Riječ dijaspora grčkog je porijekla i označava pripadnike jednog naroda koji žive odvojeno od matice, odnosno koji su se zbog neke teške nevolje udaljili od svog doma i domovine. “Ti ljudi koji žive u dijaspori svjesni su činjenice da i oni i njihovi potomci u novoj sredini ostaju trajno živjeti. No, njihove veze s matičnom zemljom i narodom se nikada ne prekidaju. Oni trajno čuvaju svijest o svom porijeklu, jeziku, konfesiji, kulturi i civilizacijskom krugu iz kojeg potječu. Također, prema materijalnoj i društvenoj mogućnosti, održavaju veze s rodbinom, rodnim krajem i zemljom iz koje potječu. U onim sredinama gdje su brojniji i materijalno bolje osposobljeni održavaju česte kontakte s matičnom domovinom preko udruženja i institucija koje su u novoj sredini formirali.” (Enes Pelidija)

Dan dijaspore Islamska zajednica, kao najozbiljnije tijelo koje okuplja bošnjačku dijasporu, zvanično obilježava 11. aprila. Može na prvi pogled izgledati apsurdno čestitati Dan dijaspore mnogim ljudima koji su prisilno odvojeni od svoga doma i domovine, ali on je zbog različitih okolnosti i potreba ustanovljen. Dan dijaspore ne obilježava se na poseban način. Cjelokupno obilježavanje sastoji se od određenih, više formalnih, čestitki različitih udruženja, džemata i sl. Nema tu sjećanja na događaje i povijest dijaspore. U ovom osvrtu na Dan dijaspore autor nastoji skrenuti pažnju na jedan, nadati se, primjenjiv prijedlog.

Razmotrimo mogućnost razmjene djece između Bošnjaka u dijaspori i Bošnjaka u Bosni. Iako može zvučati grubo riječ razmjena, ona će nam najlakše predočiti mogućnost da djeca jedne bošnjačke porodice iz Bosne provedu bez roditelja sedmicu-dvije ili mjesec dana, npr. preko školskog odmora tj. ferija, u bošnjačkoj porodici u dijaspori i obrnuto: da djeca naših Bošnjaka u dijaspori budu članovi porodice u Bosni! Šta dobivamo time?

Mladi Bošnjak iz Njemačke, Austrije, Norveške, Amerike… proveo bi bez roditelja jedan odmor sa edukativno-odgojnim, kulturno-historijskim i duhovno-običajnim, životnim časovima u jednoj sasvim običnoj, bošnjačkoj, iskrenoj porodici u Bosni. Njegov boravak ne bi sličio odmoru kojeg provede sa roditeljima tokom ljetnog odmora u Bosni, kada manje-više živi skoro isti “dijasporski” život, samo u drugoj sredini. Vezan za roditelje, sa obavezom brzog obilaska mnogobrojne rodbine i šturim upoznavanjem s drugim mladim Bošnjacima, on nikada neće moći doživjeti iskustvo Bosne, bošnjačkog mentaliteta, kulture, vjere, bosanske svakodnevnice kao kada bi proveo sam, sa džeparcem prosječnog bošnjačkog djeteta ili mladića, jedući hranu svakodnevnog menija bošnjačke porodice u BiH, slušajući necenzurisane priče, gledajući dnevnik u pola osam, koristeći (ako ga ima) spori internet, kupeći sijeno s bijelom maramicom na glavi, radeći i živeći sa svojim bošnjačkim kolegama potpuno iskreno i prirodno… Bez uljepšavanja bosanskoga života i bošnjačke svakodnevnice. Drugim riječima, mladi dijasporac za nekoliko dana stekao bi iskustvo koje će rado nositi (ili ne nositi) zauvijek u životu. Možda bi osjetio život koji ne može osjetiti tokom porodičnog boravka na odmoru u BiH. Također, svojim iskustvom dijaspore mogao bi utjecati na porodicu s kojom bi boravio, svoju rodbinu, druge mlade s kojima bi došao u susret, ali i bolje razumio i osjetio život Bosne o kojem sluša, čita i gleda putem medija.

S druge strane, šta očekivati od mladog Bošnjaka koji bi bez roditelja proveo u dijaspori određeno vrijeme? Poznajući dobro gostoprimstvo Bošnjaka u dijaspori, on bi bio njihovo drugo dijete. Sasvim iskreno i prirodno dijasporska porodica bi ga obavezala dužnostima koje je imalo njihovo dijete, koje će tada biti u Bosni, ali i obezbijedila mu sve što njihovo dijete inače ima – od “nebosanskog” džeparca do svakodnevnog omladinskog života u evropskim (svjetskim) gradovima. Mnogim mladim Bošnjacima bila bi to jedinstvena prilika da napuste bosansku stvarnost, zamagljenu društveno-političkim, mogućim nacionalističkim, ekstremističkim temama i problemima. Prilika da se oslobode ustajalog, lokalizovanog, mahalskog, ponekad nekulturnog, ponašanja u tramvajima, komšiluku, školi, kafićima, ulicama, društvu. Omeđeni bosanskim granicama, nerijetko gradskim ili kantonalnim, mladi Bošnjaci, u nemogućnosti putovanja, ne mogu osjetiti i upoznati drugi mentalitet, red, sistem, poredak, navike, ponašanje, ambicije, običaje sem onoga što osjete i žive “zatvoreni”, omeđeni granicama jednog mjesta, naselja, grada, društva.

Jednostavno djeca kroz razmjenu, koja ne košta ništa jer porodice ne bi ništa dodatno izdvajale novac i vrijeme nego što inače odvajaju za svoju djecu, stekla bi iskustvo koje bi im “dalo” nove vidike, svjetonazore, navike, ideje, a možda i osjećaje. Nove generacije Bošnjaka bi se uvezivale, zbližavale, sprijetljavale. Možda bi to bio lahak način da zadržimo “Bosnu” u dijaspori i postignemo “dijasporu” u Bosni.

Svi smo mi Bošnjaci, ali imamo različita iskustva i ta iskustva trebamo razmjenjivati. Bošnjaci iščekuju dijasporu, svoje prijatelje, komšije, rodbinu… kako bi ih ispitivali o životu u dijaspori; kako bi bili ponosni što ispune povratnička mjesta od Čajniča do Kozarca; kako bi imali ulogu njihovog političkog analitičara i vodiča, ali i kako bi ih podsjetili da se obnavlja džamija u njihovom mjestu i da su potrebne donacije itd. Dijaspora očekuje od svojih Bošnjaka u Bosni… To, ipak, treba pisati neko ko živi u dijaspori. Valjda i od nas ima neke fajde osim dobrih viceva i još boljih roštilja.

P.S.

Neka su Vam sretni svi dani Bošnjaci u dijaspori! Nosite svoju državu, narod i vjeru u sebi kao što mi nosimo Vas.