995. godine. Utorak. Tog dana grad se gušio u strahu, jer zlo je bilo na pragu Srebrenice. Krvavo i Sumanuto. Zlo je pobijedilo dobrotu – Mržnja je pobijedila ljubav, a Smrt je pobijedila život. Zulum je osjetilo i malo i veliko, rođeno i nerođeno! Moj grad je postao LOGOR! S hiljadama sugrađana gledala sam smrti u oči! Nismo znali hoćemo li preživjeti, jer nismo imali pravo na život! Srebrenica u JULU nije imala pravo na život! Bila je osuđena na GENOCID. Naša BOL nema rok trajanja, a Srebrenica i njeni šehidi ŽIVE kroz naše sjećanje. Srebrenica će zauvijek biti grijeh čovječanstva i dokaz koliko ZLO može biti VELIKO. Moja knjiga je moje djetinjstvo, moje djetinjstvo je moja rana. Moja knjiga je kazna za zlo! Moja knjiga je nastala iz užasa viđenog očima djeteta. Moja bol je s bijelim papirom stvarala historijsko svjedočanstvo o krvavom zlu! Pisanjem sam pronašla mir za dušu, lijek za srce, kaznu za zlo! Hartija i pero su odraz snage moje duše i uma da se suprotstavim zaboravu”, kazala je Dževa.

Hor “Preporod” iz Ilijaša izveo je ilahiju “Šehidi”. Zubejda Suljić autorica monologa “Pravedni sudija” izvela je isti. Merima Kučinar izvodila je monolog “Moj otac je plakao”.